Trst je grad kojem se mnogi vraćaju. Zbog kave na Piazza Unità, šetnji uz more i miješane srednjoeuropske i mediteranske atmosfere. Turisti ga vole jer je elegantan, pomalo nostalgičan i dovoljno miran da u njemu usporite. No, čim podignete pogled prema brdima iznad grada ili krenete prema rubnim četvrtima, otkriva se drugačiji Trst, onaj oštrijih linija i nešto oštrijeg šarma koji nas podsjeća na neke drugačije ideje, brutalizam koji je važan dio identiteta ovog grada, ali i predmet rasprava koje traju već desetljećima.
Nakon Drugog svjetskog rata Trst je, kao i ostatak Italije, prolazio kroz duboke političke i društvene promjene. Grad na granici Istoka i Zapada bio je simbol napetosti, ali i nade. U tom razdoblju arhitektura je dobila veliku ulogu. Trebala je pokazati napredak, modernost i vjeru u bolje društvo. Brutalizam, s naglaskom na goli beton i snažne geometrijske oblike, postao je jezik tih ambicija. Nije se radilo samo o estetici, nego o ideji da prostor može oblikovati zajednicu. Možda i najpoznatiji simbol tog razdoblja je Rozzol Melara, golemi stambeni kompleks udaljen oko četiri kilometra od centra. Građen između 1969. i 1982., zamišljen je kao "neovisno selo" na brdu. Projekt je naručio gradski institut za socijalno stanovanje, a vodio ga je arhitekt Carlo Celli s timom suradnika. Ideja je bila ambiciozna: pod jednim krovom stvoriti stanove, trgovine, škole i zajedničke prostore, mjesto gdje će više od 2500 ljudi živjeti povezano i sigurno.
Trst nije samo grad palača i salona, nego i grad betona i hrabrih eksperimenata
Kontroverze oko brutalizma u Trstu zapravo su dio šire rasprave. Je li sirovi beton simbol hladne birokracije ili iskrene funkcionalnosti? Jesu li velike stambene cjeline promašaj ili hrabri pokušaji rješavanja stambene krize
Još nema komentara
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.