Jedna od najglupljih rečenica koja se konstantno iz usta navijača pojavljuje u svijetu nogometa, a posebno je u posljednje vrijeme zahvatila hrvatski javni prostor, jest "on je trener za male klubove" ili "on je trener za velike klubove". Ako malo detaljnije razmislimo o toj rečenici i zanemarimo o kojim se specifično klubovima priča, vrlo brzo možemo iz raznih razloga shvatiti da se radi o apsolutnoj nebulozi (na fotografiji teksta se nalazi sadašnji trener Dinama Mario Kovačević samo zato što je on trenutačna meta tog narativa, no ova tema je zaista puno općenitija, šira, ali i opasnija od samo jednog primjera).
Prvi razlog koji dokazuje nebuloznost takvih rečenica je taj da velika većina trenera (osim ako je riječ o rijetkim iznimkama, to jest trenerima nevjerojatnog igračkog renomea) mora prvo voditi takozvane manje klubove. Moraju ići stepenicu po stepenicu kako bi uopće došli do prilika voditi renomiranije, poznatije i bogatije klubove. Više-manje svaki trener mora početi odnekud, i teško možemo išta znati o kakvoj je kvaliteti trenera riječ dok isti barem godinama ne dobije priliku svakoj od plejade različitih razina. Uzorci od 20-30 utakmica u nekoj široj slici od 10 ili 15 godina su premali i samim time apsolutno ništa ne znače.
Idemo na drugi razlog. Što je to uopće mali klub? Je li klub s osmog mjesta prvenstvene ljestvice HNL-a mali klub? Ako ga usporedite s Barcelonom i Real Madridom, definitivno je. Međutim, ako ga usporedite s klubom iz, primjerice, sedmog ranga hrvatskog nogometa, onda je taj klub s osmog mjesta HNL ljestvice gigantski klub. Definicija "malog" ili "velikog" kluba je iznimno relativna, ovisi o klubu s kojim se uspoređuje i stoga se takve fraze ne bi uistinu trebale ni upotrebljavati s općenitim definiranjem, a upotrebljavaju se prečesto. Navijači određenih klubova moraju biti svjesni da oni na situacije gledaju isključivo iz subjektivne perspektive, iz perspektive kluba za kojeg navijaju, a ta perspektiva vrlo rijetko donosi decidiranu točnost. Nijedan klub, osim onih desetak najvećih u svijetu, ili onih stotinjak najlošijih amaterskih klubova, ne može s punim pravom biti nazivan "malim" ili "velikim".
Potom slijedi treći razlog. Znamo li mi uopće koliko određeni klubovi odgovaraju određenim trenerima, ili obrnuto? Bavi li se sportska publika uistinu tom materijom, ili ipak skače na zaključke, pa kad jednom treneru ne ide dobro u jednom klubu, odmah sveopće zaključuje da određeni trener nije dovoljno dobar? Uzmimo za primjer legendarnog Josea Mourinha. Je li njegov trenutačni mandat u Benfici, koji je rezultatski iznimno loš, automatski znači da je Portugalac loš trener? Naravno da ne znači. Mourinho je ostvarivao nevjerojatne uspjehe s brojnim različitim klubovima, od Chelseaja, preko Porta, do Intera. Kako navijači mogu donositi zaključak da je on najednom postao lošim trenerom, ako ne znaju što se zaista događa u klubu? Jasno je kao dan da takvi zaključci nemaju smisla. Mourinho je još i jednostavan primjer jer iza njega stoje trofeji, a što je s trenerima koji su tek došli u te "veće" klubove? Oni zbog četiri ili pet poraza automatski ništa ne znače? Možemo li uistinu znati da se, unatoč par lošijih rezultata u tom jednom klubu, iza znanja i radne etike tog određenog trenera možda ne krije uistinu vrhunski stručnjak?
Mali je milijun situacija u kojima su neki treneri vodili jedan mega-poznati klub i imali vrhunske uspjehe, a potom u drugom mega-poznatom klubu nisu ostvarili ništa. A zapravo su možda cijelo vrijeme radili jednako kvalitetno. Previše je tu aspekata i elemenata da bi se izvana mogao donositi bilo kakav jasan zaključak o kvaliteti ili manjku kvalitete trenera. Možda treneri imaju razmaženu skupinu igrača koje je jednostavno nemoguće uigrati kako treba, možda treneri iznad sebe imaju čelništvo koji im posao čini nemogućim. To su neki detalji koje nikada u potpunosti nećemo moći znati, i znatno je inteligentnije reći "ne znam sve detalje, pa ne mogu donositi zaključke", nego zaključivati samo na osnovu viđenog na terenu. Situacije su puno dublje i složenije od samih rezultata i same igre.
