Kada na svoj 80. rođendan pozovete najutjecajnijeg europskog košarkaškog menadžera, onda zacijelo, kao klub koji je iskazao namjeru ozbiljnog obnavljanja, imate velike planove.
– Dobio sam poziv da prisustvujem ovoj proslavi, pa imajući na umu svoju ljubav prema Draženu Petroviću, a i samoj Ciboni, to nije bilo nešto što sam mogao odbiti – ističe Miško Ražnatović i dodaje:
– Istovremeno, napravio sam određene razgovore s novim rukovodstvom kluba i drago mi je da se stvari pomiču. Ono što je najvažnije jest da postoji velika želja da se krene s povratkom. Naravno, trebat će vrijeme i strpljenje, ali ta silazna putanja, koja postoji već desetak godina, promijenila je krivulju i mislim da sada stvari idu nabolje. I to je u interesu košarke u Hrvatskoj i regiji, a interes je i europske košarke da Cibona bude kompetitivan klub.
Cibona će ovisiti o uloženom
Kako vam se čini biznis plan koji se veže uz Cibonu i koliko tu treba vremena da Cibona bude konkurentna u nekom pristojnom europskom klupskom natjecanju?
– To će zavisiti od količine uloženog novca. Već u drugoj godini može se napraviti vidljiv napredak te bi u trećoj godini moglo biti to o čemu govorite. Ovog časa imamo nove vlasnike u nekoliko europskih klubova kao što su PAOK i Napoli, i već se vidi. No ovo je drukčiji koncept, da budući vlasnik kluba nije iz mediteranskog okruženja, već dolazi iz korporativne Sjeverne Amerike i da će sve to biti vjerojatno temeljitije, sporije i s manje emocija, a možda bi tako i trebalo biti.
Je li šteta po to natjecanje da Cibone nema u regionalnoj ligi?
– Pa to je ogromna šteta za Cibonu, za grad Zagreb, ali i za Jadransku ligu. Ne govorim ovo iz subjektivnih razloga, zato što volim Cibonu još iz vremena Jugoslavije, već je svim poklonicima košarke iz regije to teško palo. Bez obzira na to što je Cibona posljednjih nekoliko godina imala slabe momčadi i te utakmice nisu bile dobre, ali ime tog kluba automatski je uvijek činilo da je ta utakmica drukčija od većine koje se u toj ligi igraju. I zato im želim da se što prije vrate.
Ne odustajete od svog koncepta razvoja igrača. Vaša Mega i dalje proizvodi talente i izbacuje ih na tržište, a sada se i pojavilo novo u obliku NCAA koledža, koji dobro plaćaju.
– Razlog zbog kojeg je Mega nastala jest da pomogne talentima koji ne dobivaju dovoljno prilike u jačim klubovima, a sada je to još dramatičnije, da nađu svoje mjesto pod suncem. I to jako dobro ide. U posljednje dvije godine pojavio se taj koledž, o kojemu nitko nije razmišljao, za onaj drugi ešalon igrača, za one koji nisu spremni igrati NBA. A to im dodatno pomaže da provedu dvije-tri godine u nekom dobrom programu i gdje imaju dobre minute. Ti igrači koji su tamo plaćeni igraju s malom rotacijom, tako ostanu u sedlu do 23.-24. godine, kada bi se dobar dio njih vratio spreman da igra neke ozbiljne uloge u europskoj košarci. I to imajući u vidu da se dobne granice trajanja karijera pomiču na 36-38 godina i to je više nego mnogo vremena da ti igrači ostave trag u Europi. Mega postoji 26-27 godina, pod mojim vodstvom i podrškom je 22, i sada je u najboljem trenutku.
Katkad se zapitamo zašto hrvatska klupska košarka ne može imati svoju Megu?
– Ne znam koliko nas je ljudi iz različitih zemalja zvalo da uzmu franšizu i da se to napravi. To je jednostavno jako teško prekopirati. S druge strane, ovakva Mega je nešto za ponos i lijepo, no prvih deset godina nije bilo tako. To je bila Košarkaška liga Srbije, to su bili igrači čiji je maksimalan domet bio da odu u Zvezdu i Partizan. Onda je došao Vasilije Micić, kojeg smo prvog razvili da napravi veliku stvar i ode u Bayern, a nakon toga se pojavio Jokić i klupko se krenulo odmatati nevjerojatnom brzinom. Hrvatska bi to mogla imati, ali za to mora imati ljude koji će uložiti neka sredstva, a mora i znati i imati mnogo živaca i energije da se to provede u djelo. Jer bude tu i teških trenutaka, u kojima je važno ne odustati i nastaviti istim putem.
Velik novac ulazi im u živote
Iz perspektive roditelja, pa i samih igrača, ta NCAA priča je sjajna jer mlad čovjek igra košarku, dobro je plaćen i još završi fakultet i stvori mrežu alumnija, što mu može koristiti u životu. Sada je samo pitanje hoće li svi oni kada diplomiraju, biti spremni igrati u Europi ili bilo gdje drugdje za puno manje novca?
– To pitanje svakodnevno dobivam i na njega mogu odgovoriti sa sigurnim "da". Već sam i razgovarao s masom njih rekavši im: "Zar stvarno mislite da je vaša vrijednost dva milijuna dolara?" No u određenom trenutku netko ih želi toliko platiti, i to je to. U sljedećem trenutku njihove karijere netko će ih htjeti platiti 200 tisuća dolara, i to je ta vrijednost. I 200 tisuća u Europi je, uspoređujući s liječnicima, nevjerojatan novac. I sve će biti mnogo lakše jer se možeš posvetiti košarci a da se ne brineš da nećeš imati ugovor ako ne odigraš dobru sezonu. Negativni aspekti uopće ne postoje osim toga da svi mi moramo ispratiti dolazak tog velikog novca u njihove živote i da ne potroše sve, da pametno investiraju i da ne izgube tlo pod nogama. I mogu reći da smo do sada u tome u potpunosti uspijevali. Jer, to je i neki realan naš mentalitet, što kod mladih Amerikanaca i nije slučaj.
I sam Ražnatović odveo je na američke koledže dosta hrvatskih igrača kao što su braća Ivišić, Jelavić, odveo je i Jurića, Prkačina, Zankija, Perkovića, Bilića...
– Sigurno je da se barem desetak igrača našlo na koledžima posredovanjem naše agencije i našeg čovjeka u Americi, Dražena Zlovarića, koji to radi, a jedna momčad s Final Foura, Illinois, imala je čak tri igrača iz Hrvatske. Ima ih još nekolicina koji čekaju angažman, kao sjajni Splitov playmaker Vito Kučić, pa taj dečko iz Novog Zagreba, Marko Marić, koji je vrlo zanimljiv, ali će mu trebati jedna godina da poradi na svom tijelu.
Otvori KEKS Pay
