Počela je godina Troje u Hrvatskoj! I to s vrlo uglednim gostom. Prof. dr. sc. Rüstem Aslan voditelj je arheoloških istraživanja Troje, čovjek koji lokalitet u Hisarliku proučava od 1988. godine, od studentskih dana. Ne vjerujemo da ima većeg stručnjaka za razgovor o Troji od prof. Aslana s kojim smo dogovorili intervju u povodu službenog početka obilježavanja 20 godina od uvrštenja Troje u svjetsku baštinu UNESCO-a.
Turska država s Trojom ima ambiciozne planove: u obližnjem gradu Çanakkaleu podići će muzej posvećen Troji, a on će u sebi objediniti sva saznanja i sve važnije izloške pronađene na tom slavnom lokalitetu. Bit će to kruna 150-godišnjeg arheološkog istraživanja tog lokaliteta. U Hrvatskoj će tu uzbudljivu priču moći doznati svi zainteresirani tijekom brojnih događanja koja će se cijele 2018. godine organizirati u Arheološkom muzeju u Zagrebu i Zadru.
Kako znamo da je baš Hisarlik mjesto gdje je nekada bila Troja?
Gledate li arheološku povijest, vidjet ćete da je Heinrich Schliemann iskapao i iskopao nešto što je nazvao Prijamovo blago. Ali to je bio sloj Troja II. Utvrdio je i sloj koji je pokazivao tragove uništenja, pa je logički zaključio da to može biti jedino mjesto gdje se odvijao Trojanski rat, dakle Troja. Kada usporedite keramiku i arhitekturu, primjerice, u tom sloju s drugim nalazištima uočit ćete da je Schliemann pogriješio za oko 1200 godina. Potom je iskapao Wilhelm Dörpfeld koji je usporedio tu keramiku s mikenskom, pa i arhitekturu, ali je pronašao i šesti sloj koji je također imao tragove razaranja, smatrao je da je zapravo ovdje Homerova Troja. Američki arheolog Carl Blegen 30-ih godina otkrio je još slojeva s tragovima uništenja, jedan koji je imao tragove potresa, a onda još jedan s tragovima razaranja, Troju 7a za koju je zaključio da je ona prava Troja. A onda se pojavio Korfmann, u novije, naše vrijeme, koji je također iskapao i pronašao još nekoliko razorenih slojeva pa je zaključio da se ondje vodilo nekoliko ratova. Ali, jedan je sloj, posljednji iz kasnog brončanog doba, odgovarao Troji, odnosno gradu napadanom izvana, datiran je upravo u ono vrijeme kada je bio rat opisan u Ilijadi. U tom su sloju pronađeni i tragovi pokopa koji su obavljani u velikoj brzini. On je usporedio i zapise Hetitskog Carstva gdje postoje riječi Wilusa, Truwisa, Taruisa odnosno Ilij dakle Troja, Ahhiyawa što bi odgovaralo kraljevstvu Ahejaca, s kojim Hetitsko Carstvo ima veliki sukob. Na temelju tih zapisa dalo se zaključiti kako su 7a ili 6e vjerojatno Troja. No, nikada nećemo biti potpuno sigurni da je to doista Homerova Troja.
Kako to da je priča o Trojanskom ratu preživjela iako je Homer živio znatno kasnije?
Doista, pogledamo li zapise Tukidida ili Herodota, vidjet ćemo da se Trojanski rat smješta u 1200. godinu prije nove ere, a Homer je živio oko 800. godine prije nove ere, što se prihvaća kao vjerojatan datum kada je on živio. Nameće se pitanje kako je ta priča iz mračnog doba mogla preživjeti sve do Homera. Postoji objašnjenje, a to je usmena predaja. Postoje prilično čvrsti dokazi da je Homer napisao svoju trilogiju 730. godine prije Krista. I napravio je kopiju. Milman Parry, američki znanstvenik, istraživao je kako su stvarani ti Homerovi stihovi. Kao dobar primjer poslužilo mu je prenošenje usmene predaje, odnosno epskih priča, s koljena na koljeno. Zaključio je kako kroz tri generacije priče ostaju iste, a mijenjaju se tek u četvrtoj, i to tako da se originalnoj priči dodaju nove. I to se na Ilijadi vidi jer se u njoj nalaze stvari koje nikako ne spadaju u 8. stoljeće prije Krista, poput nekih oružja, arhitektonskih detalja, što znači da su neki detalji priče dodavani tijekom vremena, kroz manje epizode. Pogledate li ponovo hetitske arhive pronaći ćete opet brojne podudarnosti.
Postoji li neki pronađeni artefakt koji bi barem donekle to nepobitno dokazao?
