Peter Curic, Kanađanin hrvatskog podrijetla koji živi u Torontu, ima zanimljivu životnu priču; od nesuđenog nogometaša do uglednog, visokopozicioniranog člana jednog od najvećih radničkih sindikata. Naravno, pritom je i navijač hrvatske reprezentacije, s nezaboravnom uspomenom na jedan susret koji se zbio 2005. godine. No, krenimo redom...
Igrao i za Hoffenheim
– Imam 45 godina, rođen sam u Kanadi, moj pokojni otac bio je iz Podhuma kod Livna, a majka iz Ljubuškog. U Kanadu su došli 1975. godine – počeo je svoju priču Peter Curic pa nastavio:
– Predstavnik sam sindikata koji uključuje 255 firmi, uglavnom građevinskih, štitimo prava radnika. Svakih pet godina u sindikatu se održavaju izbori za nove čelnike, glasuje 11 tisuća radnika iz cijelog Ontarija i baš u četvrtak saznat ću jesam li izabran za dopredsjednika.
Vratimo se malo u vašu mladost. Nekada ste bili talentirani nogometaš?
– Da, uočio me ovdje u Torontu Portugalac Manuel Gomes, zvani Profesor Neca, koji je bio pomoćnik portugalskog izbornika na SP-u 2002. godine. Najprije sam kao mlad, 19-godišnji nogometaš bio u argentinskom San Lorenzu, gdje sam igrao za drugu momčad, ali sam kratko ostao, potom me Profesor Neca odveo u portugalski Chavez, a nakon toga sam bio i u Hoffenheimu. Prošao sam na probi i željeli su da ostanem, ali tada sam bio saznao za lošu očevu dijagnozu, pa sam se vratio u Kanadu, želeći u teškim trenucima za obitelj biti uz mamu i dvije sestre.
Zašto ste bili brzo napustili Argentinu?
– Te 2000. godine u Argentini je bio vrhunac ekonomske krize, nastali su politički nemiri, bilo je masovnih prosvjeda i uličnih nereda, pa smo prijatelj Josip Bučić i ja jedva izašli iz zemlje. U Chavezu je pak moj menadžer tražio veći novac za mene nego što je klub mogao platiti, tako da ni tamo nisam ostao dugo – kaže Curic.
Uza sve svoje južnoameričke i europske nogometne dogodovštine, Peter Curic kao najveći doživljaj svoje karijere pamti utakmicu između njegove Croatije Toronto i mlade hrvatske reprezentacije u lipnju 2005. godine, baš ovdje u Ontariju.
– Ta utakmica igrana je u Hamiltonu. Ja sam igrao za Croatiju, izgubili smo 1:4, i to je bila utakmica u kojoj je moj pokojni otac vidio moj posljednji gol. Istu večer nakon utakmice ispred hotela u Mississaugi čekao sam izbornika Slavena Bilića i njegova pomoćnika Aljošu Asanovića, a tada sam na klupi vidio kako sjede trojica mladića koji su igrali protiv nas. Pitam svakoga od njih – za koga ti igraš? Prvi mi kaže – za Osijek. Drugi kaže – za Dinamo. Treći – za Hajduk. I gledam ja začuđeno ovog u sredini, maloga, sitnoga, pa ga opet, pomalo s nevjericom, pitam: "Dinamo je veliki klub, igraš li ti u prvoj momčadi?" On se nasmije i kaže: "Dragi moj, da, igram za prvu momčad. Zovem se Luka Modrić" – smije se Peter Curic i nastavlja:
– Luka je u utakmici protiv nas nastupio u dresu s brojem 7. Poklonio mi ga je, i danas ga čuvam, kao i devetku, iako ne znam tko je bio taj momak koji mi ga je dao. Mislim da je bio iz Osijeka.
Što mislite, bi li vas se Modrić sjetio da ga sada podsjetite na taj događaj?
– Jednom me se već sjetio. Nekoliko mjeseci nakon tog susreta u Ontariju, moj prijatelj Kruno Tokić bio je u Zagrebu na Dinamovoj utakmici i njegov ujak ga je nakon nje, ne znam kako, doveo u Dinamovu svlačionicu. Tamo je baš bio sjedio Modrić pa ga je Kruno pitao sjeća li se mene iz te utakmice. Odgovorio je potvrdno, čak mu je rekao da me pozdravi. A sada, prošla je 21 godina od tada, ne znam sjeća li se Luka još toga.
No, to nije sve...
– Sljedeće godine, 2006., Croatia Toronto bila je na pripremama u Hrvatskoj te smo igrali protiv druge momčadi Dinama. Tada smo bili pozvani na utakmicu posljednjeg kola Dinamo – Hajduk u Maksimiru. Plavi su pobijedili 1:0, Modrić je dao gol, cijeli stadion mu je skandirao, a ja kažem svojima: "To je taj mali kojega sam pitao igra li za prvu momčad!"
Asanovićev suigrač u Torontu
U Croatiji Toronto bili ste suigrač slavnom vatrenom Aljoši Asanoviću?
– Aljoša je k nama došao 2001. godine. Sjećam se kako se pojavio na treningu u petak navečer, a nas je u subotu čekala utakmica protiv Portugalaca, kluba Toronto Supra. Aljoša je zaigrao, oni uopće nisu znali tko je on, a igrao je 90 minuta, borio se kao lav, dobio je žuti karton. I meni je namjestio dva gola, pobijedili smo 2:1. Ja tada nisam mogao vjerovati da igram uz čovjeka koji je osvojio broncu s Hrvatskom na Svjetskom prvenstvu!
Kažu neki podaci kako u Torontu i okolici živi između 180.000 i 200.000 Portugalaca ili ljudi portugalskog podrijetla?
– Da, portugalska, talijanska i hrvatska zajednica ovdje su najbrojnije. I kao što će u četvrtak ovdje biti puno naših ljudi na tribinama, bit će i puno Portugalaca. Obje ponosne nacije, ponosne na svoje nogometaše, bit će to pravi spektakl u četvrtak – ističe Peter Curic pa zaključuje:
– Portugalci, Talijani i Hrvati u posljednjih su nekoliko desetljeća izgradili Toronto. Baš se šalimo ovdje kako u četvrtak na gradilištima u Torontu neće biti niti jednog radnika, da će im netko pokupiti sav alat dok ih nema! Ne znam jeste li znali – u Torontu je najviše dizalica u cijeloj sjevernoj Americi u posljednjih petnaest godina!
Otvori KEKS Pay
