Ivan Rakitić (36), jedan od najvećih hrvatski nogometaša svih vremena, objavio je kraj karijere. Prije godinu dana u Večernjakovu rođendanskom intervjuu evocirao je najsretnije razdoblje svoje briljantne sportske karijere – ono provedeno u dresu nacionalne momčadi. Ivan – rođenjem Švicarac, dušom i srcem Hrvat – u reprezentaciji je bio od 2007. do 2019. godine, doživjevši na tom putu i poneki šokantan brodolom, ali neusporedivo više blistavih trenutaka u kojima je bio nezamjenjivi i bespoštedni akter.
Ivanov klimaks s Hrvatskom, kao i ostalih igrača njegove generacije, bio je nastup na Svjetskom prvenstvu u Rusiji 2018. godine, na kojemu se Hrvatska okitila srebrom. Bio je to najznačajniji sportski događaj epohe između 2010. i 2020. godine, veličanstven doseg čiji je značaj i odjek nadišao okvire sporta, a njegove protagoniste učinio legendama i donio im neslućenu popularnost i društveni ugled.
Koja vas je ambicija vodila 2007. godine kada ste se odlučili igrati za Hrvatsku? Je li vam, čak i u primisli, bilo da biste jednoga dana mogli igrati u finalu Svjetskog prvenstva, pitali smo Rakitića.
- A znate kako razmišljaju dječaci koji počinju igrati nogomet: „Želim jednoga dana igrati finale Lige prvaka!” ili „Želim nastupiti u finalu Svjetskog prvenstva!”. Pa onda i: „Želim u toj priči biti bitan, želim biti legenda moje države, moga Saveza, države i naroda.” E sad, jesam li ja ikada na svojim počecima očekivao da ću igrati finale Svjetskog prvenstva? Da vam kažem „da”, lagao bih vam. Naravno da je to bila moja želja, točka do koje sam kao nogometaš želio stići, a onda kada je to finale došlo, ne bih rekao da je to bilo ostvarenje sna, nego rezultat ogromnoga rada, truda, borbe mene i svih nas. I nije to bila medalja samo nas u reprezentaciji, nego i svih milijuna Hrvata po cijelom svijetu.
Uspon Hrvatske prema svjetskome vrhu nije ishodišnu točku imao u Rusiji?
- Za mene se početak našega zajedničkoga puta zbio još na Europskom prvenstvu u Austriji i Švicarskoj 2008. godine, kada smo Luka (Modrić), Čarli (Ćorluka) i ja prvi put zajedno igrali na velikom natjecanju. Tu smo se nekako počeli slagati, uigravati i zapravo pripremati za ovo što će se dogoditi na Svjetskom prvenstvu u Rusiji.
Ivane, osvojili ste medalju s Hrvatskom s 30 godina, Modrić s 32. Kako vam se nije tako otvorilo i posrećilo 2014. ili 2016. godine, kada ste bili mlađi, a istodobno u velikim klubovima bili ste predvodnici?
- Nedavno su me u jednom intervjuu pitali – koja je bila razlika između penala koje smo raspucavali s Turcima 2008. u Beču i onih protiv Rusa i Danaca 2018. godine? Te 2008. imao sam 20 godina i taj promašeni jedanaesterac bio je jedan od najtežih trenutaka u mojoj karijeri, ali možda na to treba gledati i ovako: za jedan korak unatrag dobio si dva koraka prema naprijed. Kroz tu svoju dugačku karijeru treba kroz takve detalje nešto i naučiti, razumjeti ih, kroz njih napredovati. S 20 godina sigurno nije ih lako prihvatiti. Tako i ostali iz moje generacije, Luka, Čarli, Mandžo, Suba..., svi su imali svoj put na kojemu je bilo i neugodnih, teških situacija, koje moraš proći i znati ih podnijeti kako bi na svome vrhuncu bio pravi. Možda se i moralo dogoditi da te 2008. promašimo koji penal, pa da deset godina kasnije u tome budemo najjači. Mi smo kroz sve turnire prije Rusije učili i napredovali, trpjeli teške situacije i zato smo tamo bili najbolji. Mi smo i prije bili blizu nečemu velikom, na turnire smo ispraćani s velikim očekivanjima, govorilo se kako imamo velike nogometaše spremne za veliki rezultat, a u nogometu to baš nije tako lako. Puno nas je na okupu, puno je detalja koji presuđuju... Mi smo prije srebra bili puno toga dobroga napravili, a očito smo morali čekati pravi trenutak da budemo na najvišoj razini.
