Poraz je sastavni dio svakog sporta, on nužno ne mora značiti tragediju, događa se i najboljima. Ali Dinamov poraz od Celte zaista jest tragedija jer nije to debakl samo u rezultatskom smislu, već je hrvatskom doprvaku pokazao gdje mu je mjesto.
Kad te 12. momčad španjolskog prvenstva, još k tome izmijenjenog sastava, tako deklasira na domaćem terenu, svi znakovi za uzbunu moraju se upaliti. Rekao je Zvone Boban na početku sezone da će biti oscilacija, i u rezultatu i u igri, ali ovo više nije oscilacija, ovo je kriza igre.
Dinamo ne izgleda dobro, već neko vrijeme, čak i onda kad ga je rezultat mazio. Igra je postala bezidejna, veznjaci previše defenzivni, bez ikakve kreativne uloge. I plavi puk još može razumjeti opreznu igru u Europi, iako ona ni protiv Celte nije donijela ništa dobro, ali u domaćem prvenstvu to ponekad izgleda groteskno. Neki su u šali rekli da bi Kovačević bio bolji u rukometu i vaterpolu jer mu lopta samo kruži i kruži. Kao da ide na klasično prebrojavanje. Samo što rukometaši i vaterpolisti čim vide pukotinu, krenu okomito na gol. Kod Dinama to nije slučaj, ponekad imamo osjećaj da bi mogli satima gledati jedan te isti napad.
Vidi se to i po statistici centralnih napadača (Bakrara tu ne ubrajamo jer ga trener najčešće stavlja na krilo). Dakle, Beljo i Kulenović od početka listopada do danas zajedno su postigli svega jedan pogodak, i to još početkom listopada kada je Beljo zabio Lokomotivi. No gora stvar je što lopte uopće ne dolaze do njih, imaju jako malo dodira po utakmici, jako rijetko uopće pucaju po golu. Prije ove utakmice izvadili smo statistiku koja kaže da u tri od posljednja četiri susreta njih dvojica nisu uputila niti jedan udarac na gol, a kamoli u okvir, te da nisu imali nijedan dribling. Belji se i protiv Celte nastavio takav učinak, dok je Kule imao barem jedan udarac i jedan dribling.
Pred Kovačevićem su teški dani, mora napraviti neku instant-promjenu, i u rezultatskom smislu i u samoj igri. Znamo da je riječ o dobrom i simpatičnom čovjeku, koji se u prijašnjim klubovima dokazao i sigurno zna svoj posao. Ali jedan pogled na njega u ovom trenutku otkriva da je on, nažalost, izgubljen. Pogled mu luta, nervozan je, gestikulacijama odaje dojam nekoga kome su konci ispali iz ruku.
Zvonimir Boban djeluje kao miran čovjek, netko tko ne radi nagle i nepromišljene promjene. Uostalom, to je i sam najavio. No, pitanje je i kakvo je njegovo strpljenje, koliko će ovo tolerirati. Jer, svjestan je i on da ovo ne djeluje dobro, vjeruje li toliko u trenera Kovačevića, vjeruje li da se može vratiti na pravi kurs? Vidjet ćemo u narednim tjednima.
Otvori KEKS Pay
Najsimpatičniji trener ikada u Dinamu, ali čovjek jednostavno ne zna na ovom nivou i točka! Dakle u manjim klubovima ima 11 igrača i nema što kombinirati, jer to je to. U Dinamu ima 24 igrača i tu se pogubio! Beljo igra sve i onda dođu u Vinkovce i Beljo na klupi - a Vinkovci mu rodni grad i došla mu familija na utakmicu?!?!? Evo da ne nabrajam dalje - kad trener nema osjećaj kad i tko treba igrati. Ali ajde protiv Celte stavi Theophila na krilo na protivnika koji je puno brži - a nije htio dati priliku malom Mikiću koji ne bi sigurno bio lošiji, a skupio bi iskustvo neko ... Nema taj osjećaj kad može birati koga izabrati!