Anita Šikić, pomoćnica direktora marketinga Hrvatskog rukometnog Saveza, cijelu svoju karijeru posvetila je sportu iako se njime bavila tek rekreativno, rukometom i trčanjem u osnovnoj školi.
- Oduvijek sam bila zaljubljena u strane jezike i književnost. Studirala sam opću lingvistiku i ruski jezik s književnošću. U nekom trenutku mi se javila jedna kolegica koja je sudjelovala u organizaciji Svjetskog prvenstva u streljaštvu u Zagrebu 2006. godine i pozvala me da se priključim, jer su imali jako velike grupe ruskih natjecatelja. Radila sam kao ataše, što je bila pozicija komunikatora između natjecatelja i organizacije. Pokrivala sam Studentski dom na Savi gdje je bilo smješteno šestotinjak natjecatelja ruskog govornog područja. To mi je bilo prvo natjecanje, vatreno krštenje u punom smislu riječi, sve novo i s toliko puno natjecatelja s ruskog govornog područja. Radilo se od osam ujutro do tri u noći i tako tri tjedna. I tu je zapravo krenuo taj put. Nakon toga sam surađivala na još jedno četiri ili pet svjetskih kupova u streljaštvu koji su se održavali u Hrvatskoj, pa sam onda bila u veslanju, gimnastici, pa atletici i sada rukometu.
Sreća da je došla samo Uprava
Hrvatska je uz ovogodišnje svjetsko prvenstvo bila domaćin nekoliko velikih rukometnih natjecanja, a HRS prednjači po broju organiziranih natjecanja u odnosu na ostale.
- Krajem 2015. zvali su me iz HRS-a jer su dobili domaćinstvo organizacije EP-a 2018., pa im je trebala osoba s iskustvom da preuzme komunikaciju i pripremu u te dvije godine. U to doba radila sam u organizaciji Hanžekovićevog memorijala, a kako atletiku jako volim tako sam se tu zapravo zadržala do pretprošle godine. Rukomet mi je baš bio izazov, jer do tada nikad nisam radila u organizaciji timskih sportova.
Kako je organizacijski bilo 2011. kad je na Hanžeku trčao Usain Bolt?
- To je bio najveći kaos ikad u kojem sam radila. Ne u smislu kaosa da se ni znalo što se radi, ali to je bilo najveće zanimanje za neko natjecanje na kojem sam ja ikad radila. Potpuno ludilo. Mi smo dan ili dva prije samog natjecanja u nekom trenutku na večer ugasili mobitele, zaključali ured, isključili sve što smo mogli, sva sredstva komunikacije, da se saberemo i da krenemo ispočetka slagati red s ulaznicama i zahtjevima za tribine. To je bilo nevjerojatno zanimanje. Da smo imali Dinamov stadion dvaput bi ga napunili. Mislim da je dan prije ili dan poslije tog Hanžeka igrao Real s Dinamom u Zagrebu. Iz Dinama su nam javili da ekipa Reala želi doći na stadion i sjediti na VIP tribini kako bi gledali Bolta. Morali smo reći nema problema, no sreća je da je na kraju došla samo Uprava Reala - prisjeća se Anita.
Svjetsko prvenstvo rukometaša prije nekoliko mjeseci također je bilo posebno
- Zapravo je bilo veliko zanimanje od početka hza taj SP. Hrvatska je dobro igrala, utakmica s Mađarskom u četvrtfinalu je bila potpuno ludilo. Zanimanje je rastlo iz dana u dan.
I onda finale u Oslu. Tu ste mogli malo odahnuti ili je i dalje bilo pritisak?
- Ja sam zapravo išla odmah nakon polufinalne utakmice u Zagrebu, jer je postojalo veliko zanimanje za ulaznice za Oslo. Budući da smo mi ovo prvenstvo organizirali u suradnji, odnosno sudomaćinstvu s Dancima i Norvežanima, imali smo pravo na određen broj ulaznica u Oslu. Međutim, taj broj ulaznica nije bio dovoljan za sve one koji su htjeli biti u dvorani i onda smo otišli malo ranije tamo da vidimo što se da napraviti. Finale se igralo u montažnoj dvorani koja je bila prilično rasprodana i oni su računali do zadnjeg časa na to da možda ipak neće trebati toliko ulaznica i da Hrvatska možda ipak neće igrati u Oslu ili kako god su već razmišljali o tom. Uglavnom je puno ulaznica falilo. Onda smo otišli tamo i u dvorani doslovno krali mjesta. Na dnevnoj bazi smo ih maltretirali. Bilo je stvarno pretumbavanje po dvorani. Kad smo došli prvi dan, doslovno su nam rekli nema ih. A mi to nismo mogli uzeti kao odgovor. I našli smo dodatna mjesta.
Sin najmlađi komentator HNL-a
Jesu li vam djeca u sportu?
- Sin mi je u sportu, on je TV komentator. Nogometni komentator i zapravo je, mislim, najmlađi komentator HNL-a u povijesti Hrvatske, da se malo pohvalim. Kći je u umjetničkim vodama.
Jeste li sina podupirali u sportu, iako se vi niste bavili sportom.
- Pa nisam, zato što se njegov sport svodio na Playstation, koji je meni strašno išao na živce. Iako je on već kao mali kad je dobio prvi Playstation, to je bilo, mislim, u prvom osnovne, slagao ekipe i onda bi sam igrao i komentirao utakmice.I naravno da ti to ide na živce čitav dan slušati jer lektira, matematika, kemija. Ali čovjek živi od toga danas.
Zahvaljujući sinu, baka ste već nekoliko godina.
- Jesam. Ovo je sad četvrta, još malo četvrti rođendan.
Koliko vam je unuk promijenio život?
- Totalno. Nije mi promijenio život u smislu svakodnevno funkcioniranja. Ja i dalje radim. I dalje imam sve obaveze koje imam. Znate ono, kako se kaže, bake i unuci, sve ono čemu sam se smijala i rugala kad sam bila mlađa, to evo ga sad živim. To se dočekamo i više vam nije smiješno.
Mlada ste baka?
- Ja nisam tako mlada bila mama, ali sin malo požurio.
Koliko vam je taj dio bio šokantan?
- Totalno. To se dogodilo usred korone potresa u onom najluđem periodu, valjda u svim našim životima, kad nismo znali ono što nas čeka sutra, kad nisi mogo ni otprilike sanjati kako će tvoj posao izgledati, hoćeš li ga imati za neko vrijeme jer se činilo da se sve raspada. A on je tada taman počinjao sa nekim svojim životom nakon srednje škole i upisom na fakultet. Onda se odjednom dogodio Ivan - zaključila je Anita Šikić.
Otvori KEKS Pay
