Bivši vratar zagrebačkog Dinama Georg Koch preminuo je u dobi od 54 godine. Ova vijest rastužila je mnoge ljubitelje nogometa, posebno one koji su ga pamtili po njegovoj osebujnoj osobnosti i energiji na terenu.
Svoj posljednji veliki intervju za hrvatske medije Koch je dao u svibnju 2024. godine, kada je za Večernji list otkrio svoju agoniju s teškom bolesti, ali i unatoč tome pokazao pozitivan stav. Prenosimo razgovor s Kochom.
U svibnju prošle godine završili ste svoju sportsku karijeru kao trener u Fortuni iz Kölna iz zdravstvenih razloga. Jeste li danas dobro?
– Uopće nisam dobro. Imam rak! Prije točno 12 mjeseci dijagnosticiran mi je rak i dali su mi još šest mjeseci života. Ali, evo, još sam živ. Izgleda da sam stroj koji se ne može potpuno pokvariti – uspio se nasmijati Koch unatoč svojoj teškoj situaciji.
Nijedan njemački medij nije objavio da ste smrtno bolesni?
– Svjesno sam to držao dalje od javnosti. Kada znate da nemate još puno života – rekli su šest mjeseci – onda se borite svaki dan.
Još ste mladi, imate 52 godine. Možete li nam otkriti o kojoj se vrsti raka radi?
– Imam rak gušterače. Meni je ostalo da se borim svaki dan.
Jeste li oženjeni, imate li ženu, djecu?
– Imam 18-godišnju kćer, koja je u vrtić bila krenula u Zagrebu. Zna i dalje malo hrvatskoga. Sin mi igra nogomet i veoma je talentiran. Nažalost, razveden sam. S obitelji ne razgovaram o bolesti.
Kako izgleda vaš dan?
– Imam mali ranč nedaleko od Kölna i tamo provodim najviše vremena. Tamo su mi tri konja i pas. Oni su mi najčešće društvo. Kad god sam u stanju, a često me bolest spriječi, odlazim tamo i tamo se najbolje osjećam.
U vašem glasu osjeća se silna životna energija, unatoč užasnoj dijagnozi. Imate li snage i dalje pratiti nogomet?
– Svakodnevno pratim samo sport. Nogomet je cijeli dan kod mene na televiziji. Nabavio sam potrebne kartice i imam sve programe. Pratim sve utakmice svoga Dinama.
Kako ste se uopće odlučili doći u Dinamo, što vas je privuklo u Zagreb 2007. godine?
– Živio sam u mnogim gradovima Njemačke, pa zašto ne bih došao i u Hrvatsku, u Zagreb? A kada sam došao u Dinamo, tamo je bio Luka Modrić, valjda nije imao više od 18 godina (imao je 22, op. a). A danas je nogometaš svjetske klase. Pravi šampion. Jedan od najboljih nogometaša Europe i svijeta, a imao sam čast igrati s njim.
Jeste li još tada bili shvatili da se radi o budućoj svjetskoj klasi?
– Svaki dan je u 8 sati prvi bio u dvorani. Ako nije bilo nogometnog treninga, igrao je košarku. Luka je u rukama uvijek nosio loptu. I ja sam bio trener, i svakom sam igraču pričao o tom klincu s kojim sam igrao u istoj momčadi. Već tada je bio top, Modrić je već kao klinac bio svjetski igrač.
Uz talent, je li vas osvojio i svojom šutljivošću, skromnošću?
– Taj dečko dolazi iz obitelji koja je proživjela rat u svom dvorištu, i to je utjecalo na sve ono što je on danas. I sada, svaki put kada uključim televizor, vidim ga istog onakvog kakav je bio kada sam ja došao u Dinamo. Neopisivo sam ponosan što sam imao čast s takvim igračem provoditi dane.
Pamtite li neku anegdotu s Lukom?
– Bilo je toga dosta s Lukom. Ali mene se osobno najviše dojmilo kako smo se nakon tolikih godina rata i stradanja u Hrvatskoj s Dinamom uspjeli plasirati u Europi i pobijediti Ajax u Amsterdamu. Takvo nešto nisam nikada ranije doživio. Takvu euforiju u gradu, kao tada u Zagrebu.
Koji vam je još igrač Dinamo, uz Modrića, ostao u osobitom sjećanju?
– Ah, bilo ih je više. Mislite li po talentu ili po tome koliko je bio zabavan?
Dajte najprije najzabavnije.
– Ha, ha, ha. Mihael Mikić. Taj se zezao stalno.
Tko je bio najtalentiraniji, nakon Luke?
– Uh. Jako teško za reći. Bila su dvojica-trojica za koje sam uvijek govorio: "Vau, dobri su." Luka Modrić bio je daleko ispred, njega se nije moglo kopirati. Ognjen Vukojević bio je odličan i jako bitan za nas. Prava šestica. Nije bio atraktivan, nije bio tehničar, ali stalno je radio i, kako bismo mi na njemačkom rekli, na terenu je i "drek jeo".
Kako ste tada, kao stranac, doživjeli rivalitet između Dinama i Hajduka?
