Hrvoje Horvat mlađi napravio je lijepe stvari u prvom dijelu sezone na klupi rukometaša švicarskog Kadettena. U prvenstvu je svih 18 utakmica pobijedio i čvrsto drži prvo mjesto, a nedavno je osvojio i prvi domaći trofej, kup Švicarske, koji se igrao u pomalo neuobičajeno vrijeme, krajem prosinca.
– Pogodili smo ove sezone dobro s karakterima igrača. To je bitan faktor za svlačionicu. Jedino s karakternom momčadi možeš pobjeđivati u nizu. Opet, na papiru imamo 18-0 u prvenstvu, ali većinu tih utakmica dobivali smo s dva, tri pogotka razlike – kaže Hrvoje Horvat mlađi.
Kako to da se finale kupa igralo ovako rano?
– Švicarski rukometni savez odlučio je malo više pažnji dati završnici kupa pa je prvi put organiziran Final-four u jednom gradu. Izbor je pao na Luzern, gdje je napravljena nova dvorana. Termin je takav kako bi privukao gledatelje jer krajem prosinca baš i nema puno sportskih događaja, pogotovo ne u Švicarskoj. I to nije bilo loše. Jedini problem imali su reprezentativci koji su odmah nakon završnog turnira morali na pripreme za Europsko prvenstvo.
Koliko imate igrača u raznim reprezentacijama?
– Sedam. Imam tri švicarska, jednog austrijskog, islandskog, poljskog i našeg Martinovića. Imat ćemo krnje pripreme, morat ću priključiti nekoliko juniora. Imamo neke turnire koje ćemo morati odraditi bez najboljih igrača.
Prošli ste s klubom dalje i u Europskoj ligi?
– Da, iz skupine prvog kruga prošli smo mi i Nexe, oboje smo prenijeli po dva boda. Za prolaz u nokaut-fazu treba biti bolji od danske Fredericije, a s nama u skupini je uvijek jaki i neugodni njemački Hannover. Tri momčadi idu dalje pa ćemo vidjeti.
Niste puno mijenjali roster u odnosu na prošlu sezonu?
– Otišao nam je nakon nekoliko kola vratar Pilipović, ali sam odmah našao zamjenu i iz Poreča doveo Morena Cara kojeg sam trenirao u Našicama. To je bio pun pogodak jer se odlično uklopio. Nije me iznenadio Pilipovićev odlazak, on već dvije godine pokušava otići. Uvijek bi se nešto izjalovilo. Sad je dobio odličnu ponudu Ohrida i klub ga je pustio. Već je osam godina ovdje i trebala mu je promjena.
Ovo je kuća koju Luka Modrić želi kupiti, ljudi se ne mogu prestati čuditi kako izgledaNakon što ste odradili dva Europska i jedno Svjetsko prvenstvo kao pomoćni trener Lini Červaru, samostalno ste preuzeli reprezentaciju na Europskom prvenstvu 2022. godine. Došli smo kao doprvaci Europe, a vratili se doma s osvojenim osmim mjestom.
– To je bilo kaotično prvenstvo. Možda se nije ni trebalo igrati jer je bilo vrijeme pandemije. Ni sam ne znam koliko sam igrača promijenio na turniru. Momčad sam sastavljao u autobusu, na putu do dvorane. Više sam vremena proveo na telefonu moleći igrače da nam se priključe nego što sam odradio treninga.
Vaše drugo veliko natjecanje bilo je Svjetsko prvenstvo 2023. godine. Zanimljivo je da ste na ta dva velika natjecanja vodili velik dio igrača s kojima je Sigurðsson osvojio srebrnu medalju na zadnjem Svjetskom prvenstvu?
– Da, pod mojim vodstvom igrali su Karačić, Duvnjak i Pešić koji su se oprostili, te aktualni reprezentativci Lučin, Matej i David Mandić, Načinović, Maraš, Cindrić, Slavić, Martinović, Šušnja, Glavaš, Srna i Jelinić, Tu mogu dodati i Šipića koji neće igrati na Europskom prvenstvu samo zbog ozljede. Nažalost, na tom SP-u, 2023. skupo nas je koštao poraz u prvoj utakmici od Egipta. To nam je bio i jedini poraz i na kraju smo bili deveti. Skupo sam platio tu školu. Danas sam mišljenja da sam možda prerano postao izbornik. Ali, tko bi u onom trenutku odbio takvu ponudu.
Što možemo očekivati od hrvatske reprezentacije na Europskom prvenstvu?
