Osim podjela i radikalizacije unutar nas samih, ukazuju li sve učestaliji napadi na strance da u našem društvu dolazi i do porasta ksenofobije te jesmo li svjesni što time radimo i drugima i sebi kao narodu i zemlji? Kao prvo, vrijeme je da priznamo zastrašujuću istinu da ljude u Hrvatskoj tuku zato što su slabiji, nezaštićeni i drugačiji. Tuku ih zbog boje kože, jezika, naglaska, religije, tuku ih zbog siromaštva. A svako društvo koje snažno, glasno i bez zadrške ne osudi rasizam, šovinizam, mizoginiju, ksenofobiju i druge oblike netrpeljivosti i netolerancije – nema dobru perspektivu. Nitko od nas nije birao gdje će se roditi, koji će mu jezik biti materinji, kojeg spola ili boje kože će biti ili kojoj će naciji i etnicitetu pripadati. To su slučajnosti rođenja, a ne izbor, zasluge ili mjerila vrijednosti. A mi u Hrvatskoj upravo tim slučajnim identitetima mašemo kao zastavama.
O njima se, i u Saboru, govori s lažnom uzvišenošću kao da je rasna, nacionalna, spolna ili vjerska pripadnost dokaz nečije veće ili manje vrijednosti. A nije. I mi kao društvo već godinama dopuštamo da se ljudima zbog njihove različitosti uskraćuju prava, dostojanstvo i osjećaj pripadnosti. Posljedice toga su ozbiljne, a obrazac opasno poznat i iz povijesti i iz literature. Uvijek počinje isto – prvo mrzite jedne, zatim druge. Danas su to Srbi, sutra LGBTIQ osobe, zatim žene, Nepalci, Filipinci ili "nepoćudni" Hrvati. I tome nema kraja, jer netolerancija i mržnja uvijek traže novog neprijatelja. Pritom posebno zabrinjava šutnja ili čak odobravanje institucija i tzv. stupova društva. Šuti politika koja se godinama neodgovorno dodvorava agresivnim skupinama jer u njima vidi politički kapital. Šuti dio Crkve koji nije dovoljno jasno povukao granicu između vjere i mržnje. Šute oni koji govor nasilja na društvenim mrežama relativiziraju kao bezazleni folklor. Šute i brojni drugi. Ono što je nekada bilo ekstremistička buka s društvenih margina i opskurnih foruma, danas postaje dio legitimnog javnog govora. I bojim se da jedan dio građana nije svjestan što time radimo sebi i zemlji u kojoj živimo, dok drugi dio građana toga itekako jest svjestan i time bezočno manipulira. Zato pitanje više nije raste li ksenofobija, nego koliko ćemo je još dugo ignorirati. Po tom pitanju, nažalost, nisam pretjerano optimistična.
Koliko je zabrinjavajuće to što strance u našoj zemlji mahom napadaju mladi ljudi? Naravno da je ta činjenica posebno zabrinjavajuća jer to, nažalost, govori da problem nije samo u pojedinačnim ispadima nasilja nego i u vrijednostima koje se formiraju unutar društva. Ako mladi odrastaju u atmosferi u kojoj se netolerancija relativizira, govor mržnje banalizira, a različitost prikazuje kao prijetnja, onda nije čudno da dio njih nasilje počne doživljavati kao prihvatljiv način iskazivanja moći. Tužno je gledati kako hrvatski establišment maloljetnike koji marširaju u crnom i nose ustaške simbole kao modne dodatke predstavlja kao čuvare nacionalnog identiteta. Ako tome dodate obrazovni sustav u kojem se desetljećima planski i sustavno potiskuje kritičko mišljenje, društveno-humanistički diskurs i empatija, onda nije čudno da su neki od njih izgubljeni i istinski zbunjeni oko toga što je humano, civilizirano i demokratsko društvo.
Bi li nas takvo agresivno ponašanje prema stranim radnicima, ali i turistima, moglo dovesti na loš glas, kao i na popis nesigurnih zemalja? Ako imate takav porast nasilja nad strancima kao što je to u Hrvatskoj – 2023. bilo je 112 slučajeva kaznenih djela nasilja nad strancima, a 2025. čak 761 djelo – o čemu je govorio ministar unutarnji poslova Davor Božinović, doista nema razloga da to jednu zemlju ne dovede na loš glas i na popis nesigurnih zemalja. Prilično je neinteligentno misliti da možemo birati turiste i goste prema boji kože, seksualnoj orijentaciji, nacionalnosti…, i drugim slučajnostima. Bojim se da će suočavanje s realitetom i istinom biti teško.
Otvori KEKS Pay
