Evo što me najviše ganulo u ovoj knjizi: u vrijeme kada na Sepetarevcu 1983. izmjenjujem na gramofonu dvije ploče Patti Smith: "Horses", i živi album detroitske grupe MC5: "Kick out the Jams", Patti i njezin muž, bivši gitarist MC5 Fred Sonic Smith, žive skromnim životom u kućici blizu Mičigenskog jezera. Tek im se rodio sin, a u dvorištu leži drveni brod koji je on dugo popravljao i pituravao, ali koji nikad neće zaploviti. Svoje životno djelo, debitantsku ploču koja zvuči kao punk deset godina prije punka, on je snimio kao dvadesetogodišnjak, u listopadu 1968. Svoj debitantski, također najvažniji album "Horses", ona je snimila 1975, kad joj je bilo dvadeset i devet. Fred Sonic Smith važna je marginalna ličnost u povijesti američke kontrakulture s kraja šezdesetih, nikad nije bio zvijezda, niti je imao ambicija da to postane. Patti Smith je pjesnikinja i spisateljica, likovna umjetnica i povremena glumica, jedan od onih kompletnih i sveprisutnih umjetnika kakvih je bilo za te fascinantne epohe koja konačno će skončati padom Berlinskog zida, i možda presudna osoba za rođenje punka. Uopće nije željela biti glazbenica, niti se smatrala pjevačicom. Samo je tražila način da uz pomoć trojice-četvorice glazbenika, uglavnom svojih prijatelja, i tri sirova akorda, stvori zvučni kontekst za javno izvođenje svoje poezije. Tako je i nastao album "Horses", koji ja gotovo pobožno, sa strane A na stranu B, pa nazad, okrećem na gramofonu, da bih zatim, uz solo džoint, i do daske odvrnuto pojačalo, pustio MC5 i "Kick out the Jams". Premda u povijesnoj kronologiji stvari stoje obrnuto, subjektivna kronologija i stil određuju da vrijeme potekne u suprotnom smjeru, od Patti Smith ka MC5...
Nevjerojatno je, kažem, to čudno, preplavljujuće saznanje do kojega ću doći u prosincu 2025, čitajući knjigu "Kruh anđela" (preveo Saša Stančin), da te 1983. Patti i Fred, junaci s moga gramofona, žive otprilike jednako skromno kao ja na Sepetarevcu. Istina, njezin se socijalni život, barem sa stanovišta jedne kulturne povijesti, čini vrlo bogatim: prijateljica je Roberta Mapplethorpea, koji je i autor najvažnijih njezinih fotografija u životu, druži se s Allenom Ginsbergom, William Burroughs se trajno zaštitnički drži prema njoj, Sam Shepard joj je cjeloživotni drug, Bob Dylan ju jednom pita može li mu neku pjevačicu preporučiti za prateće vokale na turneji, na što ona iz zafrkancije odgovara: evo mogu ja, a on joj kaže: ma ne, treba mi neka prava pjevačica, a ti si ovako kao ja... I zapravo je fascinantno koliko malo znači taj veličanstveni popkulturni i kulturni cast, taj angloamerički Pantenon druge polovice dvadesetog stoljeća, koji je prolazio kroz njezin život, a kojem je ona s nekom uzvišenom ljupkošću snažno doprinosila, kada stvari svedemo na elementarni ljudski život i na činjenicu da Patti Smith naprosto nije željela biti zvijezda, niti je imala ikakve potrebe za onim što se zove karijera, i iz čega bi logično proistekla neka materijalna sredstva, možda i cijelo bogatstvo. Pa ona je, dragi moj, od Brucea Springsteena dobila na dar nedovršenu pjesmu "Because the Night", od koje će načiniti jedan od tri svoja životna hita iz imaginarnog džuboksa u mojoj imaginarnoj vili na mom imaginarnom Sepetarevcu (ostala dva su "Gloria" i "People Have the Power", pjesma iz 1988, skoro sa samog kraja vremena...), a kad je Fred 1994. umro, Bruce Springsteen joj se našao pri ruci, onako kako bismo se mi jedni drugima katkad nalazili pri ruci, i dolazio je s motorom da provoza krug njezina i Fredovog tada dvanaestogodišnjeg sina, upisavši mu se tako u uspomenu... Sve je to, kažem, mjera jedne egzistencijalne običnosti, jer Patti Smith nije pristala biti išta drugo do li pjesnikinja, umjetnica i poklonica Arthura Rimbauda.
Tate galerije najavljuju uzbudljivu godinu, u središtu zbivanja izložba posvećena Fridi Kahlo
Potekla iz obitelji Jehovinih svjedoka, relativno obrazovanih i dragih čudaka, tako da su i Biblija i vjera bili važni u njezinom djetinjstvu. Da bi se onda obezvjerila, što u ovoj knjizi opisuje precizno i nimalo dramatično, a tako duboko uvjerljivo. Time nekoj davnoj sedamnaestogodišnjoj publici iz 1983. objašnjava tekst pjesme "Gloria", koju je preuzela od Vana Morrisona, i melodiji njegova tada već davnog hita pridodala svoj tekst, koji započinje ovako: "Jesus died for somebody's sins, but not mine/ Melting in a pot of thieves, wild card up my sleeve/ Thick, heart of stone, my sins, my own/ They belong to me, me/ People said, "Beware", but I don't care/ Their words are just rules and regulations to me". Bolno bliska pjesmi "Za moj raj pitajte mene", svoga splitskog nepoznatog brata, "Gloria" Patti Smith manifest jednog je obezboženog ili obezcrkvljenog svijeta, i u njemu je bit punka u nekom najuzvišenijem smislu. "Jesus died for somebody's sins, but not mine" ili "Za moj raj pitajte mene" osviještene su geste s kraja jednog vremena... Odlično napisana, oslobađajuća knjiga o težem načinu da se proživi život. Bit će važna makar onima koji su ploču "Horses" spuštali na gramofon. Šteta, međutim, što bezgrešni slabo čitaju. Šteta što slabo čitaju oni kojima je vjera tek sredstvo za svakodnevnu deratizaciju savjesti.
Otvori KEKS Pay
Evo, sad imamo I bosanski pogled na punk rock. Anarhija na bascarsiji donesena u Hrvatsku....