Ponekad treba biti strpljiv da ti se poklope prave stvari, da se dogodi taj trenutak. I imati i dozu sreće? Bez toga nema velikoga rezultata.
- Naravno, ali ti moraš napraviti puno toga dobroga da te sreća nagradi. I ono kad se lopta odbije od nekoga ili od vratnice i dođe baš tebi – ne, to nije bila lutrija, nego si puno toga dobroga napravio prije toga i zato je lopta došla baš tebi. Tako se nama bilo poklopilo u Rusiji, uz to što smo puno bili naučili iz vlastitih pogrešaka na prethodnim turnirima.
Imali ste u karijeri najmanje dva traumatična iskustva u reprezentaciji: uz promašeni penal protiv Turaka, bio je tu i 2017. godine gotovo fatalni remi s Fincima u Rijeci, zbog kojega zamalo niste otišli na Svjetsko prvenstvo.
- Kako sam se osjećao te večeri? Najradije bio bio zavapio: „Zemljo, otvori se!”. Naravno, bila je to jako neugodna situacija, mnogo toga dogodilo se u toj utakmici, dogodio nam se pad kakvoga nitko od nas – ja prvi – nisam mogao očekivati. Tada počneš razmišljati o puno toga, a kada puno razmišljaš u nekoj takvoj situaciji, to ne može biti dobro.
Jeste li pomislili tada kako nećete vidjeti Rusiju?
- Ma naravno, svašta ti prođe kroz glavu; „jao, pa je li moguće!?”, a onda i „ma, sam si sebi kriv – zašto nisi pazio na ovo ili ono?”. Kao djeca u igri. Sjećam se dobro kako smo imali dugu i tešku noć, mi igrači razgovarali smo međusobno, postavljajući svaki sebi isto pitanje: „Vrijediš puno više od ovoga, a zašto nisi sposoban to i pokazati?”. A možda se taj trenutak i trebao dogoditi, da nam dođe izbornik Dalić i da nas iznova posloži i povede nas u pravome smjeru.
Kakva je bila vaša reakcija kada ste čuli da vam dolazi Zlatko Dalić, jeste li ga uopće poznavali, što ste znali o njemu?
- Za mene to nije bio šok. U tom trenutku kao igrač znaš da puno nisi napravio kako treba, ali opet – znaš da ne možeš promijeniti nas dvadeset, nego samo jednoga, na žalost – trenera. Dalića sam poznavao iz mlade reprezentacije u kojoj je bio pomoćnik Draženu Ladiću, no bila su to samo četiri okupljanja, nije bilo vremena dobro ga upoznati. A sada kada se pojavio, zapravo smo svi jedva čekali da nas povede u tu Ukrajinu da u toj „mrtvoj” situaciji za plasman napokon pokažemo tko smo i što smo. Da je Hrvatska velika reprezentacija.
Izbornik Dalić u svojoj autobiografiji „Rusija naših snova” evocira pripremu za utakmicu s Ukrajinom i prepričava kako je u jednom trenutku shvatio kako u sastavu „nema Rakitića”. I kako je po svaku cijenu toga dana u Kijevu inzistirao da morate biti u prvih 11, te kako je s vama o tome razgovarao.
