Jedini hrvatski atletičar na Svjetskom prvenstvu u Dohi je kuglač Filip Mihaljević. On će danas u kvalifikacijama pokušati izboriti finale koje je na rasporedu u subotu. Fićo, rodom iz Livna, već ima jednu veliku medalju. Bio je brončani na svjetskom dvoranskom prvenstvu u američkom Portlandu 2016. godine. Zanimljivo je da mu je rodna kuća blizu rodne kuće Zlatka Dalića, hrvatskog nogometnog izbornika, a sa 17 godina preselio se u Split gdje je počeo trenirati u ASK-u. Prije atletike trenirao je nogomet u lokalnom klubu Troglav, gdje je također kao dječak igrao i Dalić.
No, vratimo se na Dohu.
– Teško je ovih nekoliko dana bilo trenirati u Dohi. Već nakon sat vremena osjećaš kako si iscrpljen od vrućine i vlage. Zato smo i trenirali samo po sat vremena dnevno. Moj osnovni i jedini cilj ovdje je plasirati se u finale. Kvalifikacije u svakoj bacačkoj disciplini jako su teške i zahtjevne. Vidjeli ste već do sada koliko je svjetskih i olimpijskih medaljaša ostalo bez finala. U kvalifikacijama su samo tri pokušaja. Tu nitko ne ide na neki veliki rezultat već na plasman. Dosta nas je na startnoj listi pa će se morati jak dugo čekati između dva hica. Ne bih imao ništa protiv da u finale uđem kao posljednji. Eto, Jamajčanin je u dalju jedva ušao finale, a onda je osvojio svjetsko zlato – kaže Filip.
“Ja se nisam šokirao”
Norma za finale je 20,90 metara. Filip je ove sezone dosta puta bacao preko 21 metra pa ako je suditi po tim rezultatima, gledat ćemo ga u subotnjem finalu.
– Mislim da ima jako puno bacača kugle koji mogu bez problema bacati preko 21 metra. Kugla je disciplina koja je možda i najviše napredovala od svih bacačkih. U Londonu se u finale ulazilo s 20,55 metara, mislim da će ovdje za finale trebati nešto dulje. Čuo sam da je na stadionu jako ugodno natjecati se. Uostalom, to su pokazali dosadašnji rezultati. Postignuto je nekoliko najboljih rezultata sezone, te nekoliko rekorda svjetskih prvenstava, dosta osobnih rekorda, te nekoliko nacionalnih. Dakle, vrućina i vlaga na stadionu nisu problem – naglasio je naš kuglač.
Filip je u Dohi kao kod kuće. Naime, tu je živio, trenirao i radio godinu dana.
– Da, za razliku od većine bio sam upoznat s dosta stvari koje su ovdje neobične za nekoga tko dolazi protiv put. Za razliku od ostalih, nisam se šokirao kada sam izašao iz aviona i naišao na sparinu i vlagu. Osim za lokalne ljude, mislim da ničije tijelo nije naviknuto na temperature 50, 55 stupnjeva koliko zna biti ovdje preko godine. Prošle godine kada sam se vratio s Hanžeka izmjereno je 50 stupnjeva. Jednom prilikom upao sam u automobil u kojem je bilo sigurno 70 stupnjeva. Bio sam puno puta u sauni, ali, vjerujte, ovdje je puno toplije – rekao je Mihaljević.
Vjerojatno ste za godinu dana upoznali ovdašnje ljude, kulturu, običaje. Kako komentirate da je stadion poluprazan, da nema zanimanja za vrhunski sport?
– Nisam iznenađen što nema gledatelja. Svjetsko atletsko prvenstvo ne prenosi njihova nacionalna televizija, u gradu su rijetki plakati SP-a. I ti plakati izgubljeni su među brojnim velikim zgradama. Možda bi ljudi došli kada bi znali što se događa u njihovu gradu. Da nema velike skupine navijača Etiopije, atmosfera na stadiona bila bi ravna nuli. Ovdašnji ljudi vole od sportova gledati samo nogomet, ali radije sjede doma, u dobro rashlađenoj sobi, gledajući televizor. Kad sam bio ovdje prošle godine, bilo je svjetsko prvenstvo u sportskoj gimnastici. Dvorana je bila poluprazna – rekao je Filip.
Biste li se vratili i radili u Dohi?
– Nikad se ne zna. Možda kad završim karijeru dođem raditi kao trener. Meni je tu bilo jako lijepo tih godinu dana koliko sam bio. Volim inače upoznavati različite kulture, njihova jela. Najdraže mi je jelo meso od janjetine, piletine ili deve s rižom. Domaći to najčešće jedu rukama. Imaju posebnu tehniku, ha ha – priča Filip.
Kakav okus ima deva?
– Kao junetina – naglasio je i dodao:
– Volim otići i na turski gril. Turci su stručnjaci za tu vrstu hrane. Baš ima jedna odličan turski gril pored stadiona na kojem je svjetsko prvenstvo. Nažalost, otkad sam stigao ovamo na SP, još ništa od svega toga nisam stigao kušati. Za sada se hranim u hotelu i pokušavam se ne otrovati hranom – rekao je Filip.
Uvjeti su odlični
U Dohu je došao na preporuku svog bivšeg trenera Ivice Jakeljića koji i dalje radi kao trener u Dohi.
– Tu sam već četiri i pol godine. Živim u kući s još dva slovačka trenera. Meni je ovdje jako lijepo, dobro se radi, uvjeti su savršeni. Ima, i nekoliko dobrih atletičara, jedan je bio prvak Azije. U slobodno vrijeme najčešće odem s prijateljima na brodicu i lovimo ribe. Znamo otići malo na izlet u pustinju... i tako... živi se... – kaže Jakeljić.
Inače, jedan od najdugovječnijih naših trenera u Kataru je Igor Arbutina, bivši odbojkaški trener Karlovca, Varaždina, Mladosti... Tu je od 2007. godine.
Izdajnik Božjeg Cro naroda! Pravi kriscan ne jede meso deve!!!!!