BIJAKOVIĆI - U Bijakovićima, nedaleko od crkve Svetog Jakova u Međugorju, smještena je Zajednica sestre Elvire za liječenje ovisnika. Gledajući preko ograde, podsjeća na manje naselje mladih ljudi. Odjekuju udarci čekića, bušilica, lopata. Uz pet-šest velikih kamenih zgrada niče još jedna. Pravo gradilište. U naselju je kao u košnici: svi nešto rade - građevinci, pekari, kuhari, povrtlari.
Ususret nam je dolazio mladić, predstavio se kao Filip i kazao da je dežurni u zajednici.
- Pitajte sve što vas zanima. Vrlo rado ispričat ćemo svoje životne priče ako će koristiti ovisnicima, a posebice ako će ih pročitati njihovi roditelji. Pričat ću i ja, a mogu zovnuti još dvojicu prijatelja - bez dvojbe je pristao govoriti o svom iskustvu s drogom te o životu u zajednici Filip i kao pravi domaćin odveo nas u blagavaonicu na kavu i kolače. Ubrzo su došla još dvojica štićenika zajednice, Saša i Krešo.
Najlakše je kriviti roditelje
Prvi je svoju ispovijed iznio Krešo, tridesetogodišnjak s Murtera.
- Najlakše je za sve okriviti roditelje, opravdati sebe. Ja sam to nekad činio, a sada znam da su me roditelji vrlo voljeli, ali tu ljubav nisu iskazivali na pravi način. Opet to nije razlog što sam se počeo drogirati, ako razlog uopće postoji. Bio sam živahno, radoznalo i neobuzdano dijete. Roditelji su sa starijim bratom otišli raditi u Njemačku, a ja nisam želio ići s otoka. Ostao sam s dragim ljudima, djedom i bakom. Ni u čemu nisam oskudijevao, roditelji su mi slali novac, donosili što sam poželio i bio sam glavna faca na otoku.
- Sa 14 godina već sam pio alkohol "kao veliki", a kad mi je bilo 16, već sam probao drogu. I kako to biva sa svima, završio na kokainu i heroinu. Roditelji dugo nisu ništa primjećivali, kad bi došli doma, uvijek sam bio raspoložen. Normalno sam završio srednju školu. Roditelji i stariji brat, koji je završio medicinu, molili su me da idem s njima u Njemačku, ali meni to nije padalo na pamet. Zaposlio sam se, ali droga i posao nisu mogli ići zajedno. Imao sam i djevojku koja nije bila narkomanka, a znala je za moj porok. Uvjeravao sam je da ću prestati i zbog nje, zbog ljubavi, doista sam bio na dobrom putu prekinuti drogiranje. Onda je počeo rat. Bio sam na bojištu i tamo je bez droge bilo neizdrživo, posebice meni koji sam već bio duboko zaglibio. Brat je prvi primijetio što se sa mnom događa i alarmirao roditelje. Nakon šoka, nagovorili su me da idem u kliniku, da se liječim. Otišao sam u inozemstvo, ali uz lijekove koji zamjenjuju drogu, teško je prestati biti ovisnik.
Već mislio da je izgubljen slučaj
Roditelji su čuli za Zajednicu sestre Elvire u Međugorju i pristao sam doći ovdje iako već pomiren s tim da sam izgubljen slučaj. Prvih dana doista je bilo neizdrživo. Krize su bile ravne umiranju i da nije bilo starijih štićenika koji su bili zaduženi biti uz mene, pobjegao bih - ne znam što bih učinio. Tko izdrži prva dva mjeseca u zajednici - spašen je i vjerojatno izliječen od ovisnosti. Ja sam, hvala Bogu i sestri Elviri, izliječen i uskoro planiram napustiti zajednicu. Ako me djevojka bude još voljela, vjerojatno ćemo se i vjenčati i imati djecu. Znam da mi nikakav novac neće biti važniji od odgoja moje djece - završio je priču o svom novom životu Krešo.
U Zajednici sestre Elvire tri godine boravi i Saša (28) iz Dalmacije. Trogodišnji boravak u zajednici, kako je rekao, potpuno mu je promijenio život i pomogao da se riješi pakla droge.
- Ovdje sam tri godine i ne samo da sam izliječen od ovisnosti o drogama nego potpuno drukčije poimam život i svijet oko sebe. Moja je obitelj bila normalna i sretna, ali samo za druge i na prvi pogled. Roditelji su mi zdravstveni radnici i živjeli smo u velikom stanu moje bake, majčine mame. Danas mi moj problem i trauma iz tih dana izgledaju smiješno, ali tada mi je bilo užasno. Moj otac i moja baka neprestano su se svađali. Majka nikada nije znala na čijoj je strani, mirila ih je, a u domu je uvijek bilo napeto. U tim njihovim svađama mene nitko nije primjećivao, niti mi je tko posvećivao pozornost, da ne govorim kako nisu imali vremena igrati se sa mnom, razgovarati.
