Berlin je te subote ujutro bio prazan, masni oblaci, iz kojih je posljednjih dana pljuštalo i stvaralo velike probleme po Njemačkoj, i dalje su tu, a protagonisti najveće od svih nogometnih utakmica ostali su u svojim bazama na drugom kraju Njemačke jer organizator spašava travu na olimpijskom stadionu.
Navijača (predpostavlja se da će biti oko 10 tisuća sa svake strane jer su dobar dio ulaznica pokupili sponzori i domaći navijači) gotovo da nema, kao da se danas u osam sati navečer ovdje ne igra finale Svjetskog nogometnog prvenstva, tek sveprisutni Japanci koji ni sami ne zanju za koga bi navijali, pa su odjenuli majice jednih i drugih.
- Italia, Italia - vikao je jedna konobar, u simpatičnoj pizzeriji u berlinskom kvartu Spandau. Kad je zaokupio našu pozornost i vidio akreditaciju, odmah je ispalio: - Tko će po vašem mišljenju pobijediti? - pitao je Luca. - Mislim da će to biti Italija jer je svježija - uzvratio sam. Luca, omanji crni čovjek od otprilike 35-godina, rodom iz Napulja koji je na privremenom radu tu na sjeveru Njemačke, poskočio je i ponudio je expresso kavu.
- Molim s mlijekom - dometnuo sam. - Blago vama, imate ulaznicu, ja ju tražim već danima, čekam još jedan odgovor. Uh, dao bih sve, sve da mogu gledati ovu utakmicu. Zamislite ja sam tu 10 godina, a onda moja Italija dođe u finale. Na žalost, Luca će teško na berliski Olimpijski stadion jer ulaznica više nema. Od navijača će ih teško nabaviti, a od preprodavača još teže jer ulaznica za finale neće na crno biti ispod 2000 eura. A to je za Luku ipak previše. No, za utjehu ostat će veliki televizor na terasi i nada da Italija koju trese strašan potres od afere koja prijeti da izbaci Juventus iz talijanske Prve lige i da još neki klubovi nastradaju, može uspjeti.
- Ovo je najveća utakmica u mom životu, igramo je za Italiju, za Pessota (bišeg talijanskog reprezentativca koji se pokušao ubiti, a koji se sada oporavlja - nap. a.), za naše obitelji... I nemamo je pravo izgubiti - kaže Fabio Cannavaro, najbolji talijanski igrač na ovom prvenstvu. Sva ta nesreća uspjela je ujediniti momčad Marcela Lippija koja će teško primiti pogodak, no teško će ga i dati jer napadači su tihi, sve moraju odlučivati dečki iz drugog plana. Iz Pariza pak lete brojni zrakoplovi, mnogi žele vidjeti zadnju utakmicu Zinedinea Zidanea i jedne generacije nogometaša koja će u Francuzima ostati besmrtna. Igrali su na ovom prvenstvu ti starčeki tako šarmantno. Ako ste nostalgičar i patite od dojma, vaše će srce sigurno biti uz francuske plave.
Jedna utakmica, dvije momčadi, jedan san. Francuska je jednom s ovim dečkima uspjela. Mogu li Cannavaro i Totti Italiju dovesti do četvrtog naslova?
U finalu EP-a 2002. slavili Francuzi
Prije četiri godine u finalu EP-a u Rotterdamu u Nizozemskoj Francuska je postala pobjednik nakon uzbudljive završnice. Vodili su azzuri pogotkom Delvechija, a onda su u posljednjim sekundama Talijani poklekli:Wiltord je jednom pobjegao i izjednjačio, a zlatni pogodak u produžetku postigao je David Trezegeut za 2:1. (if)
