Udaljen tisućama kilometara od rodnoga grada, u Punta Arenasu u Čileu, 14. siječnja ugasio se život Benita Manete Maršana, najstarijeg živućeg košarkaša Zadra. Rođen u Zadru 9. ožujka 1934. godine, Maršan je bio više od sportaša; bio je živa enciklopedija i jedan od najvažnijih svjedoka rađanja košarkaškog fenomena koji je zauvijek obilježio identitet grada. Njegov odlazak predstavlja kraj jedne ere, no priča o pionirskim danima zadarske košarke, koju je tako zorno prenosio, živjet će vječno zahvaljujući entuzijastima koji su prepoznali njezinu vrijednost.
Od voljenog šjor Benita emotivnom su se porukom oprostili iz Muzeja zadarske košarke, čiji su ga članovi posjetili prije samo nekoliko mjeseci, ne sluteći da će to biti njihov posljednji susret. "Čovjek snuje, a Bog određuje. Danas je šjor Benita Bog pozvao k sebi", napisao je Krešimir Butić, voditelj projekta, odajući počast legendi. "Hvala vam, šjor Benito, na svemu, na bogatom svjedočanstvu koje će, kroz naš audiozapis, ostati trajno zabilježeno i govoriti budućim generacijama Zadrana o rađanju košarke u gradu Zadru. Vaša priča ostat će sačuvana kao svjedočanstvo dostojno najvrjednijih trofeja", poručili su iz Muzeja, uputivši iskrenu sućut obitelji i prijateljima.
Posljednji susret s Maršanom, upriličen prošloga ljeta, bio je ispunjen emocijama koje je teško prepričati. Butić mu je tada donio prigodne darove: majicu s natpisom "Zadar" i uokvirenu fotografiju momčadi snimljenu 1953. godine u Beču, neposredno prije njegova odlaska. "Jedino je nejasno ostalo tko je bio sretniji, on s darom ili mi kad sreću na njegovom licu vidjesmo. Možda smo mu ipak samo vratili ono što mu pripada, ono što mu je 1953. godine ostalo u Zadru", prisjetio se Butić tog dirljivog trenutka. U tom daru sažeta je cijela jedna životna priča, povratak dijela prošlosti koji je Maršan morao ostaviti za sobom.
U razgovoru snimljenom za arhiv Muzeja, Maršan je oživio duh pedesetih godina. S nevjerojatnom je lucidnošću govorio o počecima, treninzima s veličinama poput Pittonija, Rochlitzera, Sovittija, Brajkovića i braće Zdrilić. Opisivao je u kakvim se uvjetima treniralo, u kakvoj opremi se igralo i kako su izgledala beskonačna putovanja na utakmice, često uz samo jedan sendvič za cijeli put. Prisjetio se prvih iskri u utakmicama sa Crvenom zvezdom i bodrenja navijača koje je već tada bilo jedinstveno. Kako je sam kazao, "bila je čast i sreća igrati za Zadar, pa i onako gladni". Njegova priča nije samo sportska kronika, već i duboko ljudsko svjedočanstvo o ljubavi, odricanju i ponosu. Njegov životni put naglo je promijenio smjer nakon turnira u Beču 1953. godine, kada se odlučio na "bondovski" prebjeg u potrazi za boljim životom, odnijevši sa sobom samo srce koje je, kako je rekao, "uvijek k Zadru vuklo".
Otvori KEKS Pay
