Prošla su dva desetljeća od umirovljenja posljednjeg mađarskog nogometnog velemajstora. Turobna je to istina, depresivnija od “Sumorne nedjelje” (Szomoru vasarnap), žalopojke skladane u molu, koja je tridesetih prošlog vijeka potaknula na suicid mnoge mlade.
Mađarska je bila velesila prije i poslije Drugog svjetskog rata – dvostruka finalistica Svjetskih prvenstava, trostruka olimpijska pobjednica i masovni proizvođač vrsnih igrača.
>> Pogledajte što je izbornik Dalić rekao nakon poraza protiv Mađarske
Međutim, nakon par bljeskova u prvoj polovici osamdesetih, mađarska se nizina isušila, a nekadašnja žitnica velikih igrača iznjedrila je još samo jednog – Lajosa Détárija.
Najskuplji europski igrač
Ranih osamdesetih u budimpeštanskom Honvedu, u kojemu su se pedesetih proslavili Ferenc Puskás, Sándor Kocsis i Jozsef Bozsik, razvijao se plavokosi genijalac koji će u povijest ući kao posljednja mađarska zvijezda međunarodne dimenzije. Iako srednjak, tri je godine zaredom završio kao najbolji strijelac prvenstva i nadahnuo Honved do triju naslova.
U vrijeme kad se Mađarska plasirala na treći uzastopni Mundijal, Videoton jurio do finala Kupa Uefe s Realom, a Détári oduševljavao navijače iz nedjelje u nedjelju, perspektiva ugarskog nogometa doimala se svjetlom.
Međutim, poslije Meksika 1986. Mađarska više nije vidjela SP, a gol Honvedove desetke protiv Kanade u pobjedi od 2:0 pokazao se zadnjim za crveno-bijelo-zelene na najvećoj sceni.
Popuštanje komunističkog pritiska na sportske klubove ubrzalo je Détárijevu emigraciju 1987. kad su za njega zanimali Monaco i Barcelona Terryja Venablesa.
No Katalonci su iznenada prepolovili ponudu plaće s tri na 1,5 milijuna maraka godišnje. No ukazao se Eintracht, koji je ubrao Détárija od Honveda za 3,6 milijuna maraka odštete. Mađar je bio trenutačni hit u Bundesligi, podigavši ispodprosječnu momčad na 9. mjesto i dovevši je do DFB kupa.
Juventus je 1988. dvojio između Aleksandra Zavarova iz kijevskog Dinama i Détárija, ali je morao odustati od moćnog Mađara – jer je bio preskup! Naime, u pregovore se umiješao Olympiakosov predsjednik Jorgos Koskotas, ponudivši Eintrachtu astronomskih 17,6 milijuna maraka (danas 8,8 milijuna eura), što je tada bio najskuplji transfer europskog nogometaša i drugi najviši uopće, iza Maradonina iz Barcelone u Napoli.
Tadašnji asovi kao Jurgen Klinsmann (13,5 milijuna), Ruud Gullit (13 milijuna) i Ronald Koeman (12 milijuna) u usporedbi su bili “jeftina roba”. Tek je Gigi Lentini 1992. postavio novi rekord s transferom vrijednim 19,2 milijuna maraka iz Torina u Milan.
Transfer je bio promašaj
Iako je 25-godišnji Mađar, predstavljen u Pireju pred 50.000 fanova, financijski prošao kraljevski, njegov transfer u grčku ligu bio je sportski promašaj. Prije kraja sezone predsjednik Koskotas pobjegao je u SAD optužen da je utajio 200 milijuna dolara Kretske banke.
>> Pogledajte i video: Po uzoru na koje stadione će biti novi Dinamov stadion
Olympiakos se preko noći našao u kaosu i, dok ga je nova uprava sanirala, Détári je svoju trofejnu riznicu uvećao samo za grčki kup 1990. Koskotas je na koncu odležao 12,5 godina, a Olympiakos se morao osloboditi Détárija da popuni financijsku rupu. Tada potentna Bologna platila je za njega deset milijuna maraka, no nade u pohod na vrh Serije A izjalovile su se već nakon dva mjeseca kad je sin stepe pretrpio prvu od tri ozljede mišića.
Bez mozga operacija, Bologna je pukla i ispala u drugu ligu, iz koje je nije uspio izvući ni oporavljeni Détári. Poslije je igrao, i dalje vrlo dobro, u Anconi, Genoi, Ferencvárosu i Xamaxu, gdje je proglašen najboljim igračem švicarskog prvenstva, kao nekoć u Mađarskoj i Grčkoj.
