Hana Cvijanović šesterostruka je državna prvakinja u umjetničkom klizanju, sjajna studentica Fakulteta političkih znanosti, dobitnica dekanove nagrade čak tri puta. Kći je našeg kolege, poznatog sportskog novinara Nevena Cvijanovića, nekadašnjeg glasnogovornika Hrvatskog nogometnog saveza i dugogodišnjeg novinara i urednika na HTV-u. Na led je prvi put stala s nepunih šest godina.
– Klizanje je sport u kojem se s treninzima kreće jako rano, tako da je ovaj moj početak zapravo bio već dosta kasno. Krenula sam na školicu klizanja, to je onako, ne treniraš u klubu, nego si tamo dva, tri puta tjedno na ledu da naučiš klizati. A onda me tamo zapravo primijetila moja trenerica Ivana Jakupčević Marinković koja me i danas trenira. U početku je bilo vrlo nezgodno jer su termini treninga bili u nezgodno vrijeme i moji me roditelji tada nisu mogli voditi zbog posla. No jednom se poklopilo da me baš na tu školicu dovela mamina prijateljica, obiteljska prijateljica, koja mi je stvarno kao obitelj, a kako nije radila, rekla je da će me ona voditi na treninge.I tako je sve počelo.
Jesi li već kao mala osjećala da je klizanje tvoj sport?
– Ne znam. Ne mogu reći koji je točno bi trenutak kada sam shvatila da je klizanje to što želim. Naprimjer, pokušavala sam nekoliko puta prije toga i s gimnastikom i još nekim drugim sportovima. No uvijek sam nalazila izgovore zašto mi se nešto ne sviđa. S klizanjem nikad nisam imala potrebu nalaziti izgovore, iako je u mojoj okolini bilo ljudi koji su govorili da će me “do Božića proći želja za klizanjem”. Nije me pustilo ni do Božića 15 godina kasnije – priča Hana Cvijanović.
Trenirali ste u Americi i Rusiji i na kraju ste ostali ovdje.
– Jesam, naravno, ostala sam tu. Važna mi je jako i akademska karijera, jer klizanje nije sport od kojeg se može živjeti. To je sport, uvijek se može dogoditi neka ozljeda, nikad ne znam što me čeka.
Studirate na Fakultetu političkih znanosti, odlična ste studentica, tri dekanove nagrade do sada.
– Da, od malena znam da je škola na prvom mjestu i znalo se, ako ne ideš u školu, ne ideš ni na trening. Ako si bolestan za školu, onda ne smiješ ići ni na trening. Oduvijek sam bila puno po natjecanjima, pripremama i sve sam morala nadoknađivati. Večer nakon natjecanja išla bih kod prijateljice po bilježnicu da prepišem sve što se taj dan radilo u školi i takve stvari. U srednjoj školi, išla sam u Sportsku gimnaziju, i taj period je bio dosta turbulentan i zbog korone i svih onih štrajkova. Treći i četvrti razred moje srednje škole, nekako više i nismo imali školu nego što smo imali. Više je bilo online, ali stvarno su mi profesori izlazili u susret – zaključila je Hana.
Sportom se bavis jer to volis a ne zbog velike zarade a ako sto kapne onda dobro