Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 162
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Nevjerojatni uspjesi

Hrvatica je preplivala čak 88 kilometara u rijeci Parani, sada ju čeka 104 otoka, otočića i hridi u Dalmaciji

Dina Levačić
Foto: Zvonimir Barišin/Pixsell
1/11
12.06.2024.
u 11:42

Dina Levačić svojim postignućima promovirala je svoj sport, ali i Hrvatsku diljem svijeta

Dina Levačić, istaknuta hrvatska daljinska plivačica, već sa svojih 28 godina ispisala je povijest kao najmlađa žena koja je preplivala svih sedam najzahtjevnijih maratona u sklopu izazova "Ocean's Seven". Svojim je izvanrednim pothvatima osvojila srca mnogih i postala uzor mladim sportašima diljem Hrvatske. Dina je poznata po svojoj nevjerojatnoj izdržljivosti, što je demonstrirala preplivavši najzahtjevnije svjetske plivačke rute i pridružila se elitnoj skupini od samo nekoliko desetaka plivača u svijetu koji su to postigli​.

Njeni podvizi uključuju preplivavanje La Manchea, Gibraltarskog tjesnaca, Molokai kanala, Tsugaru kanala, Sjevernog kanala, Cookovog prolaza i Catalina kanala. Svaki od ovih kanala predstavljao je jedinstvene izazove, uključujući hladne vode, jake morske struje i susrete sa stanovnicima dubina, kojih se mnogi užasavaju. Preplivavanje ovih kanala zahtijevalo je iznimnu fizičku spremnost, mentalnu snagu i preciznu pripremu, a Dina je pokazala nevjerojatnu hrabrost i odlučnost u suočavanju sa svim preprekama​.

Dina Levačić u ACI marini Korčula
Foto: Zvonimir Barišin/Pixsell

Osim svojih sportskih postignuća, Dina je također angažirana u humanitarnim projektima. U sklopu projekta “104 Dalmatinca” planira oplivati oko 104 otoka, otočića i hridi u Dalmaciji i skrenuti pozornost na važnost očuvanja okoliša te promovirati ljepote hrvatske obale​. Dina Levačić je pravi primjer kako se snaga volje i upornost mogu pretvoriti u nevjerojatne uspjehe. Njezina priča inspirira mnoge da slijede svoje snove i ne boje se suočiti s izazovima, koliko god se oni činili nepremostivima, i zato smo je zamolili da odvoji malo vremena za nas i ispriča nam više o svojim podvizima i planovima.

Za početak, čestitamo na tituli najbolje plivačice na svijetu tijekom 2023. Kakav je osjećaj kad struka prepozna vaš naporan rad i odricanja?
Hvala vam na čestitkama, nije nešto čemu sam se nadala, iako je 2023. godina stvarno bila za mene vrlo uspješna, sa završenim Ocean’s Seven projektom i mnogim drugim preplivavanjima. Naravno, dobar je osjećaj kad vaš uspjeh prepozna i struka, ljudi koji prolaze isto što i ja prolazim, koji znaju koliko je uloženo rada, truda i odricanja, ali i poznato im je što sva ta preplivavanja nose sa sobom.

Jesu li vam nagrade važne? Koje priznanje i maraton su vam najdraži?
Što se tiče samih nagrada, one mi nisu najveća motivacija, ali, naravno, uvijek je lijepo dobiti priznanje i vidjeti da se cijeni to što radiš. Najdraža nagrada dosad mi je što je jedna djevojčica prije nekoliko godina dobila ime po meni i nadam se da ću nastaviti u životu raditi stvari zbog kojih će ona s ponosom jednog dana moći reći po čije nosi ime. A što se samih maratona tiče, najdraže mi je kad plivam u Jadransku moru. Ipak, doma je najljepše i osjećam se najopuštenije, najsigurnije.

Dina Levačić u ACI marini Korčula
Foto: Zvonimir Barišin/Pixsell

Kome ste najviše zahvalni na svom putu do uspjeha? Kakav odnos imate sa svojim timom?
Što se tiče mog uspjeha, put je trajao više od 20 godina, pa mogu reći da je puno ljudi prošlo kroz moj život i utjecalo na to gdje sam danas, i u sportu i u životu. Mnogi su mi bili podrška i omogućili mi da budem tu gdje jesam, ali ipak bih kao najveći oslonac i podršku izdvojila svoju obitelj. Puno su se žrtvovali kako bih bila tu gdje jesam i stvarno su, moram reći iz današnje perspektive, mama i tata bili roditelji za poželjeti. Mislim da tek sada shvaćam da nije toliko često i normalno da imaš takve roditelje, koji su spremni za tebe učiniti sve, školovali su sestru i mene i bili nam podrška u svemu što radimo u životu.

