Hrvatska muška košarka, i klupska i reprezentativna, dospjela je na najniže grane koje pamtimo. A to se nekako događalo, ironije li sudbine, baš u vrijeme kada nam je na čelu Vlade bivši košarkaš kojeg, dakako, ne možemo kriviti za posrtanje tog sporta. Jer hrvatsku kraljicu igara, na svim razinama, očito su vodili ljudi koji se nisu uspijevali othrvati nepovoljnim trendovima koji su se s europske scene prelijevali na hrvatsku. A spomenuto otužno stanje oslikava se u tome da nam se seniorska reprezentacija prvi put nije plasirala na Eurobasket, da su nam sve mlađe dobne selekcije skliznule u niži rang (B diviziju), a da se naši najjači klubovi gotovo i ne usude iskoračiti u Europu, ali i da su u regiji tek u sporednim ulogama. Doduše, pokušali su u tom smislu nešto učiniti KK Split i KK Dinamo, ali su u kvalifikacijskim utakmicama europskih klupskih natjecanja "ispali na prvom zavoju". A dogodilo se i to da nam je trostruki europski prvak Split tri godine bio izvan najvišeg ranga regionalne lige, a da je iz nje ispao i dvostruki europski prvak Cibona, koja je u svoj svojoj financijskoj, a slijedom toga i igračkoj, nemoći od 30 ligaških utakmica ABA lige dobila samo četiri. A nakon što smo već bili žrtva nedefiniranih odnosa u svjetskoj košarci (NBA ne priznaje FIBA-in kalendar, a FIBA ratuje s Euroligom), pa nam naši najbolji igrači (Zubac, Šarić, Matković) često nisu dostupni u važnim utakmicama reprezentacije, sada nas je pogodila i nova nepogodnost. Naime, američka sveučilišta (NCAA) odlučila su plaćati svoje studente košarkaše pa je došlo do pravog egzodusa mladih europskih, pa tako i hrvatskih, igrača u dobi između 18 i 22 godine. A oni su odlazili bez ikakve odštete proizvođačima, što igrački dodatno slabi ionako slabašne, i osiromašene, hrvatske klubove.
No, ipak smo za dio toga i sami krivi. Najlakše je govoriti (što je doduše istina) da smo kao mala nacija, s uskom igračkom bazom, kolateralna žrtva hladnog rata vodećih čimbenika svjetske košarke, a puno je teže priznati vlastite pogreške u koracima. A iz ureda Hrvatskog košarkaškog saveza, ali i klubova takvo što ćete rijetko čuti. Jer, samokritika pretpostavlja i priznavanje vlastitih slabosti, što će bilo tko onih koji žive od košarke, vrlo teško izgovoriti. Uostalom, zašto bi si na taj način ugrožavali svoj profesionalni status kad već nitko od nadležnih, i poprilično ravnodušnih institucija (HOO, Ministarstvo turizma i sporta) njihovu odgovornost niti ne traži. Pa bili bi uistinu bedasti da si režu granu na kojoj sjede. Dakako, ni aktualno vodstvo Saveza (predsjednik Nikola Rukavina i glavni tajnik Joke Vranković) nikako ne može biti odgovorno za sve što nam se u posljednjih 30 godina događalo jer su puno toga problematičnog i naslijedili. No, zato je ovdje ključno pitanje može li itko, pa tako i oni, zaustaviti silazni trend. Mogu li oni uopće, a pokušavaju, promijeniti tok i spasiti ovu rijeku od daljnjeg poniranja. A u pokušaju da to učine napravili su i neke promjene pa su tako imenovali novog sportskog direktora (Krunoslav Simon) koji je pak imenovao novog izbornika (Tomislav Mijatović) i skauta za mlade igrače (Marko Tomas). Ako ni to ne upali, a domaćoj košarci potrebne su korjenite promjene, onda bi bilo dobro da razmisle trebaju li oni taj posao nekome prepustiti.
