Erika Drviš u odbojku nije ušla s velikim planom. Kao djevojčica zapravo je željela igrati košarku. Bilo je to vrijeme kada je Dražen Petrović bio idol cijele generacije, pa je i ona sanjala košarkaški teren.
– Vjerojatno zbog Dražena Petrovića htjela sam igrati košarku. U to doba on je bio jako popularan, bio je ikona cijeloj bivšoj državi i svi smo u njemu gledali uzora. Ali u mojoj se školi nudila odbojka i tako sam završila u odbojci – prisjetila se Erika Drviš.
Prije toga kratko je trenirala plivanje u Puli, ali bazen nije bio blizu mjesta u kojem je živjela pa je odustala. U petom razredu osnovne škole krenula je na odbojku, a već u šestom razredu dobro zapamtila kako je izgledalo njezino prvo snalaženje na terenu.
– Sjećam se tih nekih akcija kad sam ušla u igru, samo sam se rješavala lopte, odmah prva preko. To neću nikad zaboraviti. U biti se odbojka idealno igra na treću loptu, rekla je Erika.
Tada nije bilo ni današnjih lopti prilagođenih uzrastu. Nije bilo mini odbojke, male odbojke i seniorskih lopti za različite kategorije. Bila je jedna kožnata lopta, tvrda i neumoljiva.
– Ako bi propustio jedan trening, dobio bi masnice, tako da nisi smio propuštati treninge – dodala je.
Ljubav prema odbojci nije se dogodila preko noći. Rasla je kroz treninge, ekipu, putovanja i osjećaj pripadnosti. Erika je imala sreću ući u generaciju u kojoj su djevojke već imale ozbiljne treninge u nogama. Ona je, kaže, bila ona šesta koja im je nedostajala.
– Stvarno smo bile dobra ekipa. S tom generacijom 1991. u Subotici bile smo kadetske prvakinje bivše države. Trenirale smo svaki dan. Nije mi bio problem ići pješice i u školu i poslije na trening, iako to nije bilo toliko blizu. Nismo imali aute. Nekako sam se pronašla u svemu tome.
To je bilo vrijeme drugačijeg sportskog odrastanja. Bez mobitela, bez stalnog roditeljskog razvoženja, bez velike logistike. Iz škole se išlo na trening, učilo se u kombijima...
– Život prije, bez mobitela, s ulice u dvoranu, tu sam se vidjela. Na putovanjima je bilo svega, izrade frizura, pričanja viceva... Socijalni moment unutar kluba bio je odličan. Nije bio svatko u svom filmu, što je za timski sport jako bitno – opisala je Erika.
Nakon stvaranja samostalne Hrvatske bila je dio mlađih reprezentativnih selekcija. U toj su generaciji uz nju igrale i Barbara Jelić i Nataša Osmokrović, no uvjeti su tada bili daleko od onih koje imaju najbolje reprezentacije.
– To je bila itekako obećavajuća reprezentacija, ali Hrvatska tada nije imala puno novca, odnosno odbojkaški savez – priča.
Nakon igranja u Hrvatskoj ligi, Erika je 1998. godine dobila odbojkašku stipendiju i otišla u Ameriku. Tamo je prvi put osjetila potpuno drugačiji odnos prema sportašima.
– Što se tiče fakulteta, sustav studiranja bio mi je puno logičniji. Mogao si birati predmete iz različitih područja, probati više stvari i možda ranije shvatiti što ti se sviđa. Za ono vrijeme Amerika je bila barem 20 godina ispred nas, i po načinu studiranja i najviše po uvažavanju sportaša. Tamo sportaš ima sve. Ima cijelu ekipu koja sudjeluje u razvoju, pomoćne trenere, fizioterapeute, pranje odjeće, uvjete, dvorane, teretane, bazen, sve ti je na usluzi – istaknula je Erika.
Tamo je bila i najbolja obrambena igračica sveučilišta.
– Uvijek su mi obrana i prijam servisa prirodno išli. Voljela sam primati servis i cilj mi je bio dodati tehničaru loptu tako da je potom može dignuti kome god želi. To mi je bio najbolji osjećaj od svega – rekla je.
Dio njezina života javnost je upoznala i izvan sportskog terena. Erika je godinama bila u vezi sa Stipom Drvišem, jednim od najpoznatijih hrvatskih boksača, a njihov je odnos često bio pod povećalom medija. Danas o tom razdoblju govori mirno, bez ogorčenosti.
– Sve je to život. Mislim da mi je najgori trenutak bio u fazi kada sam odlučila da više neću biti s njim, a onda je nastupila ona famozna Farma. Tada shvatiš koliko reality show donese veću popularnost od svih godina treninga, znoja i naslova svjetskog prvaka – rekla je Erika.
Posebno joj je smetalo što su se u medijima često pojavljivale netočne informacije.
– Shvatiš koliko je bitno da je nešto vijest, a sadržaj je manje bitan. Kasnije su se pisali tekstovi s krivim datumima, krivim informacijama... Onda jednostavno shvatiš: neka pišu. Baš me briga – iskreno je rekla.
Iz tog odnosa ostalo je ono najvažnije – kći Lana. Erika i Stipe danas su u dobrim odnosima, a Lana Drviš već gradi vlastiti sportski put.
– Lana je mlada, perspektivna odbojkašica. Ide s reprezentacijom Hrvatske do 17 godina na Svjetsko prvenstvo u Čile – rekla je Erika.
Danas je Erika Drviš izbornica mladih selekcija odbojke na pijesku i aktivno sudjeluje u razvoju tog sporta.
– Želimo što više djece uključiti u taj sport. Tko krene trenirati odbojku u dvorani, ne znači nužno da će voljeti pijesak. Odbojka na pijesku ipak je malo izazovniji sport – objasnila je.
Iako je karijeru gradila u dvorani, danas priznaje da joj je žao što pijesak nije otkrila ranije.
– Bila sam svjesna da s visinom od 179 centimetara u dvorani teško mogu dosegnuti igračice od 190 centimetara i više. Tada nije bilo pozicije libera koja mi je odgovarala jer sam uvijek voljela igrati obranu. U odbojci na pijesku i niži igrač može puno napraviti. Mislim da bih u odbojci na pijesku mogla puno više postići nego što sam uspjela u dvorani – rekla je Erika.
Erika je odbojku igrala u gotovo svim oblicima. U dvorani, na pijesku, travi, a okušala se i u odbojci na snijegu. Upravo ondje postala je prvakinja Hrvatske. Prvo prvenstvo Hrvatske u odbojci na snijegu organizirano je na Platku, a Erika se prijavila sa sestričnom. Na kraju su osvojile naslov i dobile pozivnicu za Europsko prvenstvo.
– Tada se igralo u 'dvojkama', teren je bio jednak kao na pijesku, samo je podloga bio snijeg. Igralo se u kopačkama. Sklizavije je puno, u obrani se više kliže nego na pijesku, ali možeš više skočiti. Bilo je to zanimljivo iskustvo – opisala je.
Otvori KEKS Pay
