U visokoj pobjedi nad Zadrom (91:73), najbolji Cibonin igrač bio je 204 centimetra visoki Lovro Mazalin, potpisnik 18 koševa, čak 15 skokova i pet asistencija. U klub u koji je stigao još kao 14-godišnjak, ovaj ljevoruki krilni igrač vratio se nakon devet godina. U međuvremenu ga je put vodio u Cedevitu, Zadar (posudba), španjolsku Zaragozu, sarajevske Sparse, Goricu i francuskog drugoligaša Poitiers.
Kako je došlo do povratka u klub u kojem je, kao kadet, bio najavljivan kao nova velika nada hrvatske košarke?
– Jednostavno, trener Josip Sesar, kod kojeg sam igrao dvije sezone u Gorici, nazvao me je tijekom ljeta i kazao da postoji mogućnost da preuzme Cibonu. Meni je to zazvučalo kao zanimljiva opcija jer Cibona je, mada je u teškoj situaciji, i dalje ime, igra ABA ligu i bori se za sve trofeje. ABA liga je jaka liga, tu ima ozbiljnih momčadi i pravi je izlog za igrača. A meni je to bilo igrački zanimljivo. I baš mi je drago što sam ovdje jer ova dvorana mi je uvijek bila jako draga.
Zar nije dvojio oko toga koliko je pametno doći u klub za koji se ne zna hoće li preživjeti?
– Malo jesam jer nije ti svejedno kada kruže svakakve informacije. No, klub je preživio i ja znam da će to biti teška financijska godina, no u to ne ulazim. Svi smo svjesno ušli u to, naročito igrači koji se dosad nisu najbolje snašli u svojim karijerama.
Na koje je igrače, pri tome, mislio?
– Na one koji su imali trnovit put, koji nisu dobili pravu priliku i koji su željni dokazivanja kakvim i sebe smatram. Evo vam primjera Kapuste, koji je sve ove godine sjajno igrao u domaćoj ligi, a već u prvoj utakmici u ABA ligi skoro je srušio rekord po asistencijama u tom natjecanju. Na nama je sada da tu priliku iskoristimo i da pokažemo što možemo.
Ovaj Petrinjac je ono famozno 1997. godište (Žižić, Bender, Zubac) za koje se mislilo da će preporoditi hrvatsku reprezentativnu košarku. No, to se nije dogodilo baš kao i to da za razliku od spomenutih Mazalin nije završio u NBA, odnosno Euroligi. Što se njemu dogodilo?
– Teško je to pitanje. Zubac, Žižić i Bender imaju vrhunske karijere, a što se tiče mog puta ja sam naučio da se ne treba uspoređivati s drugima. Teško mi je reći što se dogodilo, možda sam mogao imati neke druge odluke i izbore.
Na kadetskom Eurobasketu igranom 2013. Lovro je, u društvu Zupca, Žižića i Bendera, bio najbolji igrač šestoplasirane Hrvatske s prosjekom od 18,6 koševa, 7,9 skokova i 3,7 asistencija. No, spomenuti dečki domogli su se NBA lige, a Lovro nije. Je li razlog i u tome što su europski centri u NBA ligi vrlo tražena roba za razliku od vanjskih igrača koji puno teže prolaze?
– Ivici, Anti i Draganu to je sigurno išlo u prilog jer sve su to igrači, i vrhunska tijela, preko 210 cm. Meni taj trend očito nije išao u prilog. Ja sam danas krilni centar, a tada sam bio vanjski igrač i možda je to dio problema jer se na vanjskim pozicijama očito nisam najbolje snašao. Današnja košarka sve se više igra s nižim igračima na četvorci i meni zasad dobro ide.
Ono što je planirao nije realizirao ni u Cedeviti koja je tada bila euroligaš. U taj je klub stigao sa 16, a iz njega otišao s 20 godina. Je li bio premlad da bi dobio pravu priliku?
– Možda jesam, no sada je teško govoriti što bi bilo kada bi bilo. Za mene je najbitnije da sam stekao neko iskustvo, da sam naučio kako se treba ponašati na terenu i izvan terena. Tek mi je 25 i ja vjerujem da ulazim u najbolje košarkaške godine.
Tko ga je prvi stavio na četvorku?
– Već me trener u Španjolskoj miksao na trojci i četvorci, on je tu vidio prostor za mene, i tu sam i ja počeo razmišljati o sebi kao četvorci. Kada sam došao u Goricu, trener Sesar me stavio na četvorku i to je dobro funkcioniralo.
I u derbiju sa Zadrom pokazalo se da mu ta uloga odgovara.
– Osim iskustva, dobio sam i na snazi i težini, odnosno na čvrstini i mislim da imam solidno tijelo za poziciju četvorke.
Kako mu je bilo u Zaragozi?
– Španjolska liga je predivna za igranje, tamo sam otišao s 20 godina, no trener koji me doveo dobio je otkaz nakon nekoliko mjeseci i tu je sve stalo za mene. Naime, klub je imao lošu sezonu, krenula je borba za ostanak pa su se tražili iskusniji igrači.
Premda je u Francuskoj igrao u nižem rangu, kaže da će sezonu u Poitiersu zavijek pamtiti.
– To je bila jedna ugodna sezona za mene, i igrački i životno. Uostalom, supruga Iva i ja smo u Francuskoj dobili sina Marka kojemu je sada devet mjeseci.
Sada, kada je postao obiteljski čovjek, pomaže li mu to u karijeri?
– To je sada druga dimenzija gledanja na svijet. Kada sam u dvorani, pokušavam dati sve od sebe i misliti 100 posto na košarku, a kada idem doma, znam da me čeka nešto prelijepo.
>> VIDEO: Nikica Pavlek, navijač u Salzburgu: 'Ja mislim da će Dinamo danas dobiti 2:0. Imaju kvalitetnu ekipu'