Imao sam sve, a bio sam nesretan
Imao sam sve, a bio sam nesretan: prijatelje nisam pozivao kod sebe niti sam ja išao kod njih. Najveći dio vremena provodio sam sam u svojoj sobi, uz knjige, novine, glazbu. Bio sam odličan učenik i nitko nije znao koliko patim. A trebali su znati. Da, trebao sam i ja biti hrabriji, glasno reći što mi smeta. Ali, bojao sam se što bi bilo da se i ja umiješam u njihove svađe: baka mi je uvijek govorila protiv oca, on protiv bake, a ja sam ih sve volio. Kad je nesnošljivost u obitelji dostigla vrhunac, odselili smo se u podstanare. Roditelji su se tek tad počeli truditi oko mene, ali bilo je kasno. Nisam s njima imao o čemu razgovarati. Zatvorio sam se. Zato sam u školi i na ulici našao prijatelje. S njima sam počeo o svemu razgovarati, odlazio s njima na tulume, počeo se opijati. Roditelji za mene nisu postojali. Pokušaje da mi se približe drsko sam odbijao. Zbog nekoga razloga želio sam ih kazniti. Poslije alkohola slijedila je droga, najprije trava, a potom heroin i kokain. Jest, roditelji su mi davali dovoljno novca, ali mi nisu dali iglu da se bodem. Bio sam glavni narkoman u mjestu, a biti glavni, isticati se, to je bio moj san.
Tri godine živim bez droge
Tek kad sam završio na Hitnoj, roditelji su doznali što se sa mnom događa. Roditelji su mi mogli osigurati liječenje u bilo kojoj bolnici. Bio sam došao do kraja i prvi put i ja sam ozbiljno odlučio prestati se drogirati. Dotad sam sebe uvjeravao da mogu prestati kad god hoću, no bila je to velika samoobmana. Kad sam dospio u poznatu bolnicu i kod poznatog liječnika, to se zavaravanje produljilo. I što je najgore, svi smo bili sretni: ja sam besplatno dobivao tablete koje su u većim količinama djelovale kao droga, roditelji su bili zadovoljni jer sam na liječenju, a liječnik jer je mislio da spašava još jednoga mladog čovjeka.
Na žalost, ja sam to znao od početka - od prvog liječenja neće biti ništa. Pristao sam doći u Zajednicu sestre Elvire iako nisam vjerovao u čudo. Čudo se ipak dogodilo i ja već tri godine ovdje živim bez droge, cigareta, alkohola, televizije, djevojke. U ovoj nas je kući u Međugorju oko stotinu iz dvadeset zemalja, najviše iz Italije i Hrvatske. Rad i molitva te spoznaja da vrijediš, u što te svakodnevno uvjeravaju stariji, dali su mi samopouzdanje i vjeru u život, potpuno drukčiji od onoga prije, koji je sličio paklu. Vjerujem da je sestra Elvira poslana od Boga pružiti utočište i utjehu nama koji smo bili izgubil svaku nadu - kazao je Saša.
Majka nije imala vremena za nas
Filip (30) iz Šibenika u Zajednicu sestre Elvire došao je prije četiri godine. I njemu je to mjesto bilo posljednje utočište i izlaz iz pakla droge.
- Roditelji su mi se rastali kad sam bio mali, a to, danas znam, nije trebao biti nikakav razlog ni opravdanje što sam postao narkoman. Živio sam s majkom i starijim bratom koji je bio bolestan. Bilo mi ga je žao, a nisam mu mogao pomoći. Prijatelji su me zadirkivali zbog bolesnog brata i zbog toga što nas je otac napustio. Počeo sam se povlačiti iz društva. Majka je stalno radila i nije imala vremena za nas. Njezin razgovor svodio se samo na jadikovku nad životom, sudbinom. O svojim problemima nisam imao s kime pričati, nisam se imao kome povjeriti, a gušilo me.
Osjećao sam se napuštenim od svih. Potražio sam društvo na ulici, u kafićima i počeo se opijati, a tad je samo pitanje dana kad će vam netko ponuditi i drogu. Počeo sam marihuanom, čvrsto uvjeren da ću na tome ostati, ali...
U međuvremenu majka se udala, pa sam u tome našao razlog više da izbivam iz kuće. Očuh je bio predobar čovjek, uvijek me štitio, ispunjavao mi sve zahtjeve, a ja sam to zloupotrebljavao. Davao mi je novac kad god bi me vidio neraspoloženog, a to je bilo često, kad god mi je trebala droga. U Šibeniku su vjerojatno svi znali da sam narkoman, osim mojih roditelja. Sasvim slučajno majka je doznala istinu.
Dolazak u Zajednicu bio mi je šok. Pravila su stroga i svatko ih se mora pridržavati. Prvi su dani najteži, a najveće je iskušenje što vas nitko ne zadržava tu na silu. Ali, znao sam da mi je to posljednja nada u životu. Ovdje sam četiri godine i potpuno sam drugi čovjek. To je doista škola života. Oni stariji, koji su pri kraju "školovanja", pomažu onima koji tek dođu. Zato ih i zovu "anđeli čuvari". Ovdje nema ni liječnika, ni psihologa, ni socijalnog radnika, svi smo jednaki i upućeni jedni na druge. Meni je ovdje dobro i nemam razloga izaći, pogotovo zato što sam sad i ja "anđeo čuvar", pa je neopisivo moje zadovoljstvo kad uspijem pomoći onima koji tek dođu - samo je dio Filipove priče.
Nakon trosatna slušanja potresnih ispovijesti, ali i optimizma koji je zračio iz tih mladih ljudi, priznala sam da više ne mogu izdržati bez cigarete, na što su mi mladići uzvratili kako mi je mjesto u Zajednici jer i ovisnost o cigaretama je - ovisnost.
Ljuba Đikić
Otvori KEKS Pay
