Kada je općina portugalskog grada Brage tražila arhitekta za izgradnju stadiona za Europsko prvenstvo u nogometu 2004. godine, na umu su imali globalne zvijezde poput Normana Fostera i Santiaga Calatrave. Međutim, njihovi honorari bili su previsoki, pa se grad okrenuo domaćem arhitektu, Eduardu Soutu de Mouri. Postojao je samo jedan, naizgled ogroman, problem: Souto de Moura nije znao apsolutno ništa o nogometu, a kamoli o projektiranju stadiona.
- Kada su mi dodijelili stadion, nisam znao ništa o nogometu ni o stadionima. Ali to je normalno u arhitekturi - priznao je godinama kasnije u intervjuu za Dezeen.
Ipak, taj nedostatak iskustva pokazao se kao njegova najveća prednost, jer je projektu pristupio bez predrasuda, što je rezultiralo jednim od najoriginalnijih sportskih objekata ikad izgrađenih.
Unatoč potpunom nepoznavanju materije, Souto de Moura nije sjedio prekriženih ruku. Prihvatio se posla s pristupom istinskog istraživača, provevši mjesec dana odlazeći na utakmice. Cilj mu, međutim, nije bio naučiti pravila zaleđa ili tko su najbolji strijelci, već proučavati stadion kao živi organizam. Fokusirao se na kretanje mase, na cirkulaciju ljudi, na to kako deseci tisuća gledatelja ulaze, kreću se i napuštaju objekt. Zanimala ga je funkcionalnost prostora, a ne sama igra. No, ključna inspiracija nije došla s tribina, već s lokacije predviđene za gradnju. Stadion je trebao niknuti u napuštenom kamenolomu granita na obroncima planine Monte Castro, a upravo je taj surovi, gotovo dramatični krajolik postao temelj cijelog projekta.
Nakon što se popeo na vrh kamenoloma kako bi fotografirao lokaciju, Souto de Mouri je sinula ideja koja će definirati cijeli projekt. Umjesto da gradi na kamenolomu, odlučio je graditi s njim.
- Kamenolom mi se toliko svidio da sam pomislio kako bih, ako nastavim rezati kamen sve do dna, stvorio nešto poput rimskog kazališta - objasnio je.
Ta je vizija u potpunosti promijenila pristup. Stadion neće biti nametnut krajoliku, već će izrasti iz njega. Jedna polovica stadiona, odnosno jedna tribina, formirana je izravno iz iskopane stijene, dok je druga, simetrično postavljena nasuprot njoj, izgrađena od armiranog betona.
Za izgradnju je bilo potrebno izvesti precizna miniranja i iskopati gotovo milijun i pol kubičnih metara granita. No, taj kamen nije odvezen, već je smrvljen i iskorišten za izradu betona od kojeg je sagrađena druga tribina i ostatak stadiona. Time je postignuta savršena materijalna i vizualna harmonija s okolinom, a stadion je doslovno postao dio planine. Zbog toga je i dobio nadimak "A Pedreira", odnosno "Kamenolom". Bio je to, kako je sam arhitekt opisao, "dramatičan proces lomljenja planine i stvaranja betona od njezinog kamena".
Za razliku od tipičnih stadiona koji poput zdjele okružuju teren s četiri strane, Souto de Moura je dizajnirao samo dvije velike, bočne tribine. Prostor iza golova ostavio je potpuno otvorenim. S jedne strane puca pogled na monumentalnu granitnu stijenu kamenoloma, a s druge na grad Bragu koji se prostire u dolini. Njegova logika bila je jednostavna i radikalna.
- Nogomet se igra s lijeva na desno i s desna na lijevo. Nema mi smisla da tribine budu iza golova, objasnio je. Za njega je gledanje utakmice iskustvo slično odlasku u kino ili kazalište.
Vizualni identitet stadiona zaokružen je spektakularnim krovom. Dvije tribine, međusobno udaljene više od 200 metara, povezane su desecima čeličnih sajli koje se protežu s jedne strane na drugu, držeći lagani, lebdeći krov. Inspiraciju za ovo rješenje, koje je zahtijevalo izniman inženjerski napor, pronašao je u drevnim visećim mostovima Inka u Peruu. Kako bi sačuvao iluziju lakoće i dojam da krov doista visi na sajlama, Souto de Moura je izbjegao postavljanje vidljivih odvodnih cijevi. Umjesto toga, krov je suptilno nagnut kako bi se kišnica usmjerila u skriveni sustav žljebova, a prikupljena voda se kasnije koristi za navodnjavanje travnjaka.
Stadion u Bragi, kapaciteta 30.286 gledatelja, završen je za Euro 2004. i odmah je stekao svjetsku slavu. Proces pomicanja ogromnih količina kamena značajno je pridonio konačnoj cijeni, koja je, prema različitim izvorima, dosegla između 83 i čak 200 milijuna eura, što ga je učinilo najskupljim stadionom izgrađenim za to prvenstvo. Ipak, investicija se isplatila kroz brojna priznanja. Godine 2006. stadion je osvojio Chicago Athenaeum International Architecture Award za najbolji novi globalni dizajn, a Financial Times ga je naveo kao jedan od četiri primjera "prekrasnih terena" u svijetu. Vrhunac priznanja stigao je 2011. godine, kada je Souto de Moura dobio Pritzkerovu nagradu, najviše svjetsko priznanje u arhitekturi, a stadion u Bragi istaknut je kao jedan od ključnih projekata u njegovu opusu.
Iako je njegova karijera ispunjena brojnim nagrađivanim projektima, od obiteljskih kuća do tornja Burgo i metroa u Portu, stadion u Bragi ostao je posebno mjesto u njegovu srcu. Bio je to projekt u kojem su se na rijedak način spojili ograničenja, inspirativan krajolik i čista inovacija. Desetljećima kasnije, Souto de Moura ga i dalje opisuje s posebnim žarom.
- Mogu reći da je to bio projekt na kojem sam najviše uživao raditi. Rezultat smatram vrlo zadovoljavajućim - zaključio je arhitekt koji je, ne znajući ništa o nogometu, zauvijek promijenio način na koji razmišljamo o sportskim arenama.
Otvori KEKS Pay
