Nogometni istok tuguje za jednim od svojih najvećih zvijezda: Hans-Jürgen Kreische preminuo je u 78. godini života. Bio je jedan od najboljih nogometaša Istočne Njemačke, a uz Dixieja Dörnera vjerojatno i najpoznatiji igrač kojeg je Dynamo Dresden ikada iznjedrio. Rođen u Dresdenu 1947. godine, kao sin bivšeg nogometaša Hansa Kreischea, "Hansi" je bio predodređen za nogomet. Cijelu svoju profesionalnu karijeru, od 1964. do 1978. godine, proveo je u voljenom klubu, postavši njegov najbolji strijelac u povijesti DDR-Oberlige sa 127 golova u 234 prvenstvene utakmice. Nije bio klasični napadač; Talijani bi za njega rekli da je "fantasista" - igrač koji je istovremeno bio i kreator i strijelac, obdaren fantastičnom vizijom igre, besprijekornom tehnikom i, pomalo neuobičajeno za igrača takvog profila, izvanrednom igrom glavom, zbog čega je i dobio nadimak "Goldköpfchen" (Zlatna glavica). S Dynamom je osvojio pet naslova prvaka i dva kupa, a čak je četiri puta bio najbolji strijelac lige, dok je 1973. godine proglašen i nogometašem godine u državi.
Vrhunac hladnoratovske sportske napetosti dogodio se na Svjetskom prvenstvu 1974. godine u Zapadnoj Njemačkoj, kada je ždrijeb spojio dvije njemačke države u istu skupinu. Bio je to prvi i jedini službeni susret nogometnih reprezentacija DDR-a i SR Njemačke, utakmica nabijena političkim značajem i golemim pritiskom, posebno za istočnonjemačke vlasti koje su strahovale od teškog poraza. No, na terenu Volksparkstadiona u Hamburgu, 22. lipnja 1974., dogodilo se čudo. Igrači DDR-a, uključujući i Kreischea, odigrali su hrabro i bez kompleksa. Samo 12 minuta prije kraja, Jürgen Sparwasser zabio je pobjednički gol za senzacionalnih 1:0, pobjedu koja je odjeknula s obje strane Željezne zavjese. Kreische je kasnije opisao kako pritiska među igračima nije bilo; naprotiv, radovali su se prilici da se napokon odmjere sa zapadnim susjedima. Utakmica je, unatoč svemu, protekla u poštenoj i prijateljskoj atmosferi, a igrači su nakon posljednjeg zvižduka razmijenili dresove, iako je to službeno bilo zabranjeno. Ta pobjeda donijela je DDR-u prvo mjesto u skupini, ali je jedan događaj koji je uslijedio nakon nje za Hans-Jürgena Kreischea imao nesagledive posljedice.
Nakon povijesne pobjede, momčad DDR-a putovala je avionom za Hannover, gdje ih je čekao susret s Brazilom. Sudbina je htjela da Kreische sjedne pokraj Hansa Apela, tadašnjeg zapadnonjemačkog ministra financija. U opuštenom razgovoru, Apel je, uvjeren u lošu igru svoje reprezentacije, rekao Kreischeu kako Zapadna Njemačka nema nikakve šanse osvojiti naslov svjetskog prvaka. Kreische se nije složio.
- Ne, potpuno ste u krivu, bit ćete svjetski prvaci - odgovorio je.
Apel je mislio da se radi o kurtoaziji, pa mu je predložio okladu.
- Kladimo se u pet boca viskija - rekao je.
Budući da Kreische nije imao načina kupiti niti poslati viski preko granice, dogovorili su se da će jedino Apel platiti okladu ako izgubi. Bila je to bezazlena šala, ležeran dogovor dvojice ljudi u avionu, no u paranoidnom sustavu Istočne Njemačke, takav čin smatran je opasnim prijestupom. Oklada je sklopljena, a Kreischeova karijera nepovratno je skrenula s putanje slave.
