Ako i nije najveći filmaš u povijesti, onda je svakako najveći filmaš današnjice. Jer ne vjerujemo da danas postoji itko tko u istom filmu može imati dvije posljednje istinske filmske zvijezde. Brad Pitt i Leonardo DiCaprio to doista jesu, može se tu pribrojiti i Georgea Clooneya, no budimo iskreni, riječ je valjda o posljednjim glumcima koji nisu pokleknuli pred zovom superherojskih zelembaća. Oni riskiraju da ih gledanošću pregaze neki Thorovi, IronManovi i bratija, ali ostaju vjerni sebi. I filmskoj umjetnosti. I doista, “Bilo jednom u Hollywoodu” teško će se u konačnici moći mjeriti s “Avengersima” i “Kapetanicom Marvel”, pa čak ni s “Hobbsom i Shawom”, ali koga briga.
Jer pred nama je još jedan Tarantinov klasik o kojem će se još dugo pričati nadugo i naširoko, znatno više nego o spomenutim franšizama čija se frekvencija pojavnosti može mjeriti s inflacijom jugoslavenskog dinara 80-ih godina. One se pogotovo neće spominjati u tonalitetu koji odgovara ugledu dviju istinskih zvijezda koje predstavljaju klasični Hollywood bez kojeg se svijet filma pretvara u pustinju. Ne treba stoga smatrati pretencioznim pisanje američkih kritičara koji Leonarda DiCaprija nazivaju posljednjom hollywoodskom filmskom zvijezdom, a filmu “Bilo jednom u Hollywoodu” pridaju značenje misije kojoj je cilj spasiti Hollywood. Potka je još jedan klasični Tarantinov proizvod – glumac na zalasku karijere i njegov najbolji prijatelj koji mu je uz to i dvojnik u opasnim scenama nastoje oživjeti svoje karijere na zalasku hollywoodskog zlatnog doba, 1969. godine.
K tome, Rick voli ‘potegnuti’, a Cliff, koji ga zbog toga i vozi, navodno je ‘koknuo’ svoju ženu i izvukao se bez zatvora. No mora postojati i neki twist. Godina je 1969., doba kada se dogodio vjerojatno najgnjusniji zločin u Gradu snova, a to je ubojstvo trudne glumice Sharon Tate, supruge redatelja Romana Polanskog, i još četvero ljudi. Tateova je u doba ubojstva bila u devetom mjesecu trudnoće, ubojstva su hladnim oružjem počinili članovi ‘obitelji’ Charlesa Mansona. Sama Sharon Tate ubodena je 16 puta, pet je rana bilo smrtonosnih. Iako je film već počeo s prikazivanjem u američkim kinima, u hrvatska stiže ovog tjedna pa ne bi bilo pošteno otkriti scene koje čine “Bilo jednom u Hollywoodu” još jednom Tarantinovim klasikom.
Uspješan niz
Podsjećamo da je to prvi Tarantinov film snimljen izvan produkcije osramoćenog Harveyja Weinsteina. Ni sam redatelj nije izašao neokrznut iz cijelog skandala, izbjegavajući neugodna pitanja o tome koliko je zapravo znao o nedjelima svojeg nekadašnjeg producenta, no to je storija za neki drugi tekst. Ovdje se tek može zaključiti da nema neke razlike između ranijih Tarantinovih filmova i ovog novog. U “Bilo jednom u Hollywoodu”, dakle, glavne uloge tumače Leonardo DiCaprio kao Rick Dalton, Brad Pitt kao njegov ‘sidekick’ Cliff Booth te Margot Robbie kao Sharon Tate. Ali tu je i lista glumaca koji su već uobičajeni u filmovima tvorca “Pulp Fictiona”, poput Kurta Russella. No puno su zanimljiviji oni koje nismo navikli gledati, Al Pacino tumači Marvina Schwarza, producenta i velikog Rickova poklonika, Damian Lewis je sam Steve McQueen, tu su i Timothy Olyphant, Dakota Fanning, Bruce Dern, pa onda i pokojni Luke Perry kojemu je ovo bio posljednji film.
Posebna je zanimljivost Mike Moh koji je u ulozi Brucea Leeja, a scena u kojoj se pojavljuje jedna je od najkomentiranijih među sretnicima koji su do sada vidjeli film. Vidjet ćete i zašto. Karakteristično bogata paleta likova za Tarantinov film ipak glavni prostor ostavlja dvojici glavnih likova te portretiranju Sharon Tate. Brad Pitt dokazao je svoju veličinu svojim pristankom da u cijeloj priči bude tek filmski pajdo deset godina mlađem DiCapriju kao što i sam pristaje potvrditi status prve hollywoodske zvijezde, čovjeka koji će po nekima spasiti Hollywood. Magazin Hollywood Reporter naziva ga hollywoodskim jednorogom koji može uprihoditi stotine milijuna dolara a da se ne odijeva u plašt, nosi svjetlosnu sablju ili čak ima agenta. Niz njegovih uspješnih filmova dugačak je, doima se kao da ne može pogriješiti u odabiru uloga pa se sada čeka rezultat ovog filma da se vidi hoće li se on prekinuti.