Kao kroničar ovog sporta, potpisnik ovih redova za neodlazak na Eurobasket smatra ih jednako odgovornima kao i dosadašnjeg izbornika Josipa Sesara u kojeg su se i sami kleli. Štoviše, umješno su zaobišli ideju tadašnjeg sportskog direktora Aleksandra Petrovića da se izbornikom imenuje Dario Gjergja, a potom su se Sesara odrekli nakon prvog, doduše bolnog, kiksa. A da to ne bi morali raditi sami izveli su to uz pomoć novog sportskog direktora Krunoslava Simona koji, kao takav, dakako ima svako pravo birati tim s kojim će pokušati vratiti reprezentaciju na tračnice koje vode barem do srednjeg europskog doma. A zamislite vi, a to je još jedna ironija sudbine, da se Hrvatska na Eurobasket kojim slučajem plasirala, u punom sastavu (Zubac, Šarić, Matković, Hezonja, Smith, Šamanić, Branković...), bio bi to sasvim konkurentan sastav. Dakako, u tom neodlasku na europsku smotru određenu ulogu odigralo je i FIBA-ino "čarobiranje" s njezinim domaćinima, a to je dodjeljivanje domaćinstva zemlji (Cipar) koja nikad nije nastupila na Eurobasketu. I dok za tri domaćina, Letoniju, Finsku i Poljsku, možemo reći da bi se ionako kvalificirali putem kvalifikacijskog sita i rešeta, Hrvatsku je dopalo baš kvalifikacijsko usko grlo u skupini, s Francuskom i BiH, u kojoj se našao automatski sudionik EP-a, nejaki Cipar. Ako malo bolje pogledate naše najbolje košarkaše koje smo spomenuli, primijetit ćete da su to uglavnom visoki igrači, a da nemamo razigravača pa ni vanjskih igrača (osim Hezonje i Smitha) te razine. I tu dolazimo do velikog "proizvodnog" problema hrvatske košarke, a to su "playmakeri" visoke klase koje već godinama ne uspijevamo producirati.
Kako bismo bolje razumjeli što nam se to dogodilo da smo od košarkaške sile postali košarkaška provincija i kakvo je uopće trenutačno stanje, ima li svjetla na kraju ovog dugog i mračnog tunela, popričali smo s nekoliko aktera s hrvatske košarkaške scene. Za sugovornike smo izabrali bivšeg izbornika (Jasmin Repeša), trenera iz domaćih klubova (Ivan Tomas) te direktora kluba (Tomislav Zebić) koji se trudi raditi s mladima, ali živi sudbinu osiromašene hrvatske klupske scene kojoj se sada na grbaču nakačila i komercijalizirana NCAA priča.
Evo kako na sve gleda studiozni stručnjak, trener polufinalista talijanskog prvenstva Trapanija, Jasmin Repeša, čovjek koji je i iznutra i izvana svjedočio urušavanju hrvatske košarke.
– Istina jest da su proračuni klubova iz godine u godinu bili sve manji, no još se veće urušavanje dogodilo u pogledu vođenja klubova. Vaditi se time da su vremena teška, a uvijek su teška, ne pomaže. Nažalost, u nekom prijelaznom razdoblju država nije intervenirala i nije našla instrumente, dovoljno dobre porezne olakšice, za privatne ulagače u sport. Ništa nije bilo jasno i u tim nejasnoćama ljudi su, zbog bojazni ili neznanja, pomalo dizali ruke. Garniture ljudi koje su ulazile u klubove nisu imale ideju, ni sportsku ni financijsku, kako da se košarka razvija pa nam je iz godine u godinu liga postajala sve slabija. Ključna je stvar da u vremenima koja nisu bila kristalno jasna nije bilo ljudi s idejom kako da se ta vremena progresivno prevladaju – kaže Repeša.
Simptomatično je da se sva tri najjača kluba (Cibona, Zadar, Split) moralo spašavati predstečajnim nagodbama, što će reći da se ljudi koji su ih vodili nisu ispružili onoliko koliko im je dug pokrivač već znatno preko toga. Repeša će na to:
– Eto, i na primjeru Cibone vidjelo se da se stalno čekalo da netko drugi riješi problem. A važnost tog kluba za hrvatsku košarku je iznimna. Pa to je klub koji je nekad imao nevjerojatan društveni utjecaj i iz kojeg je izašlo puno reprezentativaca, ali i trenera odnosno izbornika – podsjeća naš sugovornik.
I doista, Cibonom je prošlo 11 od 16 hrvatskih izbornika, a o broju reprezentativaca da i ne govorimo.
– Nažalost, društvo dopušta da se taj klub polagano utapa jer mu ne pruža ni slamku spasa – ističe trener koji je na klupskoj razini vodio Cibonu, Split i Cedevitu.
Što se pak tiče manjih klubova, za uvid u stanje pitali smo nekoga tko u njima radi, a to je Ivan Tomas, trener Zaboka, kažu jedan od najperspektivnijih hrvatskih trenera.
