Jedan od glavnih izazova obrazovnog sustava jest činjenica da je vršnjačko nasilje u hrvatskim školama postalo svakodnevica – prema podacima Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, čak 30 do 40% učenika osnovnih i srednjih škola bilo je žrtva nekog oblika nasilja. Kako nam kaže Klara Zečević-Božić, psihologinja s kojom smo razgovarali o vršnjačkom nasilju, najugroženiji su učenici viših razreda osnovne škole te srednjoškolci, kada su socijalni odnosi ključni za razvoj identiteta.
Traume koje ostaju za cijeli život
Iako svako dijete može postati žrtva nasilja, ipak postoje djeca koju zlostavljači "radije biraju". Prema riječima psihologinje Klare Zečević-Božić, određene karakteristike djeteta povećavaju rizik da ono bude izloženo vršnjačkom nasilju.
– Djeca koja su socijalno povučenija i koja imaju slabije razvijene vještine asertivnosti ili odstupaju od grupnih normi (npr. izgled, interesi, neurodivergencija) češće postaju mete zlostavljača. Međutim, faktori kao što su obiteljski odnosi, samopouzdanje i podrška vršnjaka mogu zaštititi dijete – objašnjava. Fizičko i psihičko zlostavljanje, nažalost, može ostaviti ozbiljne posljedice na mentalno zdravlje zlostavljanog djeteta, a neki traume nose i u odraslu dob. Kako objašnjava Zečević-Božić, dugotrajna izloženost nasilju može dovesti do razvoja anksioznih poremećaja, depresije, pa čak i simptoma PTSP-a.
– Posebno su ranjiva skupina djeca u ranoj adolescenciji, a to su osnovnoškolci, jer nasilje koje trpe u toj dobi može poremetiti razvoj slike o sebi, što kasnije može dovesti do problema u međuljudskim odnosima i mentalnom zdravlju – kaže te dodaje da, iako je uvriježeno mišljenje da zlostavljači najčešće dolaze iz nefunkcionalnih obitelji – to nije pravilo, a ni svu odgovornost za agresivno ponašanje ne treba prebaciti na društvene mreže i videoigre.
– Nasilnici ne dolaze nužno iz nefunkcionalnih obitelji, iako zanemarivanje, nasilje u obitelji ili nedostatak topline mogu pridonijeti agresivnom ponašanju. Važan čimbenik je i utjecaj okoline. Također, društvene mreže i nasilni sadržaji u videoigrama ne stvaraju nasilnike same po sebi, ali mogu desenzibilizirati djecu na agresiju i učiniti je normalnom – smatra Zečević-Božić. No stručna pomoć i podrška nije potrebna samo žrtvama već i nasilnicima. Prema riječima stručnjakinje, ponekad iza nasilnog ponašanja stoje dublji problemi, poput traume, nesigurnosti ili čak poremećaja ponašanja.
– Djeca koja vrše nasilje često imaju slabije razvijenu emocionalnu regulaciju i vještine rješavanja problema. U tim slučajevima potrebna je intervencija stručnjaka kako bi se adresirali uzroci takvog ponašanja – savjetuje Zečević-Božić. Često snimke vršnjačkog nasilja završavaju na društvenim mrežama pa se čini kao da se nasilnici hvale svojim neprihvatljivim ponašanjem.
– Riječ je o kombinaciji potrebe za moći, potvrdom i normalizacijom nasilja u digitalnoj kulturi. Društvene mreže stvaraju okruženje u kojem se pažnja i lajkovi doživljavaju kao društveni kapital. Snimanje nasilja može služiti kao način pokazivanja dominacije nad žrtvom, ali i kao način traženja pažnje – objašnjava.
Da bi se pomoglo i žrtvama i nasilnicima, važno je prepoznati problem i reagirati na vrijeme. Nažalost, djeca često skrivaju da su žrtve vršnjačkog nasilja, ali roditelji to mogu prepoznati po nekim promjenama u ponašanju.
– Povučenost, promjene raspoloženja, pad školskog uspjeha, gubitak interesa za društvene aktivnosti, ali i somatizacija, kao što su glavobolje, bolovi u trbuhu bez medicinskog uzroka, mogu biti znakovi da je dijete žrtva nasilja. S druge strane, roditelji teško mogu prepoznati da je njihovo dijete nasilnik jer se nasilje događa izvan obiteljskog konteksta. Važno je uzeti za ozbiljno upozorenje okoline, biti otvoren za razgovor, potražiti mišljenje nastavnika i stručnjaka te postaviti jasne granice i posljedice za neprihvatljivo agresivno ponašanje – savjetuje Klara Zečević-Božić.
O nasilju treba progovoriti!
U rješavanju problema vršnjačkog nasilja ključnu ulogu imaju institucije, velika je odgovornost na roditeljima, a suradnja između jedne i druge strane je presudna.
– Hrvatska ima zakonske okvire, ali problem je u provedbi. Škole često nemaju dovoljno stručnih suradnika (psihologa, pedagoga) ni kontinuiranih edukacija nastavnika. Iako su svi svjesni da je suradnja ključna, u praksi se često nailazi na otpor. Neki roditelji teško prihvaćaju da je njihovo dijete nasilnik jer to doživljavaju kao osobni neuspjeh. Međutim, dijete treba podršku, a negiranje problema samo produbljuje situaciju – smatra Zečević-Božić.
Naravno, sve počinje kvalitetnom prevencijom koja uključuje razvijanje emocionalne pismenosti kod djece, programe socijalnih vještina u školama i edukaciju roditelja o pozitivnom roditeljstvu. No, kako ističe Klara Zečević-Božić, važno je raditi na zdravim obiteljskim odnosima jer se nasilje u obitelji često prenosi na djecu.
– Dijete koje doživljava vršnjačko nasilje treba prvo razumjeti da nije krivnja na njemu. Drugo, ne smije šutjeti o tome, treba razgovarati s odraslom osobom od povjerenja (roditeljem, nastavnikom, psihologom). Također, treba izbjegavati eskalaciju sukoba, ali istovremeno pokazati asertivnost i granice – za kraj poručuje psihologinja.
Otvori KEKS Pay
Na žalost i to je priprema na život koji ih čeka. Zar mi odrasli nismo izloženi nasilju, različitih oblika, a moramo se znati nositi s tim.