U novom broju jednog od najutjecajnijih svjetskih znanstvenih časopisa Nature objavljen je rad o genetskoj strukturi prapovijesnih populacija jugoistočne Europe – The genomic history of southeastern Europe. Riječ je o do sada možda i najznačajnijoj takvoj studiji vezanoj za ovaj dio Europe koja čak mijenja i povijest ovih prostora. Upravo je na ovom području, prema novom radu, došlo do prvog doticaja lovaca skupljača i prvih zemljoradnika. Također, upravo su u naše krajeve stigli prvi zemljoradnici iz Anatolije koji će je proširiti i na ostatak Europe, sve do njezina sjevera. Doista, jugoistok Europe, odnosno naši krajevi, žila su kucavica dolaska obrađivanja zemlje u Europu. I to se sve događalo dvije tisuće godina prije nego što se do sada mislilo.
Analiza drevnog DNK
Sažeto, zemljoradnja se u Europi pojavila sredinom 7. tisućljeća pr. Kr. te je povezana s migrantima iz Anatolije koji su se najprije nastanili na jugoistoku Europe prije negoli su se proširili njezinim ostalim dijelovima. Da bi se ovi procesi bolje razumjeli, analiziralo se ostatke 225 osoba koje su živjele na jugoistoku Europe i okolnim regijama između 12.000. i 500. godine pr. Kr. Studija pokazuje kako su prvi zemljoradnici sjeverne i zapadne Europe stigli upravo s jugoistoka, ali ispočetka bez ozbiljnijeg miješanja s postojećim stanovništvom koje su činili lovci sakupljači.
Utvrđuje se i još jedna iznimno važna povijesna činjenica, a to je kako je jugoistočna Europa nastavila biti vezom između Istoka i Zapada i nakon dolaska zemljoradnika. Oni su se s populacijom tadašnjih stepa miješali dvije tisuće godina ranije nego što je to stanovništvo napustilo svoja staništa u stepama i naselilo, odnosno zamijenilo stanovništvo sjeverne Europe. Na studiji je radilo čak 117 znanstvenika iz 82 institucije iz Europe i Sjedinjenih Američkih Država pod vodstvom Davida Reicha sa sveučilišta Harvard, Iaina Mathiesona sa sveučilišta Pennsylvania i Rona Pinhasija sa sveučilišta u Beču. Na radu je, uz niz svjetskih znanstvenika iz područja genetike, biološke antropologije i arheologije, sudjelovalo i nekoliko hrvatskih znanstvenika, uključujući i djelatnike Instituta za antropologiju u Zagrebu dr. sc. Marija Novaka i dr. sc. Ivora Jankovića. Ništa manje važno nije da je navedeno istraživanje druga najveća dosad provedena studija koja se bavi analizom drevnog DNK u svijetu i prva takva koja daje velik broj podataka za prostor jugoistočne Europe.
– Analize objavljene u radu pružaju važan doprinos razumijevanju ne samo genetske strukture prapovijesnih stanovnika tog prostora već i važnih događaja, poput širenja zemljoradnje i prapovijesnih migracija. Analiza 225 genoma izoliranih iz prapovijesnih koštanih ostataka pruža podatke za genetske kontakte i miješanja različitih skupina tijekom prapovijesti, posebice došljaka s prostora Anatolije, koji su odgovorni za širenje zemljoradnje, te ljudskih skupina koje su od ranije nastanjivale jugoistočnu Europu. Analize pokazuju da se u nekim slučajevima to dogodilo vrlo rano, odmah po dolasku novih populacija. Nadalje, jedan od zanimljivijih rezultata istraživanja potvrđuje da je razvoj zemljoradnje u Europi posljedica migracija stanovništva, a ne samo razmjene ideja, kako se do sada običavalo tumačiti. U radu je potvrđena i prisutnost pojedinaca koji svoje porijeklo vuku iz euroazijskih stepa, i to čak dvije tisuće godina ranije nego što se do sada mislilo (dakle, puno prije često navođene indoeuropske migracije) – kaže dr. sc. Ivor Janković s Instituta za antropologiju u Zagrebu. Međutim, većinom su lokalni lovci i sakupljači ostali izolirani od pridošlica čiji je način života bio drastično drugačiji idućih nekoliko stotina godina. Tek tri tisuće godina kasnije moguće je govoriti o završetku procesa miješanja tih dviju skupina. Osim podataka o miješanju populacija i drugim genetskim procesima, ova studija drastično je povećala broj uzoraka gena i podataka o ranijim stanovnicima jugoistočne Europe, starosjedilačkim lovcima-sakupljačima, što će u budućnosti pružiti temelje za propitivanje mnogih znanstvenih pitanja te u kombinaciji s analizama materijalne ostavštine te kosturnih ostataka dopuniti naše razumijevanje mnogih događaja u prapovijesti.