– Možemo puno. U redu, po meni je Danska prvi favorit, teško da ih itko može pobijediti. U krugu pet, šest reprezentacija koje se nadaju plasmanu u polufinale smo i mi. Imamo solidan ždrijeb, u drugom krugu izbjegli smo jake reprezentacije poput Danske, Francuske, Njemačke, Norveške i Španjolske. Imamo dva odlična vratara, oni su naše "sidro", oko njih treba graditi priču. S jednom dobrom obranom i brzom tranzicijom možemo svakome biti trn u oku. Uostalom, to smo pokazali na zadnjem Svjetskom prvenstvu. Igramo u Malmöu, gradu u kojem ćemo imati veliku podršku s tribina. Našim igračima bitna je ta emocija s tribina, to je jedan dodatni pokretač i zato je bitno da ima dosta navijača. Nadam se da ćemo otići daleko, pod cijenu da se u svakoj utakmici živciramo. No, na to su nas naši igrači već ionako navikli. Na kraju krajeva, svima nama je bitno da Hrvatska osvaja medalje na velikim natjecanjima, pogotovo nama koji radimo u inozemstvu. Drukčije te svi gledaju.
Imamo nekih malih problema s ozljedama?
– To je uobičajeno uoči velikih natjecanja. Nemamo samo mi probleme, imaju i sve ostale reprezentacije. Dobro je da smo malo proširili kadar, ima nekoliko mladih koji opasno dolaze i nameću se. Ovi standardni su u najboljim godinama i složili smo da usprkos manjim poteškoća imamo jako dobru reprezentaciju.
Kakvi su vam daljnji planovi?
– Znate kako se kaže – kada radite neke dugoročne planove, onda se onaj gore smije i baca ti izazove pod noge. Moja je želja da se u skorije vrijeme vratim doma. Nedostaje mi obitelj, živim sam u Švicarskoj. Daleko od toga da mi u Švicarskoj nije super. Tamo sam već tri godine, čelnici kluba žele da potpišem novi ugovor. Razmišljam, vidjet ćemo nakon druge runde razgovora. Obitelj mi je važna, vjerojatno će oni biti jezičac na vagi da se vratim doma. Naravno da bih i u Hrvatskoj nastavio s trenerskim poslom. U Švicarskoj me može zadržati možda činjenica što ćemo sljedeće godine igrati Ligu prvaka pa me to nekako privlači, da se dokažem u najelitnijem klupskom natjecanju.
Od prvog dana bili ste predodređeni za rukomet.
– Da, ne znam ima li itko tko ne zna da mi je otac Hrvoje "Cveba" Horvat stariji. Bio je zlatni olimpijac iz Münchena 1972. godine i jedan od najboljih svjetskih igrača svog vremena. Postavio mi je ljestvicu nevjerojatno visoko. Odrastao sam u Bjelovaru, gradu rukometa, u obitelji u kojoj je i djed Maksimilijan bio rukometaš. Lopta je bila moja svakodnevica. Uz oca sportaša, i pokojna majka Dunja, profesorica matematike i fizike, predstavljala je stup obitelji i pružala podršku, usmjeravajući me da uz sport ne zanemarim ni obrazovanje. Tako sam nakon završene osnovne i srednje škole u rodnom gradu diplomirao na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu
Prvi rukometni koraci?
– Počeli su, naravno u bjelovarskom klubu, tadašnjem ORK Partizanu, gdje me pod svoje okrilje uzeo trener Krunoslav "Kuna" Turković. Igračka karijera vodila me kroz renomirane domaće klubove poput Zagreba i Dubrave, a iskustvo sam kratko skupljao i u inozemstvu, igrajući u Švicarskoj i Njemačkoj. Prošao sam sve mlađe uzrasne kategorije hrvatske reprezentacije, a upisao sam i nekoliko nastupa za seniorsku vrstu. Ipak, jedan od najblistavijih dijelova moje igračke karijere dogodio se izvan dvorane, na pijesku. Bio sam ključni član hrvatske reprezentacije u rukometu na pijesku, s kojom sam ostvario nevjerojatne uspjehe. Vrhunac je bio kada smo 2008. godine u Španjolskoj osvojili svjetski naslov. Tom uspjehu treba dodati i dva zlata s Europskih prvenstava, osvojena u Norveškoj 2009. i Hrvatskoj 2011. godine.
I sam će danas priznati da je najbolju utakmicu u dresu Zagreba odigrao 14. prosinca 2002. Zagreb je gostovao kod Kiela i trebala mu je pobjeda za plasman u četvrtfinale Lige prvaka. Kiel je u to vrijeme bio jak, igrali su tada Stefan Lövgren, Morten Bjerre, Martin Schmid, a na vratima su bili Herning Fritz i Mathias Andersson. Od naših igrača igrao je Davor Dominiković, a na klupi je sjedio Zvonimir Noka Serdarušić. Horvat je odigrao sjajno na mjestu srednjeg vanjskog. Postigao je sedam pogodaka i Zagreb je pobijedio s 28:24. Bilo je to vrijeme kada je Horvat dijelio svlačionicu sa Sulićem, Maglajlijom, Lackovićem, Špoljarićem, Farkašom, Špremom, Matoševićem.
