Tko na ovim prostorima pamti košarku s kraja 80-ih i početka 90-ih zacijelo pamti i Žarka Paspalja (52), vižljasta ljevorukog Crnogorca, krilnog igrača koji bi sa svojih 207 centimetara bio nezamjenjivi član najjače petorke reprezentacije bivše SFRJ da nije imao peh da igra košarku u vrijeme genijalnog Tonija Kukoča.
No, unatoč tome, Paspalj je imao zapaženu karijeru. Iz matične mu Budućnosti otišao je u Partizan, a potom u NBA ligu. No, ondje se zadržao samo jednu sezonu da bi se vratio u Partizan i potom produžio za Grčku, gdje je igrao za Olympiacos, Panathinaikos, Panionios i Aris.
Puno više trofeja osvojio je igrajući za reprezentaciju bivše SFRJ, a potom za zajedničku reprezentaciju Srbije i Crne Gore. Paspalj ima dva olimpijska finala (1988. i 1996.), ali i jedan naslov svjetskog prvaka (1990.) te tri europska zlata (1989., 1991., 1995.) pri čemu je, osvajajući ono zagrebačko (1989.) bio svrstan i u najbolju petorku Eurobasketa.
Karijeru je završio, mnogi će reći prerano, sa samo 32 godine i to u dresu tada aktualnog prvaka Europe Kindera jer je postalo očito da su posljedice ozljeda u kombinaciji s nezdravim životnim navikama ostavile traga. Sada je ambasador ABA lige te je u toj ulozi stigao u Zagreb.
Mladima osigurati razvoj
– Izbor putovanja je moj. Nakon što su me promovirali na tu poziciju, a bilo je to u rujnu, prvih nekoliko mjeseci gledao sam dosta utakmica uživo. Ovaj put sam gledao Krka – Igokea, potom Zadar – Partizan te Cibona – Olimpija.
U dresu zmajčeka imao je Paspalj prilike vidjeti jednog od najtalentiranijih europskih 19-godišnjaka Luku Šamanića, mladog Hrvata koji igra na Paspaljevoj poziciji i koji se nada izlasku na NBA draft.
Što on, koji je u NBA otišao s 23 godine, misli o odlascima 19-godišnjaka poput Bendera, Zupca i Žižića?
– To je sada u NBA veliki trend, više se ne čeka da igrači završi koledž ili pak da sazru u Europi, nego ih oni dovode jako mlade jer smatraju da je bolje da se razvijaju kod njih i po njihovoj mjeri.
Jesu li prostori bivše SFRJ postali kolonija bogatih koji odnose nebrušene dragulje?
– S obzirom na to da više nema pravila da ne možete van do 28. godine ili slično, da svatko punoljetan ima pravo na slobodu kretanja i rada mi smo tu vjerojatno nemoćni i moramo si postaviti pitanje što možemo učiniti da se stvar promijeni. Da stvorimo takav ambijent i da im ponudimo toliko stručan rad da igrači sami požele ostati ili da nam svi ti veliki klubovi koji odvode naše talente daju da naši klubovi barem djelomice iskoriste te talente igrački, a ne samo financijski.
Upravo je Šamanić primjer igrača koji će jako mlad otići.
– Kada momčadi ne ide dobro, nitko se ne snalazi dobro niti izgleda dobro. Šamanić je vrlo talentiran, to se vidi, no ovo što je pokazao protiv Cibone nije ništa od onoga što bi trebao pokazivati.
Tek je u nešto boljoj situaciji Cibona, klub koji je svojedobno, dok je bio klinac, bio jako zainteresiran za Paspalja.
– Budućnost i Cibona uvijek su imale jako dobre odnose, pa je u to vrijeme bilo i logično da nekom mladom igraču Budućnosti prva sljedeća stanica bude baš Cibona. Ja ne znam jesu li se klubovi tada nešto dogovarali, no ja sam htio ostati u Budućnosti što ne bi bila najbolja odluka, ali koji klinac želi sa 16 godina ići od kuće i prijatelja. Ipak sam preko nekih zajedničkih prijatelja otišao iz kluba, ali u Partizan, koji je tada doveo niz talenata poput Divca, Pecarskog, Nakića i kao takav je postao najveći konkurent Jugoplastici s Kukočem i Rađom te Maljkovićem na klupi.
Crno-bijeli su tada bili najveći konkurent klubu koji je tri godine zaredom bio prvak Europe.
– Grijeh je što je u to vrijeme Kup prvaka, današnju Euroligu, mogao igrati samo jedan klub iz bivše SFRJ, a bila je to možda i najjača liga u Europi. Mi smo pucali od talenta pa smo i pobjeđivali Jugoplastiku, no oni su bili grotlo talenta, iskustva i dobrog vođenja, a mi nismo imali tako dobru organizaciju kluba kao Splićani i to je činilo razliku. Utakmice Partizana i Jugoplastike u to su vrijeme doista bili praznici košarke jer je na parketu uvijek bilo barem pet, šest igrača koji su činili jednu veliku reprezentaciju.