Kad ste odlučili da ćete se baviti daljinskim plivanjem? Kako je uopće došlo do toga s obzirom na vašu struku edukacijskog rehabilitatora, koja nije povezana s plivanjem?
Daljinskim plivanjem sam se zapravo počela baviti još u ranoj osnovnoj školi. S malo više od četiri godine počela sam trenirati plivanje sa svojom starijom sestrom Damjanom. Jednostavno sam voljela plivanje i oduvijek, otkad znam za sebe, voljela sam more. Voljela sam ga istraživati, nitko me nikad nije plašio morem, nego su me poticali da ga istražujem i uživam u njemu. Tako sam s devet godina odlučila pokušati s daljinskim plivanjem pa sam otplivala svoj prvi maraton od dva kilometra u Omišu. Jednostavno, to je bilo to, u tome sam se pronašla i samo se nastavilo, nakon toga su kilometri polako rasli.

Sjećate li se svog prvog maratona?
U svom prvom maratonu najviše se sjećam onoga što je bilo nakon njega, došla sam kući i bila oduševljena. Sjećam se da sam sjela za kompjutor, još je bio stari internet, kada ne možete koristiti telefon ako je netko drugi na internetu, i krenula sam proučavati kalendar svih maratona u Hrvatskoj. Sjećam se da sam si rekla kako ću dogodine otplivati pet kilometara. Mojoj je mami to zvučalo strašno i hvatala se za glavu, jadna nije imala pojma što je čeka u životu.

Dina Levačić u ACI marini Korčula
Foto: Zvonimir Barišin/Pixsell

No kako sam rasla, tako su i moji roditelji sa mnom sve prolazili. Danas, kada vidim neku djevojčicu od devet godina, pitam što je bilo mojim roditeljima da me puste tako mladu da idem plivati dva kilometra. Stvarno sam iznimno zahvalna što su mi omogućili da raširim svoja krila i uživam u životu i radim ono što volim.

Kako izgleda priprema za maraton i velike utrke?
Priprema za svaki maraton sadrži puno plivanja, ali ne samo plivanja nekoliko mjeseci prije, nego to su godine i godine pripremanja. Naravno, ne mora uvijek biti tako, nije sa svakim ista priča. Neki maratoni, tj. preplivavanja, zahtijevaju posebne pripreme, na primjer, za niže temperature, ili kad je pretoplo, ili u slučaju velikih valova, pa treba što češće trenirati takvim uvjetima.

Koji je najduži maraton koji ste preplivali? Što je važnije za postizanje uspjehahrabrost, dobra priprema, kvalitetna oprema ili ustrajnost?
Najduži maraton, kilometarski gledano, bio je u Argentini – 88 kilometara u rijeci Parani, ali nizvodno, trajalo je desetak sati. A najduži vremenski je bio na Havajima, Molokai kanal, za koji mi je trebalo nešto više od 13 sati. Naravno, morate biti fizički spremni, ali glava igra puno važniju ulogu, morate biti “dobri” sami sa sobom i spremni provesti sate i sate sami, biti spremni nadići poteškoće u trenutku, prilagoditi se nepredviđenim situacijama kojih uvijek ima bez obzira na to koliko detaljno nešto planirali. Ako ste prošli sve i svašta, onda ćete lakše proći i neke nepredviđene situacije.

Dina Levačić u ACI marini Korčula
Foto: Zvonimir Barišin/Pixsell

Još jedna stvar koja igra veliku ulogu, barem kod mene, jest moj tim, koji je u pratnji. Tu najviše mislim na mamu, pa onda na tatu i sestru, koji su uvijek na brodu, i s njima se uvijek osjećam sigurno jer im je moja sigurnost uvijek na prvome mjestu. To mi puno znači dok sam u moru.

Kakav je osjećaj toliko puno sati provesti u moru?
Meni osobno nije problem provesti sate u moru. Volim provoditi vrijeme sama sa sobom i nemam problema biti sa svojim mislima. Meni je uglavnom zabavno, uvijek se nešto događa, tako da dosada nikad nije opcija. Jednostavno volim biti u moru, ono ima taj, ljekoviti učinak, plivanje je meditativno, umiruje um i pruža odmak od svijeta. Mislim da je plivanje jedna od rijetkih aktivnosti tijekom koje se stvarno možete isključiti od svega, možete reći ‘Plivala sam, nisam se mogla javiti’. Ne možete imati mobitel uz sebe, a u većini drugih aktivnosti uvijek svi imaju mobitel uz sebe. To je ljepota plivanja.

Kako se oporavljate nakon utrke?
Nakon svake utrke slijedi oporavak, a ovisi o tome kako se osjećam. Tu je odmor, dobra prehrana i nema čarobnog štapića, jednostavno treba dati tijelu vremena da dođe k sebi i da se oporavi.