- Tih se razgovora – najprije nasamo s izbornikom u hotelu, potom i poslije treninga na stadionu u Kijevu - sjećam kao da je bio jučer. Baš mi je drago da je izbornik to spomenuo u svojoj autobiografiji. Što se tada događalo? Čujte, iza nas je bila teška utakmica s Finskom i veliko razočaranje, i imao sam osjećaj da sam za tu situaciju baš ja bio najveći krivac, jer objektivno nisam bio baš na najvišem nivou. U tim trenucima najvažnije ti je da imaš povjerenje izbornika. Tako smo Dalić i ja porazgovarali, objasnio sam mu da drugačiju ulogi igram u klubu nego u reprezentaciji, da mi je ponekad to malo teško, ali da uvijek dajem sve od sebe. Dalić mi je na to kazao da je on postavu za utakmicu odredio, ali da ne zna što će sa mnom. Na to sam odgovorio: „Prilagodit ću se, bit ću ono što vi od mene tražite, jer vjerujem da sam bitan za reprezentaciju”. On je tu odmah stao uz mene, za što sam mu zahvalan, dao mi je povjerenje, i ja sam jednu od svojih najboljih utakmica odigrao upravo toga dana u Kijevu. I toga dana sam odlučio: „Za ovoga čovjeka (Dalića) uvijek ću se bacati na glavu!”.
U ključnoj utakmici najvažnije epohe reprezentacije, 9. listopada 2017. godine protiv Ukrajine u Kijevu, kada je Hrvatska slavila 2:0, odigrali ste jednu od najboljih utakmica u karijeri, milimetarski ste precizno asistirali Kramariću za drugi pogodak. Jeste li u tom trenutku postali svjesni koliko Hrvatska zapravo vrijedi?
- Iako je do plasmana na SP tada bila ostala još jedna prepreka, Grčka, mi smo u Kijevu ponovno dobili svijest da smo pravi, jaki, moćni, da možemo puno. Vi spominjete asistenciju Kramariću? Eto, da nisam imao u tom trenutku toliko povjerenje u sebe, to bi dodavanje bilo za centimetar prekratko ili predugo. I to nije bio samo moj pas, nego i Kramino pravodobno utrčavanje, otvaranje, sve se moralo posložiti. Upravo to – naše zajedništvo u odlučujućim trenucima, usklađenost, borba i rad jedan za drugoga – najveća je snaga vatrenih i danas.
U Rusiju ste bili ispraćeni su golemim očekivanjima domaće javnosti, premda smo se na vlak za SP ukrcali praktički u posljednji čas. Je li vam to bio teret?
- Ah, uvijek ista priča – smije se Ivan i nastavlja:
- U kvalifikacijama za Euro 2024. imali smo dva poraza zaredom, odjednom je sve bilo loše, pa se i pisalo kako se „Rakitić treba vratiti”, a kad smo se plasirali, odjednom smo svi poletjeli od očekivanja. A niti smo mi – kada smo gubili – bili toliko loši, niti smo – kada pobjeđujemo – najbolji na svijetu. Nogomet je zato predivan, jer ti svako malo daje novu priliku; ili da nastaviš niz ako ti ide dobro, ili da ideš na popravni ako si posrnuo i izvučeš se iz negative. Naš narod, svi mi, jako smo emotivni, volimo našu reprezentaciju, taj dres s kvadratićima, pa i ja kad sam kao dijete pratio Euro u rukometu, naravno da sam mislio da ćemo biti prvaci. Nama Hrvatima uz broj u putovnici stoji i „Idemo do kraja!”, takvi smo. Mi u reprezentaciji uvijek smo osjećali kako je oko nas pozitiva, a kad su u pitanju očekivanja, znali smo da nismo Njemačka, nismo Brazil, ali istodobno kad god su te velike momčadi igrale protiv nas, osjećali smo njihov respekt i da im nije jednostavno kad nas imaju s druge strane. I sada, kada god se Hrvatska na velikom natjecanju nađe u polufinalu, to više nije iznenađenje. Prije deset godina bi bilo, sada više ne. Zasluženo smo došli do toga da smo na razini najboljih.
Na Svjetskom prvenstvu u Rusiji prva naša senzacija bila je pobjeda nad Argentinom 3:0, kada ste i dali gol, i tada je cijeli svijet počeo pričati o Hrvatskoj. Kako ste doživjeli tu utakmicu, i na kraju poraženoga Messija?