– Bilo je veoma emocionalno. Navijači Hajduka gađali su me mobitelom u glavu kada smo u Splitu osvojili kup i kada sam s pobjedničkim pokalom trčao prema našim navijačima, Boysima. Smatram da je dobro biti emocionalan ako time ne ugrožavate druge ljude. Sjećam se neugodnih trenutaka kada smo gostovali u Splitu i nismo mogli napustiti hotel. Tako ne bi trebalo biti. Ali ja sam bio tip kojega je to dodatno motiviralo da bude još bolji na terenu.
Zašto ste odlučili napustiti Dinamo nakon samo jedne sezone, u ljeto 2008. godine?
– Nisam ja odlučio otići. Klub je tako odlučio. Ja sam želio ostati. Mogu li vam nešto reći? Ja bih najradije u Hrvatskoj ostao i do danas. To je prekrasna, nogometna zemlja. S prekrasnim otocima, uvalama.
Jeste li upoznali hrvatsku obalu?
– Naravno. Kad god sam imao slobodno, stalno sam nekamo išao, u Pulu, u mnoga druga mjesta na moru. Sve sam promatrao, sve me zanimalo. Ako "živite" jedan klub, kao što sam ja živio Dinamo, onda želite znati kako cijela država živi. Odrastao sam u Kölnu, ali poznajem Hamburg, München, Frankfurt. Bio sam svugdje u Njemačkoj. Zašto ne bih obišao i hrvatske gradove? Sjećam se, Luka mi je pričao kako je odrastao na obali, u Zadru. I s kakvim je ponosom govorio o tome. I onda sam sam sebi rekao: "Pa moraš i ti otići u taj Zadar!" Otišao sam i rekao: "Bože, kako je ovdje prekrasno."
Jeste li razmišljali kupiti kuću ili apartman na Jadranu? Poput, primjerice, Matsa Hummelsa, Manuela Neuera?
– Nisam toliko zarađivao. Oni su ipak igrali u Borussiji Dortmund, Bayernu...
Što vam najviše nedostaje u Zagrebu?
– Najviše mi nedostaje stadion Maksimir. To je bio moj dom. U Zagrebu sam i izvrsno jeo. U jednom restoranu u središtu grada, ne sjećam mu se imena, jeo sam tako da sam se na kraju osjećao kao Bog.
Zagrebački navijači pamte vas po izjavi da je "Maksimir pravi nogometni stadion, na kojemu se osjeti miris urina." Nitko nikada nije tako govorio o stadionu za koji se sada kaže da je najružniji u Europi.
– Da, tako je bilo. Takvi su stadioni nekad bili. Nadam se samo da će dovršiti Maksimir i pokriti ga. Tada bi bilo još više gledatelja. Prošao sam i sve zagrebačke kvartove, razgovarao s tim dečkima, navijačima. To su sve bili super momci. Bad Blue Boysi. Bili smo poput obitelji. Bilo je odlično.
U kojem ste zagrebačkom kvartu živjeli?
– Ispod Sljemena. Ispod brda. A za to vrijeme učio sam i hrvatski jezik.
Podsljemenska zona se kaže...
– Je... ti, što je to!? (gromoglasan smijeh)
Kada ste bili posljednji put u Zagrebu?
– Ljudi većinom dolaze nekamo kada ih se na nešto pozove. Iskreno, nedostaje mi jako Zagreb. Volio sam ga totalno.
VEZANI ČLANCI:
Nadam se da ćemo se vidjeti još u Zagrebu. Unatoč smrtonosnoj bolesti, u vama se i dalje osjeti velika životna energija?
– Da me netko pozove i kaže: "Hej, dođi sutra u Zagreb", odmah bih krenuo iz Kölna. Stanujem nedaleko od zračne luke u Kölnu. Ne radi se o Zagrebu i Hrvatskoj, koji su za mene bili i ostaju nešto krasno, vrh! Radi se o nečemu drugom.
Jeste li ikada dobili službeni poziv iz Dinama da posjetite klub?
– Ne, nažalost nisam. Tako je to često u nogometu i jako me boli. Volio bih da su me nekad pozvali na proslavu titule. Bilo je srećom jako puno prigoda. Mislim da sam to ipak zaslužio (kroz plač). Priznajem, suze su mi navrle na oči. Volim taj klub svim srcem. Šteta što me nikad nisu pozvali.
Biste li došli u Zagreb ako Dinamo osvoji titulu ove godine i pozove vas na proslavu?
– Pješice bih došao! Ne treba mi avion. Dinamo mi kuca u srcu, to je klub koji se ne zaboravlja (još jači plač). U tom klubu bilo mi je prekrasno. Koliko mi Dinamo znači, govori i to da ste vi prvi novinari kojima sam otkrio svoju bolest.
Otvori KEKS Pay
Bio je osebujan lik, čak i za vratare, koji su uvijek specifični, ali uvijek iskren, autentičan i svoj. Prava kultfigura u Bundesligi devedesetih i na početku tisućljeća. Gdje god je igrao, navijači su ga obožavali, a njih nikada ne možeš prevariti. Počivao u miru Georg i hvala za sve što si dao Dinamu..