Baš je nepodnošljiva ta lakoća dizanja medijsko-političkih hajki u Hrvatskoj protiv osoba koje u pravilu nisu u poziciji da se mogu braniti. Te hajke i histerije znale su potrajati i godinama i mnoge su političke osobe pomoću njih bile izbrisane iz javnog i političkog života. Kad se znalo dogoditi da se ipak dokazalo da su bili lažno optuženi, onda je situacija postajala još nepodnošljivija. Zato što se, opet u pravilu, tim ljudima nikad nitko nije ispričao.
Najsvježiji je primjer profesora Pave Barišića, koji je prije godinu dana optužen kao znanstveni plagijator. Nakon opće hajke da je plagirao i autoplagirao i nakon što je iza glavne optužbe stao znanstveni autoritet poput Ivana Đikića, saborska se oporba rušenja Barišića dočepala kao dobrodošle slamke. Po scenariju koji smo potom već nekoliko puta gledali, napadi i rešetanja po Barišiću bili su svakodnevni, a jedini koji ga je branio i bio uz njega je premijer Andrej Plenković, pa je i sam “fasovao” brojne udarce. Na već izmrcvarenom Barišiću se tada izredalo 45 zastupnika, a glavni je bio lider SDP-a Bernardić koji je nosio i bedž s natpisom “Djeci znanje, a ne prepisivanje”. I Plenkoviću je poručio da bude reformator, a ne falsifikator. U toj kakofoniji, Plenković je uzalud apelirao na to da se svi vrate meritumu, da institucije kažu je li Barišić plagirao ili nije, no kada je spomenuo SDP-ovcima da imaju savjetnika preko Atlantika, dakle profesora Đikića, to je još povećalo histeriju. Koji dan poslije, Đikić je obavijestio naciju da odlazi iz Hrvatske, te da je glavni krivac Plenković, “moćni branitelj plagiranja”.
Nakon godinu dana i stotina napisa i emisija o Barišiću, s fakulteta u Njemačkoj stigla je potvrda da oni u njegovu radu ne vide plagijat. No, što sada poduzimaju oni koji su Barišića željeli osuditi bez suđenja? Znanstvenik Đikić “ne priznaje taj sud”, a isto se ponašaju i oni oporbeni saborski zastupnici koji su ga rešetali. U neviđenoj kolektivnoj akciji nepriznavanja presude da je Barišić ipak etičan, Đikić i kompanija ismijavaju njemački fakultet tvrdeći da nepravilno tumači što jest, a što nije plagijat. Taj bijeg saborskih zastupnika od etike posebno je gadljiv kad se sjetimo da su ovih dana u traženju bilo kojih razloga za stanku u raspravi, posegnuli i za temom o bananama, a da se nitko nije sjetio ispričati se Barišiću. Pa i Plenkoviću. Đikiću i drugovima sada čak smeta što nije poštovana njegova etika, jer se saznalo da je on prijavio Barišića Nijemcima, a to je trebalo ostati anonimno!? I Barišić je postavio pitanje – “što je s etičnošću onoga koji prijavljuje ljude bez osnove pred javnošću”. Premda on na to pitanje neće dobiti odgovor, dat će ga sud javnosti. Pod uvjetom, naravno, da se sama činjenica da je Barišić nevin uspije probiti istim intenzitetom do svih koji su bili bombardirani naslovima da je Barišić plagijator.
Nažalost, u Hrvatskoj ima i drastičnijih primjera hajki. Vice Vukojević, tada već sudac Ustavnog suda RH, 11 godina živio je izložen velikom ruglu da je silovatelj, da je u vrijeme hrvatsko-muslimanskog rata 1993. u vojnom logoru kraj Mostara silovao zarobljenu muslimanku. Knjiga o tome javno je publicirana, a Irfan Ajanović poklonio ju je hrvatskom predsjedniku Stipi Mesiću 2000. I premda je Vukojević od početka govorio da je to potpuna izmišljotina, Mesić, Vesna Pusić te brojni hrvatski mediji uzeli su zdravo za gotovo da je Vukojević silovatelj. Nakon istrage čak triju pravosuđa, švedskog (gdje se spomenuta muslimanka navodno skrila), hrvatskog i pravosuđa BiH, zaključeno je da ta žena ne postoji te da je cijela priča izmišljena, izgledno u radionici tajne službe susjedne države. Nakon stotina tekstova i emisija u kojima je Vukojević prikazivan kao sotona, 2011. tek su neki objavili vijest da je sve bila laž. Vukojević je u listopadu 2011. zatražio da mu se javno ispričaju u Hrvatskom saboru, no nikada nije dobio javnu zadovoljštinu.
Ante Gotovina imao je sličan tretman jer su godinama u većini medija objavljivane laži da je bio pljačkaš, otimač, ratni zločinac. Za razliku od Barišića i Vukojevića, nikad nije tražio ispriku, no pouzdano se zna da su mu se neki od progonitelja privatno ipak ispričali. Što reći, nije sramota pogriješiti, sramota je svoju etiku baciti u duboku jamu, ali i dalje od javnosti očekivati da te priznaju kao moralni i stup društva.
Ne priznajem nićiji sud ,nego samo sud svoje partije,kaže Đikić.