- Luka i ja smo prije te utakmice dosta razgovarali s izbornikom – kako igrati protiv Messija? Tada sam u jednom trenutku rekao: „Izuzmimo Messija, zanemarimo da se ta momčad zove Argentina i usporedimo ostatak njihove momčadi s našom: po čemu smo mi to slabiji od njih? Pa mi imamo veliku reprezentaciju!”. Naša ideja u pripremi bilo je dovesti Messija u stanje da on ne uživa u utakmici, da ne bude opušten, miran. Jer, kad ja takav, onda je to veliki problem za suparnika. Neka se on vraća po loptu 60-70 metara od našega gola, neka se ne osjeća dobro u igri, e onda smo mi pola posla obavili. Sjećam se, trenirali smo uoči te utakmice bolje nego ikada, ritam je bio fantastičan i tu smo napravili bazu za veliku pobjedu.
U jednom trenutku Argentinac Otamendi udario vas je bez lopte, podmuklo i prljavo, a cijela naša momčad skočila je u vašu obranu.
- To je bila slika svega što je Dalić postigao s nama, slika naše reprezentacije na tom natjecanju, – tko smo i kakvi smo. Napadnu jednoga našega, on je na podu, a brani ga njih „pedeset”!
Jedna čuvena slika iz toga vremena je i vaš govor pred suigračima uoči izvođenja jedanaesteraca protiv Danske, ono kada nakon Modrićevoga loše izvedenoga penala kažete: „Ovo ćemo sada napraviti za Luku!”.
- Evo, ježim se u ovim trenucima dok se toga prisjećam! To su trenuci koji vam ostaju za cijeli život. To nije bila situacija za koju sam se bio pripremio, da ću ja uoči penala nešto govoriti. Ma ne, meni je to došlo u trenutku, to je ono što imaš u sebi i ono u nekom trenutku iz tebe izađe. To je i razlika između vatrenih iz Brazila 2014. i Rusije 2018. godine – to što smo mjesec i pol dana skoro bili skupa, a prošlo nam je u sekundi! U tom se razdoblju rodilo to zajedništvo, u kojemu smo stalno, u svakoj situaciji ili nevolji, bili jedan za drugoga. Luka je bio promašio penal, pa što? Ja sam mu tada rekao da zaboravi taj promašaj i da ponovno izvede penal, jer ništa nije bilo izgubljeno, i rekao sam da idemo pobijediti za njega! I Luka je, svi se sjećamo, imao petlje ponovno pucati s bijele točke i vrataru Schmeichelu malo je nedostajalo da ga obrani. Ali nije ga obranio jer smo mi tu sreću isprovocirali i zaslužili. Možda Schmeichel nije u tim prijelomnim trenucima od svojih suigrača imao tu podršku i taj žar kao što smo ga mi dali Luki.
Izveli ste na Svjetskom prvenstvu dva najznačajnija jedanaesterca u povijesti reprezentacije. Djelovali ste hladnokrvno i smireno, a je li vam kroz glavu prolazio neiskorišteni jedanaesterac iz 2008. protiv Turske?
- Nije, stvarno nije. Jedino što mi je tada prolazilo kroz glavu bile su moja supruga i moje kćeri. Znate onu priču kako mi je supruga u telefonskom razgovoru prije Danske kazala kako će doći do penala i da ću ja zabiti petoga, zadnjega. Ja joj na to kažem: „Dobro, super, ajde hvala ti, čujemo se...”. Kako sam prilazio lopti, nastojao sam biti miran, staložen, i upravo sam o tome razmišljao.
Supruga Raquel cijelo je vrijeme turnira bila proživljavala vaš put prema finalu, toliko da je čak bila došla na doček u Zagreb i čekala vas iza pozornice na Trgu?
- Mi igrači na tako velikom natjecanju funkcioniramo poput robota, sve nam je isprogramirano, isplanirano, te se pokušavaš odmaknuti od stvari koji ti mogu poremetiti koncentraciju, fokus i pripremu za utakmice. Stoga je našim najbližima utoliko najteže. Kad se i čujemo ili vidimo, sve je nekako brzinski. Supruga i starija kćer Althea bile su na finalu, a onda smo skupa sljedeći dan završili u Zagrebu. Za njih je taj doček bio nešto što će pamtiti cijeloga života, a u cijeloj toj priči koja nas je pratila tijekom SP-a u našoj kući nije se gledalo tko si, odakle si, jesi li Hrvat ili Španjolac; samo osjećaš li ili ne osjećaš. A supruga je cijelo vrijeme osjećala što i ja, i to je bila moja ogromna snaga. Čujte, ta odvojenost obitelji svima teško pada. Pri mojim odlascima odlascima na okupljanja uvijek su bile suze i pitanja „tata, zašto ideš, tko će me sutra voziti u školu...?”. Ali, jedan takav rezultat kakav smo napravili u Rusiji sve ti to nekako vrati.
Vratimo se Rusiji. U polufinalu protiv Engleza, 11. srpnja 2018. godine, nastupili ste bolesni, nakon neprospavane noći zbog viroze?
- Dva dana prije te utakmice nisam se osjećao dobro, imao sam povišenu temperaturu, da bi noć prije ona bila skočila skoro na 40! Rekao sam tada liječnicima: „Bit će dobro, ne brinite igrat ću makar i ostao bez zadnjega atoma energije i srušio se na terenu!”. Želio sam se samo dobro odmoriti, preznojiti, za vrijeme dnevnoga odmora bio sam mokar kao da sam ispod tuša izašao, i to me vratilo u život, da se mogu normalno pripremiti za utakmicu. Iskreno, više su me prema tome nastupu vodile emocije nego razum.
Je li izbornik razmišljao da vas ne stavi u momčad?
- I njemu sam rekao da ne brine, da će biti sve ok, te da ću mu tijekom utakmice signalizirati ako se ne budem osjećao dobro. Tako sam i izdržao svih 120 minuta, a tek kad sam navečer legao u krevet, shvatio sam da sam opet u temperaturi, i da sam je zapravo cijeloga dana imao.
Zadivljujuća činjenica toga srpnja 2018. godine bila je kako je Hrvatska u razmaku od deset dana čak tri utakmice Svjetskog prvenstva igrala 120 minuta, te u njima pobijedila djelujući nezaustavljivo, poput stroja?
- Taj stroj bili su vatreni. Čak smo i četiri dana nakon Engleske, u finalu s Francuzima, do pedeset i neke minute odigrali fantastičnu utakmicu. Bili smo moćniji od Francuza! Kako to objasniti? Ponekad u nogometu zaista nema suvisloga objašnjenja. Jednostavno, mi smo bili veseli i sretni zajedno, ne samo igrači, nego i stožer, ljudi iz Saveza, liječnici, fizioterapeuti, oružari. Takvu smo energiju imali da je sve pucalo!
Hrvatska s vama nije postala svjetski prvak, a opet nitko poraz od Francuza u Moskvi nije doživio kao brodolom.
- Mi smo bili razočarani, evo čak je i nebo plakalo poslavši nam onu kišu, jer primiti pehar svjetskoga prvaka bilo bi nešto posebno, sasvim drugačije od svega. Da, isprva nam je bilo teško, ali razočaranje je brzo prešlo u ponos, neopisivu sreću. Čujte, ja sada živim u Saudijskoj Arabiji, a ljudi mi ovdje i danas govore da su toga ljeta navijali za nas. Čuti to nakon šest godina zaista je nevjerojatno! I tada shvatim da smo ostvarili nešto puno više od sportskoga rezultata: učinili smo da nas zavoli cijeli svijet!
Jeste li razmišljali napisati autobiografiju?
- Razmišljam o tome da jednoga dana, možda kroz knjigu, ispričam svoj put u reprezentaciji, jer je bio drugačiji od velike većine igrača koji su za nju nastupali. Rođen sam i odrastao u Švicarskoj, a igrao sam za Hrvatsku – stoga bi bilo interesantno prenijeti publici u Hrvatskoj, pa i u svijetu, možda mladim igračima koji dođu u istu situaciju u kakvoj sam ja bio, kakva su me sve iskušenja i emocije pratile na tome putu – zaključio je Ivan Rakitić.
Otvori KEKS Pay
Naravno da bih volio zaigrati za Dinamo. Od dječačkih dana volim Dinamo, svi u obitelji navijaju za Dinamo. Prošlo ljeto mi je bila čast nastupiti protiv "modrih", rekao je Rakitić 2006. godine