A ta je reprezentacija s nevjerojatnom lakoćom 1989. osvojila naslov prvaka Europe, a godinu poslije i prvaka svijeta. O toj dominaciji se i danas priča, i to uvijek uz pitanje što bi bilo da nije bilo rata i bi li Petrović, Kukoč, Rađa, Divac, Paspalj i društvo bili ozbiljan konkurent američkom Dream Teamu.
– Ne vjerujem da bismo ih ni u tom sastavu ugrozili 1992. u Barceloni, no već dvije godine poslije vrlo vjerojatno. Uostalom, da nije bilo rata, taj SP 1994. održao bi se u Beogradu. Ono što se događalo s nama 1989. do 1991. bilo je tek zagrijavanje za nešto što je trebalo predstavljati našu dominaciju koja je, po mom mišljenju, trebala kulminirati na Igrama 1996. kada bismo Savić i ja s po 30 godina bili najstariji igrači. Šteta što su nam tadašnje okolnosti tu mogućnost oduzele, da i u dobi od 24 do 30 godine igramo zajedno. Mislim da bismo osvojili sve živo i da bismo ostali upamćeni kao neponovljiva reprezentacija.
No, dogodio se rat i takvi su se snovi raspršili. A njihovi interni odnosi su se raspali.
– Bili smo doista kao jedna obitelj. Uostalom, bili smo godišnje više zajedno nego s obiteljima ili djevojkama. No, onda smo se pogubili. Bilo je to vrijeme kada je svatko otišao na svoju stranu i dugo vremena nitko nije mogao shvatiti zašto se sve to događa, zar je baš moralo doći do rata. Mi smo tada protiv svoje volje stavljeni na suprotstavljene strane zbog nečega što nam je razum govorio da se ne bi trebalo uopće događati.
Prvi sa suprotne strane s kojim je uspostavio komunikaciju bio je Stojko Vranković.
– Stojko i ja smo sezonu 1994./1995. igrali zajedno u Panathinaikosu. Prije toga igrao sam za Olympiacos pa sam imao neku komunikaciju s Kukočem, koji je tada igrao za Benetton, no to se nije održalo, a s Rađom bih se čuo tek tu i tamo. Neugodno je to vrijeme bilo za nas, teško se tu bilo snaći. Doduše, sa Stojkom se te sezone nisam razdvajao po cijele dane. No, nakon toga ni nas dvojica se nismo vidjeli dugo, rekao bih 20-ak godina. Sve dok se nedavno nismo našli, prigodom mog proputovanja kroz Zagreb.
Svi spomenuti akteri okušali su se u NBA ligi, pa tako i Paspalj, no izdržao je samo jednu sezonu.
– Kao najbolji strijelac prvenstva bivše SFRJ ja sam 1989. izravno iz Partizana otišao u San Antonio Spurse, no krajem te sezone vratio sam se u Europu, točnije u Partizan, svojom voljom. Bio sam doveden kao ponajbolje europsko krilo, no nisam se osjećao kao vrijedan član te momčadi, a i nije mi se svidio američki način života u kojem nije bilo druženja nakon treninga. Prvih mjesec dana stanovao sam kod Gregga Popovicha, koji je tada bio samo pomoćnik pa me nije uspio zadržati. A ja nisam bio zadovoljan statusom pa sam se vratio tamo gdje sam vjerovao da ću moći pokazati svoj puni potencijal, što se poslije i dogodilo za igranja u Olympiacosu.
Za razliku od Palje, Dražen Petrović i Vlade Divac su ostali.
– Divcu su se karte bolje posložile, a Dražen se napatio dok nije dočekao svojih pet minuta, i to tek prelaskom iz Portlanda u New Jersey Netse.
Doživio moždani udar
Vijest o pogibiji Dražena zatekla ga je u dresu Olympiacosa.
– Za tragediju sam saznao nakon dolaska na trening. Snašla me u tom trenu velika muka, nisam to mogao nikako prihvatiti jer bio je to čovjek s kojim sam se, u reprezentaciji, jako lijepo družio.
Prošle je godine Žarko bio na NBA turneji koja za njega nije završila najbolje.
– Otišao sam do Divca u Sacramento i potom se spustio do San Antonija gdje mi se i dogodio taj zdravstveni incident. Nažalost, ja u tome imam veliko iskustvo jer sam prije mnogo godina imao problema sa srcem, a ovaj put je bila neka vrsta moždanog udara. Nakon večere s Greggom Popovichem otišao sam na spavanje, a ujutro sam se probudio i shvatio da nešto nije kako treba pa sam dva dana proveo u bolnici. Srećom, u tom trenutku bio sam samo okrznut, kako to inače može biti. Gregg je inzistirao da ostanem kod njega, no ja mu nisam htio biti na teret pa sam krenuo kući. Iako sam se osjećao sposobnim za put, Gregg je poslao svog čovjeka da me prati.
Prošlo je, kaže, nekoliko mjeseci da se stvari vrate na svoje mjesto.
– Osjećam se dobro, a i valjda je jedini način da se nastavi živjeti da sami sebi kažete da je sve u redu i da vidite možete li što promijeniti.
A to kod srčanih bolesnika znači ukidanje alkohola i duhana, odnosno promjenu životnih navika.
– Nisam se baš svega riješio, ali sam na najboljem putu.
Kakva lijeva ručka je Paspalj bio.A to da bi dobili dream team,ne vjerujem.