Stvarno nas gule gdje god stignu, zar smo doista pali toliko nisko da ni kilogram grožđa ne možemo kupiti za manje od 5 eura, čak ni u sezoni – komentira Zagrepčanka na utrinskoj tržnici, ne znajući kako bi je kila stolnog bijelog u Šibeniku koštala i šest, u Zadru i Dubrovniku sedam, a u Puli i osam eura, koliko u trgovačkim lancima ovih dana košta kilogram teleće lopatice s kosti, rebara ili vrata. Još kad bi bilo domaće, no njega şe traži povećalom. Kao i u trgovačkim lancima, mahom je riječ o uvozu iz Španjolske, Čilea, Turske, Španjolske, naravno, druge kategorije. Na veletržnici u Zagrebu kupuje se, primjerice, za 2,50 do 2,75 eura, dok hrvatski prosjek kojega uz Zagreb predstavljaju Metković, Osijek, Rijeka i Split, iznosi od 2,50 do 3,52 eura – za crno i 10 centi više. Koliko je u tome domaćeg, nitko ne zna.
U trgovinama dvostruko jeftinije
Državni zavod za statistiku službeno ne vodi posebno podatke o proizvodnji stolnih sorti grožđa, nego se službeni podaci odnose na proizvodnju, površine i prinos grožđa ukupno, s vinskim sortama – odgovaraju iz Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, ističući kako je prema neslužbenim podacima DZS-a lani u nas proizvedeno svega 1304,6 tona stolnog grožđa, na površini od 219,9 ha, uz prosječan prirod od 5,9 t/ha.
Isto kaže i Eurostat, dok precizne podatke o hektarima i proizvođačima stolnog grožđa, provjerili smo, nema ni Agencija za plaćanja u poljoprivredi, koja sve zajedno vodi pod Vinogradarski registar. S druge strane, prema podacima HGK, u 2024. smo uvezli više od 16,8 tisuća tona grožđa za 31,2 milijuna eura, što je količinski rast od 19,2, a vrijednosni za 26,8% u odnosu na godinu ranije, pa je jasno i zašto se TISUP (tržišno-informacijski centar u poljoprivredi resornog ministarstva) ne bakće prikazom tjednih veleprodajnih cijena domaćeg grožđa kojega očito proizvodimo u promilima. Uvezemo ga čak 1187% više nego proizvedemo!
Hrvatica zgrožena nakon što su nju i sina otjerali s javne plaže: 'Obratio mi se na engleskom i rekao da se ne mogu tu kupati'
Za utjehu potrošačima može biti samo činjenica da će to isto uvozno grožđe koje je na tržnicama, kao i sve ostalo voće i povrće precijenjeno – i prodaju ga uglavnom oni koji grožđa na lozi nisu ni vidjeli – u trgovačkim lancima platiti 30-50% manje. U Konzumu, primjerice, kilogram čileanskog stolnog bijelog košta 2,99 eura za kilogram, crvenog iz Italije 3,99, a pola kilograma bijelog bez koštica iz Turske 2,19 eura. Može i niže – u Tommyju kila bijelog stoji 1,89 eura na akciji.
Iz Arivera Fruita, koji je jedan od glavnih dobavljača za Konzum, kažu kako su se oni kroz primarnu postavku fokusirali na organizaciju proizvodnje te na otkup domaće robe pa tako na godišnjoj razini kroz stabilnu suradnju te ugovore s kooperantima i proizvođačima otkupe više od 80.000 tona domaćeg voća i povrća. – Kad se govori o voću i proizvodnji voća, Hrvatska je za vlastite potrebe dostatna samo u jednoj voćnoj kulturi – mandarinama. Određene kulture, s obzirom na podneblje, nije moguće niti proizvesti u dovoljnoj količini, pa je neminovno za potrebe tržišta dobavu potražiti izvan granica Hrvatske – objašnjava član uprave Arivere Antun Segečić. Tako je, dodaje, i kod stolnog grožđa kojeg Hrvatska nema u dovoljnim količinama kada se poveća potražnja zbog sezonskog karaktera. No sama proizvodnja nikako nije nezanimljiva, upravo suprotno – kroz ciljanu proizvodnju, u standardima koje tržište zahtjeva, postoji prilika za povećati domaću proizvodnju i smanjiti količine iz uvoza, koje su većinom u ovo vrijeme iz susjedne Italije – zaključio je.
Doista, podaci HGK govore kako smo lani iz Italije uvezli čak 8,6 tisuća tona stolnog grožđa u vrijednosti 15,1 milijun eura. Slijede Nizozemska i Njemačka s 1,47 te tisuću tona, u vrijednosti 3,4, odnosno 2,8 milijuna eura, a niz se nastavlja sa Slovenijom, Moldavijom, Sjevernom Makedonijom, Mađarskom, Španjolskom, Turskom, BiH, Rumunjskom, Crnom Gorom, Iranom, Litvom, Grčkom i Albanijom. Što je uvoz, a što provoz prema kojemu smo, podsjetimo, i izvoznica banana teško je reći. Ispada, naime, da smo i više od ukupne skromne proizvodnje izvezli – 1336 tona u vrijednosti 2,5 milijuna eura, od čega najviše u Sloveniju (820 tona), BiH (281 t), Mađarsku (57 t), Slovačku (55), Italiju (27), Crnu Goru i Srbiju (po 26 t), Češku (24), Sjevernu Makedoniju (18) i Austriju (1 tonu). Prema izračunu Agronomskog fakulteta i posljednjim dostupnim podacima o samodostatnosti i potrošnji, koji se odnose na 2023. godinu, potrošnja stolnog grožđa po stanovniku iznosila je svega 3,02 kg, Makedonci i Albanci, za usporedbu, troše i 50-60 kg.
Na upit zašto tako malo proizvodimo, prof. dr. sc. Marko Karoglan iz Zavoda za vinarstvo i vinogradarstvo Agronomskog fakulteta, gdje drži i nastavni predmet o proizvodnji stolnoga grožđa, kaže kako je prvi razlog činjenica da hrvatska tradicija proizvodnje grožđa ide u smjeru vinskog grožđa, a drugi da nemamo mogućnosti za konkurentan plantažni uzgoj stolnoga grožđa, ne u smislu klime, nego i pozicija na kojima bismo ga uzgajali. Ono zahtijeva velike plantaže na relativno ravnom terenu, objašnjava. Njega ima u Slavoniji, koja je okrenuta vinskim sortama, prvenstveno graševini, Podunavlju koji je okrenut tramincu, pa ostaju samo Ravni kotari u zaleđu Zadra i dolina Neretve, gdje ga se najviše i proizvede. Sve to, naravno traži i puno rada, znanja i puno puno ulaganja, a to je sve ono čemu naši poljoprivrednici i nisu skloni.
– Ako ćete raditi armaturu na visoko intenzivnim uzgojnim oblicima, koji zahtijevaju ravne ili kose krovove, pergole, odrine, brajde i slično, trebaju vam i velika inicijalna ulaganja, a druga velika stavka je i ručni rad, kojega je ovdje neusporedivo više nego kod vinskog grožđa, a zna se da je i u vinogradu teško naći radnu snagu – kaže naš sugovornik. Navodnjavanje pak uopće ne treba dovoditi u pitanje, ono se kod stolnog grožđa podrazumijeva u startu bez obzira ima li na tom području ili nema dovoljno oborina inače se u takvu proizvodnju ne treba ni upuštati. A tu su još i mreže za zaštitu od tuče – inače se u slučaju takve nepogode i oštećenja plodova sve može baciti – te za zaštitu od ptica koje su u ovakvim sušnim godinama glavni neprijatelji jer je grožđe koje je zrelo i izvor vode, a ne samo hrane.
Na kraju po trgovačkim centrima nalazimo grožđe lošije kvalitete, druge klase, ali cijena ne treba čuditi kad je i cijena vinskog grožđa, lako dostupnih sorata koje imamo, došla već na euro i premašila ga. U stolno grožđe treba uložiti puno više da bismo došli do sirovine prve klase, pa iz takvih vinograda vjerojatno ne izlazi ništa za manje od 2 eura. Zato nas, napominje, ne treba čuditi ni konačna cijena na policama. Dosta zemalja s popisa treba i zanemariti, kaže Karoglan, jer nemaju ozbiljniju proizvodnju stolnog grožđa, kad je u pitanju Nizozemska, vjerojatno je riječ o "provozu" kroz nizozemske luke iz nekih drugih zemalja. U Hrvatskoj je i izvan Dalmacije teško proizvesti stolno grožđe prve klase jer su limitirajući faktor klimatske prilike, dozrijeva u jesen kad su već i kiše i hladnije je, tako da su i "veze" s uvozom iz Njemačke i Litve u najmanju ruku čudne, objašnjava naš sugovornik. _ To je nemoguće, to su preprodavački podaci. Stolno grožđe isključivo je vezano za topli klimat, čak i vrući gdje je najmanji rizik od pojave gljivičnih bolesti zaključio je naš sugovornik.
Tko su najveći proizvođači
Statistike govore kako su Čile, Peru, SAD, Kina, Turska i Španjolska najveći proizvođači i izvoznici stolnog grožđa u svijetu. Kina drži prvo mjesto po izvozu stolnog grožđa. Od ukupne količine grožđa koje proizvede, čak 83% otpada na proizvodnju stolnog grožđa. Čile čak 95% vlastite proizvodnje stolnog grožđa izveze u druge zemlje. Turska je najveći svjetski proizvođač grožđica. Pola od ukupne proizvodnje grožđa osuši, a druga ide za konzumaciju u svježem obliku.
Otvori KEKS Pay
Nek si mami svojoj prodaju to grozdje! Od trenutka kad je grozdje preslo 2 € po kg ga vise kupio nisam, isto tako odnedavno su jabuke otisle sa 1.49 na 1.79, od tog trenutka vise niti jedne kupio nisam, a tjedno sam kupovao 5 kg. Mi kupci imamo moc novcanika, ali u glavi, na zalost, nemamo nista!