Kada se Mirko Filipović sutra bude borio za krunu najjačeg svjetskog gladijatora, neće svi članovi njegove obitelji biti pred televizijskim ekranima. Za razliku od supruge Klaudije, koja će stiskati palčeve i vriskati u dnevnom boravku, majka Ana će u to vrijeme odvesti dvoipolgodišnjeg Ivana u šetnju Zelenom magistralom.
"Ne tatu!"
- Ja Mirkove borbe uživo ne mogu gledati. Činim to tek poslije sa snimke, i to kad doznam kako je prošao. I nakon što se sam javi i kaže da je zdrav i čitav. Ono kada je izgubio od Randlemana, na onako brutalan način, gledala sam tek dva-tri mjeseca poslije.
A upravo zbog ishoda te borbe mali Ivan više ne gleda tatine mečeve.
- Premda je imao godinu i koji mjesec Ivan je, što nas je iznenadilo, na ekranu prepoznao oca u borilištu. Kada je Randleman počeo udarati Mirka dok je ležao zavikao je: "Ne tatu, ne..."
Dakako, Ivan još ne zna da se njegov tata s mnogim drugim stričekima obračunava na isti način. Taj slatkiš od dječačića ne razumije da je njegov otac jedan od dva najbolja borca u najbrutalnijoj sportskoj disciplini. Nije ni svjestan da će škvadri u vrtiću, kad u njega krene, bez imalo dječjeg pretjerivanja možda moći reći: Moj tata je najjači na svijetu.
Kada smo mu rekli da idemo u Tokio za njegovim tatom, rekao nam je značajno:
- Tata je otišao u Japan kupiti bombone. Reci mu da ga puno volim. Inače, u kući Filipovićevih se o ultimate fightu gotovo i ne priča, o čemu Klaudija kaže:
- Mi samo doznamo ime protivnika i nadnevak borbe. Uostalom, što ja tu Mirku mogu reći osim da se svega toga što prije ostavi. Ja sam anesteziolog (op. a. u Vinogradskoj) i dobro znam da je svaki primljeni udarac u glavu opasan.
'Istrenirao' obitelj
Mama će na to dodati da ih Mirko obje trenira da to čime se bavi prihvate kao i svaki drugi posao.
- Mirko nam zna reći da bismo jednako strahovali i da je alpinist, vozač formule 1 ili ronilac, pa sam to prihvatila kao nešto predodređeno.
Prije svakog odlaska u boj u Zemlju Izlazećeg Sunca gospođa Ana sinu pripremi osam sendviča od pršuta i purećih prsa, katkad i od zimske salame. Mirko ne voli avionsku hranu, a kaže mi da moji sendviči iznad Sibira postanu najtraženija roba i da ih katkad "prodaje" menadžeru Cukiju.
Majka na borbu, u Japan, nikada nije išla, a supruga je to učinila samo jednom. I to onda kad je bilo najopasnije.
- Išla sam gledati njegovu prvu borbu u ultimate fightu protiv golemog Japanca Fujite. Kada smo ga prvi put uživo vidjeli, i mene i Cukija uhvatila je panika. Nisam se usudila gledati borbu iz prvog reda pa sam ostala u svlačionici. Kad je Mirko, onako brzo, koljenom nokautirao Fujitu svi su mi borci prilazili i čestitali. A samo trenutak prije, kada je Mirko ustao s poda poprskan Japančevom krvlju, mislila sam da ću doživjeti infarkt.
Kada su čuli da je Klaudija rođakinja Davora Šukera, novinari su i nju počeli ispitivati. Japanska sedma sila čest je gost Filipovićevih jer dolaze snimiti najave za svaki značajniji Mirkov meč.
- Posljednji put su me rasplakali jer su se raspitivali o Mirkovu pokojnom ocu. I dan danas moj sin kaže: "Sve bih dao samo da je tajo živ". Ne pitajući za cijenu, Mirko je prije nekoliko mjeseci otkupio staru očevu "mazdu", koju smo tada morali prodati. Kad pogleda taj automobil ispred kuće, Mirko mi zna kazati: "Sada sam tako sretan, kao da je tajo došao kući."
Supruga plače, ali nakon borbe
Klaudija Filipović suprugove mečeve gleda s navijačkim poklicima (tipa "nabij ga"), a poslije okršaja obvezno plače:
-Kada Mirko pobijedi, plačem od sreće. Kada izgubi, plačem od zabrinutosti. Nedavno sam mu rekla da osvoji naslov i da se povuče jer ja to sa svojim živcima sve teže proživljavam. (db)
Otvori KEKS Pay
