U hrvatskim će se kinima uskoro početi prikazivati ekranizacija romana “Male žene” Louise May Alcott; još jedna, i to čak sedma filmska adaptacija romana napisanog davne 1868. godine. Priču o četiri tinejdžerice koje su pred prelaskom praga odrastanja i njihovoj majci Marmee koja se sa svime time mora nositi nije lako ispričati, no kada se ona napiše kako treba tada postaje besmrtna.
Očito je to uspjelo Louise Mary Alcott kada gotovo svaka generacija dobije svoje Male žene. I gotovo se svaki put trud oko nove ekranizacije isplati jer je priču o odrastanju djevojaka odnosno o tome kako postaju ‘male žene’ moguće ispričati ponovno na novi način. Iako se nužno ne morate maknuti iz vremenskog okvira u kojem se odvija originalna priča.
Tako je postupila i redateljica Greta Gerwig, ugledna američka filmašica koja je vrhunac svoje karijere ostvarila prije dvije godine filmom “Lady Bird” za koji je zaradila nominaciju za Oscara. Treba reći kako je pred Gerwigovom još dug filmski put, jer sada joj je 36 pa se i s te strane čini kako je riječ doista o nekome tko može ispričati priču o odrastanju malih žena na jedan moderan način. Već kako u sinopsisu stoji, četiri sestre Meg, Jo, Amy i Beth March upoznajemo još kao djevojčice i tinejdžerice koje su u najosjetljivijim godinama ostale živjeti same s majkom Marmee, moralnim stupom obitelji, dok je njihov otac otišao dati svoj doprinos američkom Građanskom ratu. Jasno, to je formativno razdoblje za bilo koju djevojku, a stjecati i prihvaćati vrijednosti, oblikovati vlastiti moral vjerojatno nije nikada teže nego u vrijeme rata.
Pogrešno bi bilo isticati kako je Alcottovoj bilo lako napisati takav roman jer je zapravo autobiografski. Podjednako je bilo teško napisati predložak kao što je Gerwigovoj bilo izazovno napraviti film koji će biti drukčiji od, recimo, verzije iz 1994. godine kada su u “Malim ženama” nastupili Wynona Rider u naponu svoje glumačke karijere, Susan Sarandon te Christian Bale koji je pak kao staro vino, bolji što je stariji. I taj film napravljen prije 25 godina bio je vrlo uspješan, Ryderova je za njega zaradila i nominaciju za Oscara, ali isto tako treba reći kako je deset godina trebalo scenaristici Robin Swicord da uvjeri Columbia Pictures da snime film. I učinili su to bez nekih velikih očekivanja pa je šefove studija njegov uspjeh nemalo iznenadio.
Jer naprosto nisu razumjeli zašto je ta knjiga i nakon stoljeće i pol toliko uspješna i čitana. Greta Gerwig pravilno je zaključila da je i to jedan od razloga zbog kojega film treba još jednom snimiti a i vremenom, čini se, nije se previše dubinski promijenilo u položaju žene. No, opet, trebalo je napraviti nešto drukčije. I Greta Gerwig napravila je to spajajući Louise Mary Alcott i Jo March, glavnu junakinju filma u jednu osobu.
Ulogu je Jo dala je Saiorse Ronan, a dopunila ju je čitajući pisma i proučavajući Alcottičin život. Uz neke izmjene na scenariju koje nećemo otkrivati u ovom tekstu, Jo March postaje heroina i za današnju ženu još izravnije propagirajući emancipaciju kroz neke detalje naizgled svojstvene samo današnjem dobu, no ipak prilično uobičajene za ono vrijeme. Jo, naime, pregovara o autorskim pravima za svoju knjigu. To će završiti na ispravan način, a knjiga će dobiti luksuzan kožni omot i najbolji uvez. Kompletan uspjeh u svijetu kojim su tada, a dobrim dijelom i danas, dominirali muškarci.
Tu treba uvrstiti i značenje braka koje je u ono doba bitno različito nego što je to danas, odnosno činjenicu da žene nisu mogle posjedovati ništa. Odlučan je ovdje utjecaj na Gerwigovu imala najveća glumica današnjice Meryl Streep koja u filmu ima i ulogu tete March. U ključnoj sceni o toj temi pomaže vjerojatno vodeći mladi glumac današnjice Timothee Chalamet. Njima treba pribrojiti Lauru Dern kao Marmee i Emmu Watson kao Meg, a sve se odvija u doista nevjerojatno vjernom ambijentu garniranom upravo fascinantnom kostimografijom. Greta Gerwig uspjela je nanovo otkriti ne samo “Male žene” nego i Louise Mary Alcott dajući četirima sestrama drukčije živote u istom vremenu.
Time je postigla da roman napisan prije 150 godina postane moderan iako su akterice priče na filmskom platnu odjevene po onodobnoj modi – dugim haljinama. Pronalaženje ženske snage u doba kada one nemaju nikakva prava, već su gotovo vlasništvo jačeg spola jaka je tema koja ne zastarijeva, a podsjećanje na nju i danas je itekako potrebno.