– Sve kreće iz klubova, ne samo većih nego i onih manjih, i ako oni nisu na visokoj razini profesionalizma onda je teško očekivati da možeš držati korak s ostatkom Europe. Mi imamo premalo klubova u kojem je veći broj trenerskih profesionalaca – dodaje Tomas.
A oni bi trebali biti pristojno plaćeni, da ne moraju raditi dva posla kako bi prehranili obitelj. A dojma smo da su baš ti sportski učitelji potplaćeni.
– Nije to nikakva tajna da su plaće u hrvatskoj košarci prilično male. Nije to od jučer, to je tako već 20 godina, samo što mi sada najjače osjećamo posljedice. Kao da smo tek sada osvijestili problem. Kad mladi čovjek zbroji dva i dva i vidi da nema perspektivu u trenerskom poslu, jer nema ni klubova na visokoj razini, on se okreće drugim opcijama u životu – kaže Tomas.
Poznato je da je Tomas dobar razvojni trener koji s igračima radi i, pojedinačno, kao osobni trener. Je li to zbog sve više nezadovoljstva klupskim programima?
– Došla su takva vremena i roditelji puno ulažu u svoju djecu, ne samo u sportu. Ne znam koliko su oni nezadovoljni s onim što se radi u klubovima, ali znam da traže najbolje moguće uvjete za svoju djecu – ističe.
A njih, nažalost, sve manje pronalaze u hrvatskim klubovima. Kako ih ojačati?
– Nema tu puno filozofije. Sve kreće od novca. Što proračuni budu veći, to će se automatski slijevati veći novac u trenere omladinskog pogona pa će biti više kvalitetnih mladih igrača, a s njima će rasti i kvaliteta lige – izričit je Tomas.
Nažalost, domaća liga i dalje će slabjeti jer je došlo do egzodusa mladih igrača, u dobi između 18 i 22 godine, u američku sveučilišnu košarku.
– Meni se čini da 50 posto njih neće tamo igrati, no oni svejedno idu jer imaju jake motive. Jedan je akademsko obrazovanje, drugi je vrlo ozbiljna zarada i treće je minutaža i košarkaški napredak. I zato je ovo alarmantna situacija, i to ne samo u Hrvatskoj. Ovo je nešto sasvim novo i ne vidim kako netko tome može parirati jer ta će mladež zarađivati puno više nego što bi mogli da igraju u Realu ili Barceloni, a kamoli u hrvatskim klubovima – analizira naš sugovornik.
A baš na ovoj temi napravit ćemo prijelaz ka jednom direktoru kluba (Tomislav Zebić) koji muku muči s time kako zadržati mlade igrače u koje je puno uloženo.
– Ako Svjetski košarkaški savez, FIBA, ne zaštiti klubove proizvođače, oni će izgubiti svaku volju raditi s mladim igračima. Koji motiv klubu može biti da napravi vrhunski omladinski pogon, da u njega ulaže, kada se ne može zaštititi? Vi kao klub ulažete u trenera, dvoranu, organizirate natjecanja, kupujete opremu, ne naplaćujete članarinu, a igrač vam s 18 godina, baš kada bi trebao potpisati prvi seniorski ugovor, kaže da odlazi – reći će Zebić.
Čini se da tema sebičnosti nikad u košarci nije bila aktualnija. Ali ne ona na terenu.
– Baš tako, nikad više sebičnosti nije bilo i to je nama najveći problem. Menadžeri u igrače 'ulaze' kad ovi imaju 13-14 godina i obećavaju roditeljima brda i doline te na taj način iskorištavaju klubove koji su ih stvorili. Ja kao direktor kluba maksimalno štitim trenere, no njima roditelji svakodnevno 'ulaze u glavu' jer gledaju samo sebe. Oni čak ucjenjuju trenere govoreći da će, ako njihovo dijete ne bude igralo koliko misle da bi trebalo, oni otići u drugi klub pa se onda dogodi da dijete u dvije godine promijeni četiri kluba. Oni gledaju isključivo prosperitet svog djeteta i više nitko ne igra za uspjeh kluba kao zdrave sredine. Prije se mladež bavila sportom da se u zdravom duhu odgaja za život, a danas se igra da bi se došlo do novca. Mi danas imamo djecu koja žele trenirati, ali su sve manje gladni sportskog uspjeha. Njima je vrijednost onoga što postižu mjerena jedino novcem i sada ih sve mami ta komercijalizirana koledž košarka – upozorava na stanje.
