Odnosi zapadnih saveznika i Jugoslavije tijekom Drugog svjetskog rata bili su obilježeni političkim interesima i stalnim promjenama savezništava. Iako su Britanci i Amerikanci u početku podržavali izbjegličku jugoslavensku vladu i četnički pokret Dragoljuba „Draže" Mihailovića, tijekom rata postupno dolazi do zaokreta prema Narodnooslobodilačkom pokretu pod vodstvom Josipa Broza Tita.
U najnovijoj epizodi Podcasta projekta SNOVI o tome je govorila povjesničarka s Hrvatskog instituta za povijest dr. sc. Marica Karakaš Obradov, koja je objasnila kako su se razvijali odnosi između zapadnih saveznika i tadašnjih vojnih snaga na ovom području te brojne političke sukobe, nepovjerenje i procjene o poslijeratnoj budućnosti Jugoslavije.
Britanski interes za Jugoslaviju prije rata
Britanski interes za stanje u Jugoslaviji nije počeo tek nakon Travanjskog rata 1941. godine. Velika Britanija aktivno je pratila političke događaje i prije njemačkog napada, osobito razdoblje nakon pristupanja Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu.
„Ono što je prethodilo Travanjskom ratu bila su zbivanja u ožujku kada je došlo do državnog udara, kada je srušena vlada Cvetković-Maček, što je u neku ruku bilo podupirano od britanske strane. Povod tome bilo je pristupanje Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu, ali razlozi su bili puno dublji. Jedan od njih je zasigurno bila upravo taj sporazum između Cvetkovića i Mačeka i stvaranje Banovine Hrvatske kao zasebne ustrojbene jedinice unutar Kraljevine Jugoslavije, što dijelu srpske političke elite nije odgovaralo“, objašnjava Karakaš Obradov.
Nakon njemačkog napada i brzog raspada države, kralj Petar II. Karađorđević i izbjeglička vlada odlaze u London. Zapadni saveznici tada pokušavaju pronaći snagu na okupiranom području koja bi mogla organizirati otpor protiv Njemačke i njezinih saveznika.
Početna podrška četnicima
Tijekom prve dvije ratne godine, Karakaš Obradov objašnjava, političari u izbjegličkoj vladi provodili su snažnu promidžbu u korist Mihailovića i njegovog pokreta, primarno među političkim i vojnim krugovima Velike Britanije i Amerike, a tako i u njihovoj javnosti. Problem je bio što se ta promidžba često temeljila na lažnim podacima i time su se akcije Narodnooslobodilačke vojske nerijetko pripisivale četnicima. Sukladno tome, saveznici su tijekom 1941. i 1942. godine slali vojne misije u Mihailovićev stožer, no situacija na terenu postupno je mijenjala njihovu percepciju.
Ključni preokret dolazi tijekom 1943. godine, kada saveznici sve više dobivaju informacije o suradnji četničkog pokreta s talijanskim i njemačkim snagama te o izbjegavanju ozbiljnijih sukoba s okupatorom. Istodobno postaje jasno kako Mihailovićev pokret nema karakter svejugoslavenskog otpora, već prvenstveno srpski politički i vojni predznak.
Ta godina bila je važna i zbog šire strateške situacije u Europi. Saveznici planiraju otvaranje drugog fronta, a jugoistok Europe dobiva veliko prometno i vojno značenje. Kapitulacija Italije dodatno mijenja stanje na terenu jer partizanske snage dolaze do većih količina oružja i šire kontrolu nad dijelovima teritorija, osobito uz obalu. Britanski vojni vrh tada sve važnijim smatra gerilske akcije usmjerene na rušenje prometnica važnih za njemačke snage u Grčkoj.
Macleanovi izvještaji i priznanje partizana
Jednu od ključnih uloga u promjeni savezničke politike imao je Fitzroy Maclean, Churchillov izaslanik pri Titovu Vrhovnom štabu.
„Macleanovi izvještaji iz studenoga 1943. godine bili su iznimno važni za odluku koja će dati prevagu Narodnooslobodilačkoj vojsci i pokretu. To će kasnije biti potvrđeno i na konferenciji u Teheranu, gdje je odlučeno da će se Narodnooslobodilačka vojska tretirati kao saveznička vojska“, objašnjava Karakaš Obradov.
Nakon toga slijedi intenzivnija materijalna i vojna pomoć sa Zapada uključujući medicinsku opremu i zračnu podršku.
Suradnja puna nepovjerenja
Iako su saveznici pomagali partizanski pokret, odnosi između dvije strane nikada nisu bili potpuno otvoreni ni povjerljivi.
„Obje strane bile su sklone držati 'figu u džepu'. Vrhovni štab od početka nije dopuštao savezničkim misijama da prikupljaju podatke o samoj Narodnooslobodilačkoj vojsci, nego isključivo o neprijatelju. Odjeljenje za zaštitu naroda (OZNA) je pratila članove tih misija, otvarala njihova privatna pisma i pokušavala ograničiti njihove kontakte s ljudima koji bi mogli biti politički protivnici jugoslavenskih komunista“, kazala je Karakaš Obradov.
Kako se rat bližio kraju, političke napetosti postajale su sve izraženije, osobito nakon Titova povratka iz Moskve 1944. godine. Naime, partizansko vodstvo postaje izrazito nervozno zbog prisutnosti savezničke vojske na hrvatskom i slovenskom području. Tito tada izdaje naredbe kojima se pokušava spriječiti jače savezničko prisustvo na dalmatinskoj obali i ograničiti djelovanje britanskih snaga.
Pragmatičan savez i početak novog sukoba
Iako su Britanci i Amerikanci bili svjesni da surađuju s komunističkim pokretom, ideološki bližem Sovjetskom Savezu, ratni interesi tada su bili važniji od dugoročnih političkih posljedica.
„Suradnja sa jugoslavenskim komunistima bila je rezultat ratnog pragmatizma. Oni su vodili oslobodilački rat protiv sila Osovine, ali istodobno i socijalnu revoluciju koju su pokušavali prikrivati. Zapadni saveznici toga su bili svjesni, ali su smatrali da je u tom trenutku vojni interes važniji“, zaključuje Karakaš Obradov.
Unatoč brojnim političkim nesuglasicama i međusobnom nepovjerenju, suradnja između Jugoslavije i Zapada nastavila se i nakon rata kroz humanitarnu i gospodarsku pomoć. No već 1948. godine i sukobom s Informbiroom, savjetodavnim organom europskih komunističkih partija koja je uključivala SSSR i Jugoslaviju, odnosi ulaze u potpuno novu fazu.
Sadržaj nastao u suradnji s Orbicom.
Otvori KEKS Pay