– Dakle, većina tih igrača godinu dana kasnije postala je svjetski prvak, no za mene nije bilo mjesta u avionu za Portugal. Ipak su na mjestu srednjeg vanjskog tada bili Balić i Goluža. Što se tiče inozemstva, prvo sam igrao u Njemačkoj. Počeo sam u Flensburgu koji je tada igrao u trećoj ligi. To je bio klub u kojem su igrala rezerve Flensburga. Moje dobre igre u trećoj ligi primijetili su čelnici RN Löwena i pozvali me k sebi. Igrao sam Bundesligu, sve je bilo idealno dok nam se nije ozlijedio vratar. U klubu su hitno angažirali Rusa Lavrova, a kako je tada mogao igrati samo jedan stranac, više nije bilo mjesta za mene. Pred kraj igračke karijere odigrao sam još dvije sezone u Švicarskoj, u klubu Luzern.
Nakon završetka aktivne igračke karijere, prijelaz na trenersku klupu bio je logičan slijed?
– Svoje trenersko putovanje započeo sam tamo gdje sam i završio igračko, u Dubravi. U početku sam obnašao ulogu igrača/trenera, a od 2012. godine u potpunosti sam preuzeo vođenje momčadi. Moj prvi veliki zadatak bio je spasiti klub od ispadanja iz Prve hrvatske lige, što mije i uspjelo. Samo dvije godine kasnije, 2014. godine, ispisao sam jednu od najljepših stranica klupske povijesti. Unatoč statusu autsajdera, senzacionalno smo igrali u finalu Hrvatskog kupa.
Uspjesi s Dubravom nisu prošli nezapaženo, a sljedeća stepenica u karijeri bio je prelazak u Nexe?
– U Našicama sam dobio priliku raditi s jačom momčadi i boriti se za više ciljeve. Paralelno s klupskim angažmanom, u ožujku 2017. godine stigao je poziv koji se ne odbija. Lino Červar, povratnik na klupu hrvatske reprezentacije, imenovao me svojim pomoćnikom.
Od 2022. godine postao je i izbornik Hrvatske.
– Mjesto izbornika nešto je što sam oduvijek želio, to je ostvarenje mog dječačkog sna. Ne znam postoji li u svijetu ijedan slučaj u rukometu da su otac i sin bili izbornici Hrvatske. Tata je to bio samo na jednoj utakmici, onoj protiv Japana 1991. godine.
Unatoč turbulentnom profesionalnom životu, izloženosti medijima i stalnom pritisku, našli ste mir i utočište u svojoj obitelji?
Moja najveća podrška je supruga Aleksandra, odvjetnica specijalizirana za kazneno pravo. Naša ljubavna priča započela je još 2000. godine u Staroj Novalji, a deset godina kasnije okrunili smo je brakom u Zagrebu. Zajedno imamo dvoje djece, kćer Taru i sina Bornu.
I sestre su se bavile sportom?
– Da, starije sestre Vanja i Jasenka također su bile sportašice. Vanja je bila toliko dobra da je imala ponudu Trešnjevke, no odlučila se radije posvetiti studiju stomatologije pa je sport ostao u drugom planu. Jasenka je trenirala plivanje, bila je čak prvakinja Slavonije. No, kako u Bjelovaru nije bilo zimskoga bazena, nije imala uvjete za kvalitetnije treninge pa je na kraju prestala. Sa sestrama Jasenkom i Vanjom u odličnim sam odnosima, jedni drugima smo velika potpora. Vanja se u međuvremenu prebacila u jedan drugi sport – trenira preponsko jahanje. Dugo godina bila je udana za Zorana Mamića, bivšeg nogometaša, dok je Jasenka bila udana za Iztoka Puca, jednog od najboljih svjetskih rukometaša, koji je nažalost preminuo. Uvijek ću se sjećati ljeta koje smo svi zajedno provodili u obiteljskoj kući u Staroj Novalji. To je naš centar svijeta, mjesto u kojem smo se svi opuštali, veselili. Koliko sam puta s pokojnim Pucom znao ići na noćno pecanje, koliko smo puta znali otići k susjedu Josipu Milkoviću i ispeći janje. Iztok baš svima jako nedostaje, bio je poseban čovjek, jedinstven. Zanimljivo je da su se sestrina djeca bavila sportom. Jasenkin Borut bio je tenisač, a Vanjin Bruno igrao je nogomet.
Hrvoje je bio poznat i po tome što je znao zbijati šale, izmišljati podvale. Najviše je "stradao" njegov kum Vlado.
– Prodao sam mu priču da je jedan njegov projekt na plaži Zrće dobio zeleno svjetlo. Čovjek je danima crtao skice, računao, preračunavao i na kraju shvatio da je sve to bila šala. Sjećam se jednog događaja kad sam jednom igraču Gorice prodao priču da su ga angažirali za snimanje reklame za jumbo plakat. Mislio je da je šala, ali kad je vidio prave snimatelje, cijeli je dan radio sklekove, gurao rukometnom loptom automobil na parkiralištu. Kad je saznao da je sve to bila šala, sedam dana me zvao u sedam ujutro i govorio – čestitam – zaključio je Hrvoje Horvat.
Sjećam se onog neugodnog tv priloga (2023.) kad ga je novinarka pitala ostaje li na klupi ,a on je...citiram naslov Večernji list : "Što se dogodilo u intervjuu Horvata nakon susreta? Otvarao usta kao da govori, no ništa nije rekao".