Lijepu je seriju pobjeda nanizala Rijeka prije prvenstvene pauze, ali sad je čeka slalomska “šikana” – Hajduk u Poljudu na Veliku subotu, pa u srijedu polufinale Kupa s Dinamom u Maksimiru i za kraj gostovanje kod Slavena. Tko preživi... Rijekin vratar Simon Sluga (25) ne boji se ničega.
– Mi ne gledamo previše unaprijed, nego samo prvu. Pauza nam je dobro došla jer smo imali gust raspored. Maksimalno smo se pripremili, nikog se ne bojimo.
Rijeka je u proljeće ušla kao četvrta, a sad je već odmakla Osijeku i ima priliku zaskočiti i na drugo mjesto pobijedi li bijele.
– Nije me iznenadio start, znao sam koliko vrijedimo i što nam se sve jesenas događalo. Puno je još bodova u igri, tko zna što će se sve događati, ali dobro je što je uzbudljivo.
Što je sad teži izazov – na Poljudu Hajduk ili u Maksimiru Dinamo, željan uzvrata za onih 4:1?
– Uh, ne znam. Kvalitetni su i jedni i drugi, imaju dosta bodova. Ali budemo li pravi, mislim da nećemo imati problema u smislu da se ne bismo mogli nositi.
Ginuti svaku tekmu
Rijeka je opet momčad s najmanje primljenih golova u ligi. Kako to tumačite?
– Dobro, treba biti realan i priznati da su tri proljetna kola, kad je Dinamo primio puno golova, pridonijela tome. Mi znamo našu filozofiju, ginemo svaku utakmicu i nadamo se da ćemo izdržati tako do kraja.
Ravnopravno ste jedan dio sezone dijelili minutažu s Prskalom, junakom šampionske sezone...
– Da, često smo se mijenjali, a na to su najviše utjecale ozljede. No, tko god bi stao ili ostao na klupi, obojici nam je uvijek bila najvažnija momčad, klub. A šef odlučuje tko će na vrata. Andrej i ja imamo korektan odnos. Dobar je dečko i uvijek podrška.
Vratari su posljednjih tjedana došli u fokus u HNL-u. Letica je isplivao u Hajduku, završio je na naslovnici Marce kao kandidat za Real. Lokomotivina vratara Šempera povezivali su s Bayernom. Djeluje li vam to nerealno ili nešto sasvim moguće budući da ste sami s 18 godina završili u Juventusu?
– Nije to nemoguće. Takvi su klubovi i prije imali takvih transfera. Možda nama sve to djeluje kao farsa jer nemamo dobro mišljenje o sebi samima, ali mislim da se podcjenjujemo. Ti su se dečki već pokazali, a klubovi poput navedenih imaju skaute koji nas sve jako dobro prate. Ako se priča i piše, znači da se nešto i valja. I neka idu! To može biti samo dobro, i za njih i za našu ligu, klubove.
Nije smak svijeta vratiti se
Cijenite li nekog posebno od vratara iz lige?
– Najviše Prskala.
Sami ste otišli s 18 godina u Juventus...
– S godinama na to gledaš drukčijim očima. Dok si tamo, pokušavaš ostati realan i uzeti što možeš. Tek poslije shvatiš gdje si bio.
Učili ste od jednog od najvećih u povijesti, Buffona...
– Od najvećeg, ne “jednog od”. Zašto? Zbog savršene tehnike branjenja i psihe kakvu rijetki imaju. Zatim, kaže se da je dobro postavljanje 50 posto posla, a Buffon je u tome savršen. A od svega mislim da je najveća stvar što je poslije svega ostao normalna osoba, veliki radnik i pozitivac, uvijek spreman na osmijeh. I sve nas je gledao na isti način, tako da si nekad misliš “pa to nije on”. Koliko je normalan...
Zašto ste se vratili iz Italije?
– Tako je ispalo, ionako sam bio na posudbama, a Rijeka je krenula u dobar projekt. Vagao sam i splet okolnosti presudio je da se vratim. Nije smak svijeta vratiti se iz Italije, niti su ti klubovi jedini na svijetu. Dobar je i naš HNL...
Vodio me Alen Dautbegović
No, da se opet ukaže prilika?
– Naravno! Mene nikad nije strah. Razlika je samo što ne bih razmišljao “moram ići”, prvo bih proučio kamo idem i zašto me taj klub zove. Da branim ili da idem na tribinu... Meni je sada, iskreno, savršeno. Doma sam, branim, moji su u Poreču, tamo sam za sat vremena od Rijeke.
Mama ondje vodi restoran, tata pizzeriju, sestra je dizajnerica interijera, cura je u upravi supermarketa. A nekad je bio sam. I to u – Zagrebu.
– Da, s 13 godina došao sam u Dinamo 2007. i živio u stanu pored stadiona. Sasvim sam, nisam htio ići u dom. Spazili su me na prijateljskim utakmicama s Jadranom i pozvali me. Roditelji su znali doći, ali rijetko. Bila mi je to velika životna škola zbog koje sam i sazrio ranije. U prvih šest mjeseci htio sam se sto puta vratiti, nije bilo lako, ali ostao sam dvije godine. Vodili su me Krasnodar Rora i pokojni Alen Dautbegović, a kasnije Ferenčina, Bandić... Ostao sam dobar prijatelj s dečkima iz te generacije, Miškićem koji je sada u Ljubljani, Mrzljakom koji je u Astri, od tada znam i Pavičića...
Je li vam zbog toga danas Dinamo ipak malo bliži od Hajduka?
– Ma ja sam tamo bio kao klinac i nisam se baš mogao tako zbližiti. Samo je jedan moj klub u Prvoj HNL. Samo Rijeka – zaključio je Sluga.
POGLEDAJTE VIDEO NAJLUĐIH NOGOMETNIH PROMAŠAJA