Prema našem mišljenju, neće. Rezultat filma nije spektakularan, ali nije ni loš pa će uskoro doseći zaradu koja će opravdati ulaganje od nekih 80-90 milijuna dolara. Puno je važnije da DiCaprio nastavi seriju svojih sjajnih uloga zbog čega je natjerao Američku akademiju filmskih znanosti i umjetnosti da mu konačno dodijeli Oscar za “Povratnika”, a trebao ga je dobiti i znatno ranije. Neki drugi njegovi kolege poput Jennifer Lawrence, Roberta Downeyja Jr.-a i Willa Smitha imali su sličnu priliku koju su propustili popuštajući pred izazovom održanja popularnosti i zarade još nekoliko desetaka milijuna dolara. Još je jedna DiCaprijeva distinkcija u odnosu na današnje unosne superzvijezde različitih globalnih franšiza. Nakon “Povratnika” on nije snimio nijedan film, iako je aktivan glumac. Quentin Tarantino ističe da on nije od onih koji ulogu tek odrađuju, nego svoje angažmane raspoređuje tako da se može posvetiti do kraja povjerenoj mu ulozi. Dokaz je to poštovanja prema sebi kao glumcu, prema publici i prema filmskoj umjetnosti kao takvoj. Dvojac Pitt/DiCaprio na još jednoj razini funkcionira dobro u “Bilo jednom u Hollywoodu”. Zlatno doba Hollywooda koje obrađuje ovaj film, uz lajtmotiv ubojstava koja su djelo kulta Charlesa Mansona, doba je iz kojeg su iznikla također dva simbola Grada snova, Robert De Niro i Al Pacino. I eto i starog dobrog Ala Pacina koji kao da je Tarantinova posveta tom dobu ali i još jedna potvrda DiCapriove i Pittove veličine. Kao da Al namiguje – u redu je dečki, dovoljno ste dobri da stanete uz nas na crvenom tepihu koji će možda uskoro i izgubiti smisao.
Dio pop-kulture
Oni to zaista i mogu jer Pitt i DiCaprio među unikatnim su glumcima koji se mogu pohvaliti da su u karijerama surađivali s redateljima poput Quentina Tarantina, ali i Alejandra Gonzáleza Iñárritua, dok se u karijerama jednog ili drugog pojavljuju i imena poput Scorcesea, Spielgbera, Finchera ili Malicka. Tako ova dvojica suvremenih veličina mogu isto ono što su 70-tih mogli Al Pacino i Robert De Niro, odigrati ono što su htjeli. Sve to zajedno, pak, Tarantinov je hommage još nečemu, a to je Los Angeles. Kalifornijski megapolis svjetska je ikona, no ipak puno manje važna kad nedaleko od njega ne bi bilo gradića koji se zove Hollywood. Ta se posveta vidi i u jednom liku koji se ovlaš pojavljuje u filmu, ali ga dubinski obilježava kao što je obilježio i sam Los Angeles. To je, dakako, Charles Manson. U Americi je bilo svakojakih okrutnih ubojstava i serijskih ili masovnih ubojica.
Poput Teda Bundyja, primjerice. No nitko nije toliko spominjan u američkim i svjetskim medijima kao Charles Manson (kojega u filmu tumači Damon Harriman) i njegova ‘obitelj’ odnosno mračni kult koji je bio osnovao. Posljedica je to devet svirepih ubojstava na četiri lokacije koja su njegovi sljedbenici počinili u srpnju i kolovozu 1969. godine, među kojima je i ubojstvo Sharon Tate i četvero njezinih gostiju u rezidenciji koju je dijelila sa suprugom Romanom Polanskim. Rijetko je povijest susretala tako zlokobne likove poput Mansona, kojemu čak nije dokazano da je izravno naredio ubojstva, ali ipak je dokazano kako se radilo o zavjeri koja je trebala dati smisao njegovoj ideologiji.
Prema policiji motiv ubojstava ljeta 1969. je započinjanje rasnog rata iako su njegovi sljedbenici zajedno s njim to odbijali. Činjenica je, međutim, da je Manson bio (pre)velik fan “White Albuma” The Beatlesa, pogotovo pjesme “Helter Skelter” pa je tužiteljstvo navodilo kako je u stihovima te pjesme prepoznao nadolazeći konačni rasni rat.
Kakva god bila Mansonova motivacija, ubojstva koja je Tarantino interpretirao u svojem najnovijem filmu trajno su obilježila Ameriku, čak i nakon Mansonove smrti otprije nešto manje od dvije godine. A on sam ostat će dio onog zlokobnijeg dijela američke pop-kulture kojemu nije odolio ni sam Tarantino.