A potom, za kraj dolazi i četvrti, najvažniji razlog. Sportska javnost, a posebice sportska publika (izričito 'ratnici' na tipkovnicama u prostranstvima društvenih mreža) jako rijetko gleda bilo kakav oblik šire slike. Brojni navijači klubova sami zazivaju strpljenje, a potom nakon tri ili četiri poraza zazivaju smjene trenera i počinju izbacivati te teorije o "malim" i "velikim" klubovima. Nažalost, u posljednje vrijeme su i brojni mediji počeli pratiti to ponašanje publike, vjerojatno jer im se žele svidjeti i ne proturječiti im. Ako detaljno analiziramo ponašanje sportske publike, zaista nije teško doći do zaključka da će velika većina biti kadra nahvaliti igrača ili trenera u prvom poluvremenu ako im ide dobro, a pljuvati i psovati po njima u drugom poluvremenu. Valjda nam je svima jasno da bilo tko, igrač ili trener, ne može čarobno odjednom sjetiti se igrati nogomet ili zaboraviti igrati nogomet u pola sata, no većina navijača se, nažalost, ponaša kao da im to nije jasno. Što se tiče donošenja važnih operativnih sportskih odluka (posebice pri smjenama trenera), pretjerano reaktivna sportska publika je zadnja grupa ljudi koju bi ozbiljni nogometni dužnosnici trebali slušati. Naravno, tim navijačima je stalo do svojih klubova, ali mnogi ne dozvoljavaju da im hladna glava prevlada emotivnost.
Stoga, sportska publika je ta koja bi trebala promijeniti svoje ponašanje na ovu temu, jer sportska publika je ta koja zapravo u današnjem svijetu najviše kreira narative, puno više od samih medija (brojna istraživanja pokazuju da ljudi danas više čitaju komentare nego članke). Nismo više u vremenima gdje će vas u 'birtiji' čuti samo deset prijatelja, već u vremenima gdje vaš komentar može u sekundi imati stvaran utjecaj na desetke tisuća ljudi. Budite svjesni svoje moći i odgovornosti, te ju koristite na pametan, hladan, odmjeren i analitičan način. Nemojte razmišljati plitkoumno. Svim će dionicima nogometnog svijeta, a pogotovo nogometnim trenerima, biti lakše, a samim time će i klubovi za koje navijate vrlo vjerojatno biti uspješniji. Poanta je - nema smisla donositi zaključke ako nemate baš sve moguće informacije i ako u najsitniji detalj ne znate sve strane priče.
VEZANI ČLANCI:
Otvori KEKS Pay
Dajte malo objektivnosti. Dinamova igra ne štima od početka, od Osijeka, u skoro svakoj utakmici je bilo ozbiljnih problema, znao je protivnik i razbiti Dinamo, ne sam Celta, već i npr. Rijeka u 2. poluvremenu... Problem je igra koja je bezidejna, nema varijanti B, C itd, nema analize protivnika, nema čak niti analize vlastitog igračkog kadra, izmjene nisu dobre, već čisto mehaničke, nema pripreme utakmica (bar se ne vidi), nema kvalitetnog vođenja utakmice, naročito su loši ulasci u 2. poluvrijeme... I sve to ne bi bio toliki problem da je to početak sezone i da se vidi napredak, no sada je skoro sredina sezone, Dinamo izgleda sve lošije, što je prvenstveno stvar trenera. Nije to prolazna kriza, već rezultat toga da Dinamo igra jednu jedinu šablonu, da svaki protivnik točno zna kakav Dinamo će izaći na teren, koji igrači će izaći i što će igrati, te već unaprijed zna kako igrati protiv Dinama... To su u HNL-u pokazali mnogi, a u Europi Malmo, koji je bio spreman primiti 5 komada, no radi bezidejnog Kovačevića Dinamo je jedva izvukao remi... Ako je Boban već odlučio da ostaje Kovačević, onda nek mu rastjera ovaj beskorisni stručni stožer i dovede neke kvalitetne ljude, dobrog analitičara, dobrog stratega itd.