Dina Levačić u ACI marini Korčula
Foto: Zvonimir Barišin/Pixsell

Kako reagirate na potencijalne opasnosti vezane uz ovaj sport?
Što se tiče opasnosti u ovome sportu, nema je baš toliko. Neki smatraju da je daljinsko plivanje ekstreman sport, ali ja smatram da uvijek postoji mogućnost da u nekoliko sekundi izađem na brod pa sam na sigurnom. Isto tako, sva ova preplivavanja, iako ste vi usred kanala, uvijek ste, u najgorem slučaju, na pola sata od bolnice ako vas prevezu helikopterom, nije kao u nekim drugim ekspedicijama ili sličnim ekstremnim situacijama gdje ste usred ničega i trebaju sati, ako ne i dani, da dobijete stručnu pomoć. Uvijek treba biti oprezan, treba odvagnuti sve opasnosti i treba pokušati prevenirati sve što je moguće, ali mislim da je puno sigurnije nego što možda izgleda.

Koliko vremena provodite trenirajući? Kad uopće stignete plivati pored posla i drugih obaveza?
U samim treninzima provedem nekoliko sati dnevno, sve ovisi o fazi godine i o drugim obavezama, ali stvarno se trudim provesti par sati dnevno trenirajući. Što se tiče samog balansa između treniranja i ostalog u životu, rekla bih da je sve stvar navike jer je plivanje dio mog života od vrtića. Uvijek je bilo – vrtić i plivanje, škola i plivanje, fakultet i plivanje, a sada posao i plivanje, pa sam jednostavno navikla da nema praznog hoda, uz dobru volju, sve se može organizirati. Naravno, uvijek postoje žrtve, ali to je na kraju stvar prioriteta i onoga što stvarno na kraju dana želite.

Dina Levačić u ACI marini Korčula
Foto: Zvonimir Barišin/Pixsell

S obzirom na to da se pothvati odvijaju u dalekim zemljama, i troškovi putovanja su visoki. Kako se snalazite?
Da, većina pothvata na koje idem odvijaju se u udaljenim zemljama. Naravno, to znači da su visoki troškovi putovanja, ali i sama preplivavanja su dosta skupa, brod koji prati, organizacija i sve što stoji iza toga. Uvijek dolazi pitanje – kako to sve financirati? Tijekom godina sam se snalazila na razne načine, ali za zadnji pothvat, koji je početkom ove godine bio u Južnoj Africi, stvarno sam imala sreće i ponosna sam što su ACI marine prepoznale vrijednost toga projekta i što su ga odlučili podržati kroz sponzorstvo. Njihovo sponzorstvo i činjenica što sam njihov ambasador svakako su mi olakšali da se fokusiram na treniranje i preplivavanje, bez brige o financijskom dijelu.

U Hrvatskoj još uvijek nedostaje znanja o daljinskom plivanju. Kako se vi informirate o novostima iz ovog sporta?
Što se tiče daljinskog plivanja, Hrvatska zapravo ima bogatu povijest, ali nažalost ne bavi se mnogo ljudi time. Stvarno imamo idealne uvjete i mnogi nam zavide, ali kod nas su ljudi jednostavno navikli da ne ulaze u more ako nije barem 23, 24, 25 stupnjeva. Nema one navike cjelogodišnjeg plivanja u moru, i meni je stvarno žao kad vidim gdje sve po svijetu ljudi plivaju cijelu godinu, a onda mi u Hrvatskoj odlučimo ne plivati jer nam je malo hladno.

Zajednica daljinskog plivanja u Hrvatskoj nije toliko velika i, kad sam počinjala, morala sam tražiti pomoć i podršku od ljudi izvana, iz cijeloga svijeta. Stvarno imam sreću što je ta zajednica još uvijek dovoljno mala pa su vam svi spremni pomoći, uvijek će vam pružiti odgovore na pitanja, ako znaju. Najviše se informiram putem interneta, od grupa na društvenim mrežama do online magazina, posvećenih općenito plivanju u moru na otvorenim vodama. Postoji puno resursa gdje se mogu pronaći kvalitetne informacije za sve one koji su zainteresirani.

Dina Levačić u ACI marini Korčula
Foto: Zvonimir Barišin/Pixsell

Pripremate li se trenutno za novi maraton? Što sljedeće imate u planu?
Trenutno se ne pripremam ni za kakvo novo veliko preplivavanje. U tijeku je projekt “104 Dalmatinca”, koji traje sve do studenoga, i zapravo je cilj isplivati oko 104 dalmatinska otoka, otočića ili hridi, i tu promovirati otoke.

I, kao što sam rekla, Hrvatska je idealna za bavljenje daljinskim plivanjem i želim to još više prezentirati. Cijeli projekt ima i humanitarni karakter, gdje će prikupljena sredstva ići za projekte koji se provode na dalmatinskim otocima, i to mi je važno. Taj humanitarni dio, vraćanje zajednici, pogotovo ako uzmemo u obzir i moju struku, jer sam edukacijski rehabilitator. S obzirom na to da imam nekakvu medijsku vidljivost, smatram svojom obvezom to iskoristiti za promociju onih koji su manje vidljivi i kojima je teže doći do medijskog prostora, a ne sebično koristiti to samo za sebe.

Sadržaj nastao u suradnji s ACI marinama.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije