Krenuo je s poslom prije tri i pol godine i već prednjači na tržištu među hrvatskim košarkaškim menadžerima. Ivan Mikulić vrlo je brzo postao netko kome vjeruju i košarkaši, ali i roditelji nadarenih klinaca. Uostalom, u tako malo vremena već je stekao povjerenje 75 igrača, među kojima je 45 seniora (23 igrača u ABA ligi), a ostalo je nadarena mladež između 15 i 18 godina. Kad smo ga pitali je li trenutačno najjači hrvatski agent, odgovorio je:
– Nije to neka referenca. Više je cilj probiti se prema Zapadu.
Da bi se uspjelo u tom poslu, dojma smo da čovjek mora biti neprestano u startnim blokovima, da mora stalno imati uključene radare i hitro reagirati kada netko napomene da ima tamo jedan momak koji ima ono nešto...
– Iz kafića se ne može raditi ovaj posao, a to je bila učestala metoda nekih kolega. Imam pet ljudi koji rade sa mnom. Isprva sam bio sam, no kada se širiš, moraš imati strukturu ljudi koji to mogu pratiti pa tako u agenciji imam šestero zaposlenih. Dakako, imam i mrežu ljudi pa do nekih igrača dolazim izravno, a do nekih preko partnera.
Koliko se teško etablirati na tržištu igrača?
– Svi su mi govorili da je to nemoguća opcija i da je bolje da se pridružim nekoj agenciji. No ja sam vjerovao u sebe i dao sam si rok unutar kojeg je posao krenuo. Puno sam truda uložio, puno putovao, a sada je sigurno lakše.
Kako Ivan dolazi do mladih igrača, kako uspijeva uvjeriti roditelje da je baš on taj koji zaslužuje njihovo povjerenje?
– Najvažnije je stvoriti odnos lojalnosti i povjerenja i ako roditelj osjeti da je njihovo dijete zadovoljno, sve je lakše. Zna se dogoditi da klinac od 15-16 godina promijeni sredinu i da ima problema sa snalaženjem pa ponekad moraš biti, da karikiram, i "baby sitter" ili imati ljude koji će mu u tom smislu pomagati. Ponekad se morate potruditi oko opreme, za individualne treninge i slično.
Kako je odlučio krenuti putem košarkaškog menadžera?
– To je bila moja ideja dulje vrijeme, još tijekom igračke karijere, a premda sam imao još jednu godinu igračkog ugovora, u jednom klubu u Njemačkoj, odlučio sam se otisnuti u taj svijet nakon epidemije koronavirusa. Kada sam počeo, već sam imao posložene suradnike, uglavnom svoje bivše suigrače kao što su Jagodnik, Jurković, Bubalo, Pralija... Nije da smo fokusirani na jedno tržište, nastojimo raditi u cijeloj Europi, ali radimo i azijsko tržište. Ondje smo potpisivali Ivana Buvu u Japan.
Koliko igrača ima po našim najjačim klubovima?
– U Ciboni četvoricu, u Zadru sedmoricu, u Splitu trojicu, u Cedeviti Junior četvoricu, a u Dinamu nemam nikoga.
U menadžerski posao ušao je iz igračkih tenisica.
– Prve korake napravio sam u Zadru, sve do juniorskog staža i profesionalnog ugovora, kada su uslijedile posudbe po klubovima. Igrao sam i u Ciboni pa u Sloveniji, Češkoj, drugoj ligi u Njemačkoj, a bilo me je i u Belgiji i Gruziji. A znate kako je kada ste stranac, kada klubu ne ide najbolje, stranci su prvi pod povećalom. Danas mi to pomaže jer kada nekoga nudim na tim tržištima, znam tamošnju logiku, trenerske sustave, je li liga atletska ili nije i slično...
Stoji li doista teza da su hrvatski igrači za hrvatske klubove skuplji od Amerikanaca?