Spomenuo sam da postoje neka pronađena oružja, slojevi razaranja. No, opet se moramo dohvatiti hetitske povijesti jer je prije nekoliko godina pronađen jedan mač za koji se smatra da na sebi nosi natpis u kojem se govori o kralju Tuthaliji II. koji je opsjedao i uništio Assuwu, a to je bila zemlja s 22 luvijske pokrajine i grada. Pronađena je i srebrna šalica koju Tuthalia II. posvećuje nakon što je svladao Assuwu. No, naravno, nemamo nikakvih konkretnih pisanih tragova iz vremena Trojanskog rata. Imamo ipak Homera koji u Ilijadi govori o ratu koji je trajao devet do deset godina, a on sam opisuje što se događalo posljednjih 51 dan. Ondje nalazimo neka imena koja se vrlo lako mogu povezati s toponimima u okolici Hisirlika. I to ne može biti slučajno ili izmišljeno. Homer je opisao Troju kao grad koji leži između dviju rijeka, Simoisa i Scamandera, koje se slijevaju u zaljev. I to tako i danas izgleda... Mogao bih o svim tim detaljima pričati tri sata! Ima puno dokaza da je to točna lokacija. Postoji i dokument po kojem kralj Alaksandu u ime Wiluse 1280. godine prije Krista sklapa sporazum s Hetitskim Carstvom. Pročitate li Troju, vidjet ćete da kraljević Paris ima još jedno ime, Alaksandu ili Aleksandar, i Troja ima još jedno ime – Ilij. Pa ako je sve to Homer izmislio, postavlja se pitanje zašto bi onda nekome izmislio dva imena, a puno je likova u Ilijadi koje jednom naziva jednim pa onda drugim imenom?
Jeste li čuli za teoriju da je Troja zapravo bila smještena na obalama naše rijeke Neretve?
To je jedna od brojnih teorija. U svijetu ima puno hobističkih arheologa koji su Troju smještali i u Meksiko, Irsku, pa su je proglašavali čak i Atlantidom. Razlog svih tih različitih teorija je to što Troja ima tako snažan kulturni utjecaj na povijest čovječanstva pa je normalno da svatko želi na neki način svoju povijest povezati s njom. To je doista sasvim normalno i lako razumljivo.
Isto tako, čak sedam gradova tvrdi da Homer dolazi upravo iz njih, i to je isto tako normalno, jer je Homer jedan od najpoznatijih pjesnika u povijesti pa bi bila velika čast dokazati da potječe iz nekog od tih mjesta. No, nitko nema konkretnih povijesnih i arheoloških dokaza o tome, to može samo tvrditi, ne i dokazati.
Koje bi otkriće bilo najznačajnije općenito u povijesti iskapanja Troje?
U ovih gotovo 150 godina, jer Heinrich Schliemann počeo je iskapati 1870-ih, prvo veliko otkriće u smislu artefakata bilo je Prijamovo blago. Zatim je tu Dorfeltovo otkriće fortfikacija i zidova u Hisarliku, pa onda i Blegenovo otkriće slojeva uništenja podno takozvanih južnih vrata gdje je pronađeno i oružje, ljudski ostaci. Korfmann je pronašao luvijski pečat te figurice, brončanu statuetu i bika od terakote u slojevima 6 i 7a. Da sumiram sva ta istraživanja koja traju stoljeće i pol, najvažniji su upravo ti istraživači: Frank Calvert otkrio je nalazište u Hisarliku, Schliemann ga je povezao s Trojom, Dörpfeld je prepoznao da ima nekoliko slojeva, a Blegen je primijenio moderno istraživanje i označio referentne točke u slojevima Troje, a Korfmann je dokazao da je Troja bila daleko veći luvijski grad brončanog doba te joj je dao kulturološku pozadinu jer je bila i ključni grad za trgovinu u Dardanelima, a Hetiti su je poznavali.
Troju proučavate na licu mjesta od 18. godine, već 30 godina. Što vas toliko motivira? Što je toliko čarobno u tom drevnom gradu?
Fasciniram sam Homerom i snagom njegove poezije. Također, na Troji možete vidjeti sve arheološke faze na jednom mjestu, cjelovitu primjenu arheološke znanosti. Ako se želite time baviti, nema boljeg mjesta od Troje. Istraživanjima nikada nema kraja, niti je ikada dosadno, jer se stalno pronalazi i doznaje nešto novo. No, doista, više od arheologije fascinira me Homer čiju sam poeziju čitao nekoliko puta u različitim prijevodima pa kada stanete iznad Troje točno možete zamisliti sve što je on zapisao: dvije rijeke, grad, Dardanele, sve je tamo, a vi više ne želite otići.
Možete li nam reći nešto o muzeju, kako će izgledati, koliko vrijedi investicija?
Na međunarodni natječaj za muzej bilo je prijavljeno 150 projekata, a ugledni žiri izabrao je najbolji. Budući će muzej imati pet tisuća četvornih metara izložbenog prostora, tri tisuće kvadrata depoa te još deset tisuća četvornih metara uređenog eksterijera. Sve vrijedi 15 do 20 milijuna eura, a projekt financira tursko ministarstvo kulture.