Kako je Kreische i predvidio, Zapadna Njemačka se pribrala i na kraju osvojila Svjetsko prvenstvo pobjedom protiv Nizozemske u finalu. Hans Apel, kao čovjek od riječi, ispunio je svoj dio oklade. Zamolio je svoju tajnicu da kupi pet boca kvalitetnog viskija i, koristeći svoje ovlasti, poslao ih je Kreischeu diplomatskom poštom preko istočnonjemačkog veleposlanstva u Bonnu. Za Kreischea je dolazak paketa bio šok.
- Bio sam zatečen jer Apela uopće nisam poznavao. U Dresdenu nismo mogli pratiti zapadnonjemačku televiziju, tako da mnogi od nas, uključujući i mene, nisu ni znali tko je on - prisjetio se kasnije.
Bilo mu je dopušteno zadržati boce koje je podijelio s prijateljima. No, stvar nije završila tu. Ubrzo je stiglo pismo koje je Apel poslao uz viski, a u kojem je stajala rečenica:
- Nadam se da ćemo se uskoro ponovno sresti.
Ta je rečenica, zajedno s činjenicom o privatnom kontaktu i daru sa Zapada, upalila sve alarme kod sveprisutne tajne policije, zloglasnog Stasija. Kreische je bio prisiljen potpisati unaprijed napisano pismo zahvale, a Stasi je otvorio dosje koji će mu zapečatiti sudbinu u reprezentaciji.
Posljedice su bile brutalne i stigle su u trenutku kada je Kreische bio na apsolutnom vrhuncu moći. U sezoni 1975./76., Dynamo Dresden je osvojio dvostruku krunu, a Kreische je s 24 gola bio najbolji strijelac lige. Bio je u životnoj formi i logičan izbor za Olimpijske igre u Montrealu 1976. godine. Međutim, umjesto da povede momčad prema slavi, njegovo ime je prekriženo s popisa putnika. Povijesni uspjeh, osvajanje zlatne olimpijske medalje, pratio je iz svog doma u Dresdenu. Godinama kasnije, nakon pada Berlinskog zida, dobio je uvid u svoj Stasijev dosje. U njemu je stajala kratka, ali zastrašujuća rečenica koja je objasnila sve:
- Sportaš Kreische nije prihvatljiv da predstavlja DDR na Olimpijskim igrama.
Oklada u pet boca viskija koštala ga je olimpijskog zlata, najvećeg uspjeha u povijesti istočnonjemačkog nogometa. Taj udarac bio je pretežak. Samo dvije godine kasnije, 1978., u dobi od svega 30 godina, Hans-Jürgen Kreische odlučio je završiti svoju igračku karijeru.
Unatoč gorkom kraju reprezentativne priče, nasljeđe Hans-Jürgena Kreischea ostalo je neokaljano, posebno u Dresdenu, gdje ga i danas slave kao najveću legendu. Klub mu je dodijelio titulu počasnog kapetana, a njegovi golovi i trofeji zlatnim su slovima upisani u povijest. Nakon igračke karijere, ostao je vezan uz nogomet, prenoseći svoje ogromno znanje na mlađe generacije. Radio je kao trener u omladinskom pogonu Dynama i kratko kao glavni trener prve momčadi, a njegov rad u razvoju talenata bio je ključan za stasavanje budućih njemačkih zvijezda poput Ulfa Kirstena, Matthiasa Sammera, Jensa Jeremiesa i Alexandera Zicklera. Kasnije je svoj izniman osjećaj za prepoznavanje talenata iskoristio kao skaut za Hamburger i Leipzig.
Kreische je bio poznat kao čovjek čvrstog karaktera, sportaš koji se nije ustručavao reći svoje mišljenje, čak ni u represivnom sustavu koji je zahtijevao bespogovornu poslušnost. Godinama nakon incidenta, susreo se s Hansom Apelom i postali su dobri prijatelji. Apel je žalio što mu je cijela situacija naštetila, no Kreische, kako je sam rekao, nije osjećao gorčinu.
- Zašto bih žalio za nečim što se dogodilo tako davno? To što sam bio dio Svjetskog prvenstva 1974. bilo je nevjerojatno. A to što smo mogli dokazati da se i na drugoj strani Njemačke igra dobar nogomet bilo je predivno.
Otvori KEKS Pay