– Ovako velika arheogenetička istraživanja koja uključuju suradnju znanstvenika različitih profila omogućuju rekonstrukciju ključnih događaja iz daleke prapovijesti o kojima se do danas moglo samo nagađati – rekao je David Reich, jedan od voditelja istraživanja.
Uloga je hrvatskih znanstvenika u ovom istraživanju iznimna. Deset hrvatskih znanstvenika koji su u nju uključeni analiziralo je ili ustupilo za analizu ljudske ostatke s devet hrvatskih prapovijesnih nalazišta među kojima su Vučedol, pećina Zemunica, Beli Manastir-Popova zemlja i druga. Upravo je nalazište Beli Manastir-Popova zemlja iznimno bitno jer je u istraživanju objavljenom prije dva mjeseca u časopisu Current Biology na ljudskim ostacima iz tog nalazišta dokazano najstarije prisustvo kuge u Europi koje se datira prije otprilike 4700 godina, tj. u razdoblje bakrenog doba.
Dr. sc. Mario Novak i dr. sc. Ivor Janković s Instituta za antropologiju također su bili dio tima koji je sudjelovao u tom istraživanju. Ovi hrvatski stručnjaci veliku potporu u svojim istraživanjima dobili su i kroz znanstveni projekt Hrvatske zaklade za znanost „Rekonstrukcija prapovijesnog (od neolitika do brončanog doba) načina života na području Hrvatske – multidisciplinarni pristup“ čiji je voditelj dr. Novak, a koji okuplja nekolicinu eminentnih stručnjaka iz Hrvatske, Italije, Austrije, Mađarske i SAD-a. Oba spomenuta istraživanja ukazuju da su hrvatski krajevi u davnoj prošlosti bili od iznimne važnosti u mnogim aspektima biološke i kulturne razmjene i miješanja populacija.
Arheološka istraživanja na nalazištu Crkvišće:
Vučedol je epicentar razvoja
Svakako treba veseliti činjenica da sudjelovanje hrvatskih znanstvenika u ovakvim istraživanjima svjedoči da, iako je znanost u Hrvatskoj u dosta nezavidnom položaju, još uvijek postoje hrvatske znanstvene institucije gdje se provodi izvrsna znanost te da hrvatski znanstvenici sudjeluju u brojnim međunarodnim projektima čiji se vrhunski rezultati objavljuju u vodećim svjetskim časopisima, ističu dvojica znanstvenika s Instituta za antropologiju.
Ovim novim znanstvenim radom nalazište u Vučedolu, a također i ono u Belom Manastiru još dobivaju na važnosti. Vučedolska kultura, naravno, nije ograničena samo na mjesto pokraj Vukovara po kojemu je dobila ime, već je bila široko rasprostranjena. Bila je rasprostranjena u okolici Srijema, istočnoj i posavskoj Slavoniji te okolici Bjelovara, sve do svoje kasnoklasične faze. Poslije je kultura dospjela i do Austrije, Mađarske, južne Slovačke, Rumunjske te Bosne i Hercegovine. I u Hrvatskoj se enciklopediji navodi kako je vučedolska kultura nastala je kao rezultat velikih društvenih promjena prouzročenih seobama stepskih populacija. U njoj sačuvanu autohtonu osnovu kasnih neolitičkih kultura (vinčanska, sopotska) i utjecaj neposredne prethodnice (kostolačka) obogatili su i nadopunili novi elementi s istoka.
U samom Vučedolu živjelo je između dvije i tri tisuće stanovnika, bio je to jedan od najvažnijih centara tog doba. Ove nove znanstvene spoznaje koje se objavljuju u časopisu Nature nadopunjuju prijašnje spoznaje po kojima se u Vučedolu bilježi najstariji uzgoj goveda na svijetu. Sada znamo da su ovi prostori i epicentar europske zemljoradnje.
Mi Srbi u Hrvatskoj i antifašisti kao i komunisti ne dozvoljavamo da se revidira povijest.