Ovosezonska priča u HNL-u donijela je nešto mirnije razdoblje kad su u pitanju smjene trenera, barem ako gledamo koliko je klubova posezalo za promjenama. No, kad se pogleda koliko je različitih stručnjaka prošlo kroz pojedine sredine, jasno je da stabilnost i dalje nije pravilo.
Klubovi koji su posegnuli za novim rješenjima na klupi uglavnom su oni koji nisu dosegnuli zacrtane ciljeve. Vukovar i Osijek bore se za ostanak i zbog toga su mijenjali trenere, dok je Rijeka rano ispala iz utrke za naslov koji je branila. Istra je pak posebna priča: nakon nezadovoljstva početkom sezone pod vodstvom Gorana Tomića, klub je doveo Oriola Rieru, ali se ni to nije pokazalo dugoročnim rješenjem pa su ubrzo ponovno tražili novu opciju.
Vukovar je možda i najekstremniji primjer. Čak četiri trenera vodila su momčad u jednoj sezoni, a rezultat je borba za goli opstanak. Bez kontinuiteta teško je izgraditi bilo što ozbiljno. Istina, promjena trenera ponekad kratkoročno “prodrma” ekipu, ali bez strpljenja i vremena za rad takav efekt brzo nestaje.
Za razliku od tih sredina, najveći hrvatski klubovi ove sezone pokazuju drugačiji pristup. Dinamo i Hajduk, često poznati po nestrpljenju i podložnosti pritisku navijača, ovaj put su odlučili stati iza svojih trenera.
U Maksimiru je Mario Kovačević dobio povjerenje unatoč kritikama koje su ga pratile na početku. Nedostatak iskustva u velikom klubu i oscilacije u igri bile su glavne zamjerke, no ključnu odluku donio je Zvonimir Boban koji je procijenio da momčadi treba vrijeme za uigravanje nakon velikih promjena. Ta se odluka pokazala ispravnom. Dinamo je u drugom dijelu sezone podigao razinu igre i čvrsto drži vrh ljestvice.
U kontekstu strpljenja, slična priča odvija se i u Splitu. Gonzalo Garcia nije donio trofej, a razlika na ljestvici nije mala, no njegova momčad imala je razdoblja vrlo dobrog i atraktivnog nogometa. Kritike su postojale, primjerice oko korištenja Marka Livaje, ali Garcia je istovremeno afirmirao nekoliko igrača i pokazao spremnost da gradi momčad prema vlastitim idejama, a ne prema imenima.
Sve upućuje na to da će obojica trenera završiti sezonu na svojim klupama i nastaviti rad i u sljedećoj, što je prava rijetkost u domaćem nogometu.
Zanimljivo, posljednji put kada su i Dinamo i Hajduk imali istog trenera kroz cijelu sezonu bilo je još 2002./03. Tada je Dinamo vodio Miroslav Blažević, a Hajduk Zoran Vulić. Naslov je otišao Dinamu, dok je splitski klub sezonu ublažio osvajanjem Kupa.
VEZANI ČLANCI:
Od tada pa do danas stabilnost je bila iznimka, a ne pravilo. Čak i kada bi jedan klub zadržao trenera cijelu sezonu, drugi bi gotovo sigurno posegnuo za promjenom. Prošla sezona Dinama najbolji je primjer; niz od četiri trenera izmijenio se u kratkom razdoblju, što je ostavilo i rezultatske i financijske posljedice.
Česte smjene nisu problem samo na terenu, već i u budžetu. Svaka promjena znači i otpremnine, pa klubovi nerijetko plaćaju više trenera istovremeno, bez stvarnog učinka.
Ove sezone i Maksimir i Poljud odlučili su drugačije, s više strpljenja i manje impulzivnih poteza. Hoće li to postati novi standard ili tek iznimka, tek treba vidjeti. Na kraju će, kao i uvijek, jedino mjerilo biti - rezultat.
Otvori KEKS Pay
