Masa je s Westfallena tekla poput bujice prema kolodvoru, uglavnom djevojaka crvenih očiju, te muškaraca s ostacima piva u ruci i tisuću pitanja.
- Dvije minute, te proklete dvije minute. Zar, naši nisu mogli izdržati? - pitao se jedan u masi? "Rudi Völler, jedan je Rudi Völler!", derao se jedan glas s razglasa dok je sve još izgledalo idilično i obećavajuće, nekoliko sati uoči polufinalne bitke. Kada je nacija vjerovala. Osim... - Bit će 2:1 za Italiju - ispalio je hladnokrvno večer prije utakmice na Premiereu Stefan Freund, nekadašnji nogometaš Borussije iz Dortmunda.
- O-ho-ho! - uzviknula je voditeljica. - Zašto? - Italija je opasnija no što drugi misle, uz klasne igrače, Talijani su uvijek kompaktni kao momčad. Bit će strašno teško. Freund je sve rekao, kao da je već negdje prije gledao taj polufinale. Nije pogodio rezultat, no pobjednika nije promašio. I gdje je sad onaj Rudi Völler? Da im je bio na travnjaku, vjerojatno bi sve bilo drukčije. Ovako, Italija putuje u Berlin, ondje gdje su se Nijemci sigurno već vidjeli. I kupili karte.
- Više nikad neću jesti špagete, nikad! - vikala je jedna djevojka vidjevši u daljini dva plava dresa kako idu prema kolodvoru. A ondje se policija, koja je samo nekoliko sati prije čak i dodavala vodu i lijepila naljepnice na lica navijača, povampirila. Ulazna zgrada izgledala je kao mali logor, a peroni već pretrpani šokiranim masama čekali su da pobjegnu iz Dortmunda, s mjesta te velike nesreće. Dotrčali smo do svog vlaka, uredno pokazali akreditaciju, ali policija i kolodvorsko osoblje hladno su uzvratili. - Sljedeći vlak ide u dva ujutro.
- Ali, imam rezervaciju... - govorio sam molećivo dok je vlak već odlazio. - Ha-ha. Za što? Noć u kojoj se sve srušilo. Do Frankfurta vožnja u kupeima bez zraka, sa stotinama ispijenih i utučenih Nijemaca koji su ležali po podu, visili na vratima. Sve je izgledalo kao u filmu, kao vlak koji vozi samo u jednom smjeru, na gubilište.
A tamo pred Frankfurtom, kada je već bilo mjesta i u prvom razredu, mladić je zaspao. - Hej, probudite se, imate li kartu? - viknula je stroga pedesetogodišnjakinja, koja je umjesto biča držala modernu kutiju za naplaćivanje karata. - Imam. - Ovo nije prvi razred - podviknula je. - Ali, bila je utakmica, našao sam prvo slobodno mjesto. - Vaaan, zvat ću policiju!
To je Njemačka, za kondukterku samo jedan običan dan. I briga je za Klinsmanna, Ballacka..., za bilo koga. Tipična Njemica. Disciplina i strogoća. I to ih drži. U Frankfurtu već svježe novine. "Bild" je poslao samo jednu poruku: "Dečki, hvala vam, borili ste se kao svjetski prvaci". I to su Nijemci. Kad im je najteže.