– Nisu ni oni skupi, no njih je malo. Tko ne reagira u svibnju ili lipnju, teško kasnije može doći do hrvatskog igrača kojeg priželjkuje za sljedeću sezonu. Nije da su Amerikanci jeftiniji, nego je stvar u tome da se klubovi za njih odlučuju zbog načina igre koji je u trendu. Oni donose atletiku, motoriku i jak individualizam. Kada pogledate euroligaške klubove, ili pak sam vrh ABA lige, vidjet ćete da prevladavaju američki igrači.
Postoji li neka konkretna brojka o tome koliko Amerika godišnje izbaci igrača na tržište izvan SAD-a?
– To je zacijelo velika brojka jer ondje ima 300 koledža, a samo je 60 mjesta godišnje na NBA draftu, na kojem je sve više europskih igrača. I zato još i više Amerikanaca završi u Europi, Južnoj Americi, Australiji i Aziji.
Prepoznajete li mladića koji je zadužio Hrvatsku za sva vremena? Danas slavi rođendan
Novi je trend odlazak juniora i mlađih seniora na američke koledže, koji sada svoje studente košarkaše plaćaju.
– To su sada ogromni prihodi i o igraču ovisi vidi li se ondje, a na nama agentima je da imamo i jednu i drugu opciju. No imamo primjera hrvatskih igrača koji su se iz NCAA vratili slabiji no što su otišli. Ondje se više ne nude zajamčeni ugovori, nego su svi oni na transfer marketu, a zanimljiv je slučaj 18-godišnjeg Finca Muurinena, koji je odlučio graditi svoju priču u Europi, odnosno u Partizanu.
Kakav je Ivanov stav o igranju mladih igrača za mlade reprezentacije, u čijim je godištima sve više otkaza?
– Mislim da ti mladi igrači trebaju igrati jer to je međunarodna scena koju prati puno američkih skauta. Uostalom, evo vam situacija nakon U-20 Prvenstva Europe B divizije, kada smo imali mnogo poziva za naše igrače, a imali smo ih petoricu, s američkih koledža.
Kako smo se doveli u situaciju da su rumunjsko, mađarsko, belgijsko i češko jača tržišta od hrvatskog?
– Nije se to dogodilo preko noći. Zbog izostanka međunarodnih rezultata došlo je do popularizacije ostalih sportova i klinci odlaze u odbojku, rukomet i vaterpolo. Osim toga, nama nedostaje dužnosnika i trenera. Naši su stariji i kvalitetniji treneri u inozemstvu pa moramo više ulagati u mlađe trenere, a svaki iskusniji trener u košarci je blagoslov.
Koliko je lakše dovesti igrača za klub koji igra Europu ili ABA ligu?
– Kod igrača je to bitna stavka. Takva liga svakako je plus. To je jedna od pet najjačih liga u Europi i čini je dosta klubova koji igraju europska klupska natjecanja, a tu su i tri euroligaša, Partizan, Zvezda i Dubai.
Kakav je efekt toga da je Hrvatski košarkaški savez podijelio novac klubovima koji igraju europska natjecanja (i izbjegavaju ABA ligu)?
– Čini se da je liga zbog toga konkurentnija. Veća su ulaganja i bit će to veća borba za plasmane do sedmog-osmog mjesta jer klubovi žele izboriti taj dodatni novac.
Koja je korist hrvatske košarke od toga da klubovi za novac koji su dobili od HKS-a dovode strance, a neki ih imaju po tri i više?
– Ja sam za strance koji rade razliku i uz koje će mladi igrači profitirati. Ne može nitko reći da mladi igrači u Ciboni uz Robersona neće napredovati, jer na treningu svaki dan imaju s njim match-up situaciju. Eto vam i primjer cedevitaša Nike Šare, koji kazuje da je prošle sezone rastao na treninzima s Amerikancima Slyem i Eaddyjem.
Otvori KEKS Pay
Žalosno, da ne more biti žalosnije, a tek to spoznanje, da se ne more raditi iz birtije.