Otkuda odjednom toliki novac u američkoj koledž košarci?
– Tamo je i prije postojao novac, samo što se po nekom fair playu nije plaćalo igrače jer su oni studenti. No, sada su sveučilišta odlučila zaštititi sebe i naći načina zadržati svoje ponajbolje igrače da ostanu drugu, treću pa i četvrtu godinu. Na taj način oni opravdavaju ulaganja u sportske projekte pa će onima koji nisu projicirani među prvih 15 na NBA draftu biti isplativije ostati na koledžu. Najviše će pak patiti njihova razvojna G liga, koja će ovako postati suvišna, neće je imati tko igrati – upozorava.
Ako taj sustav zaživi, onda će svi ostajati duže i na koledžima više neće biti mjesta koliko ga ima sada.
– Da, ja bih rekao da će već za godinu dana biti teže ući u fakultetsku momčad. Osim toga, ti dečki moraju biti spremni na to da prvu godinu neće igrati ako nisu veliki potencijal. Drugu će igrati pet, treću 15, a tek posljednju 30 minuta. Dakle, bit će sve teže upasti u taj program jer će mladi igrači iz cijelog svijeta htjeti ići tamo – uvjeren je Zebić.
Nama se čini da je našim klubovima suđeno da budu inkubatori, samo je pitanje hoće li oni to shvatiti i hoće li se FIBA zauzeti za tržišni model zaštite proizvođača.
– Mora se postaviti pošteni tržišni model da svaki klub može naplatiti svoj rad. I zato FIBA mora inzistirati na tome da i za NCAA koledže igrači moraju imati izlazno pismo. To je jedini način da naplatite ono što ste u igrača ulagali – zaključuje Zebić.
Kažimo ponešto i o rezultatima reprezentacije, a oni su u posljednjih osam godina takvi da nam nacionalna vrsta gazi po europskom dnu i da mora igrati pretkvalifikacije s Luksemburgom, Švicarskom i Irskom odnosno Norveškom i Danskom, zemljama u kojima još donedavno pojam košarke kao ozbiljna sporta gotovo pa i nije postojao. I tu se mogi pitaju kako li smo samo "uspjeli" u tri desetljeća od mitskog olimpijskog srebra dospjeli do europskog dna?
– Imali smo neke izbornike koji su se učili na reprezentaciji, koji su došli na bazi procjena ljudi koji su odlučivali, a to se s reprezentacijom ne smije raditi. Sjetimo se samo poraza od Rumunjske u Zadru i mladog trenera (op.p. Skelin) kojeg se na taj način potrošilo. Nešto slično dogodilo se i sa Sesarom. Dobar je trener, ali nije imao dovoljno iskustava s utakmicama u kojima odlučuju detalji. A košarka je sport detalja – mišljenja je Željko Pavličević, dvostruki trenerski klupski prvak Europe.
Suma sumarum, ponovimo to još jednom. Seniorske reprezentacije prvi put neće biti na Eurobasketu, sve mlađe dobne selekcije ispale su u B diviziju, osiromašeni klubovi ne usude se igrati Europu, a privjesak su u regionalnoj ligi. Utakmice se igraju pred jako malo publike... Jesmo li doista u sportu u kojem smo bili olimpijski doprvaci, treći na svijetu i u Europi došli do točke (amaterizma) s koje nema povratka?
Ima li pomoći hrvatskoj košarci, koja se našla i u začaranom krugu sportskih neuspjeha (koji odvode mladež u druge sportove) i negativnih demografskih trendova, u vremenima kada ekipni sportovi za Hrvatsku postaju preskupi? Kao što je pisalo na jednom transparentu u kultnim Jazinama "Hrvati se nikad ne predaju", pa valjda neće ni sada. Uostalom, dojma smo da pokušati pomoći može i čovjek iz druge rečenice ovog teksta, hrvatski premijer Plenković. Jer on je taj koji, kao nitko drugi, može utjecati na to da se stekne kritična masa političke volje pa da se zakonski puno konkretnije, sa znatnijim poreznim olakšicama, izađe u susret privatnim ulagačima u sport. A to bi već bila tvrđa odrazna točka s muljevitog europskog dna.
Odgovornost čija? Redom (poredani ne nužno po zaslugama): Cibona i cibonizacija, Novosel, Miličević, Radić, država, košarkaški savez, pa ostali naši klubovi koji su se željeli protegnuti više nego što mogu kako bi parirali Ciboni.