Tijekom njegovih 16 godina na RTL-u bilo je poziva i ponuda s drugih televizija, ali kaže Jelinčić, nijedna nije bila tako dobra da se oprosti od televizije na kojoj je odradio najviše godina svog radnog staža. Urednik i voditelj u informativnoj redakciji otkrio nam je u razgovoru u kojoj fazi je njegov dokumentarac, kako je njegova obitelj proživjela vrijeme u karanteni i kako je njegov pokojni otac utjecao na njegovu kreativnost.
Više od 20 godina ste u ovom medijskom poslu, je li ovaj period pandemije koronavirusa najizazovniji period vaše novinarske i voditeljske karijere?
Izazovno je uopće živjeti u ovo doba, a kamoli raditi. Neobično, zanimljivo, odgovorno, čudno… sve su to izazovi novinarstva koji se isprepliću dva po dva ključna tjedna koji su pred nama. I tako već šest mjeseci.
Koliko je vaša radna i privatna svakodnevica drugačija u odnosu na period prije ove pandemije?
Više ništa nije isto. Na početku pandemije smo na poslu bili podijeljeni u timove. Zanimljivo mi je bilo slušati roditelje kako se uz posao jedva bore sa svojim školarcem i njegovom on-line školom u kojoj dobar dio dana i oni sami moraju biti nastavnici i profesori. Treba li onda opisivati život u doba pandemije sa tri školarca u kući i gimnazijskom profesoricom koja online podučava još stotinjak djece? A vijesti idu svaki dan i ne možeš ih odraditi od kuće nego i sam odlaziš na posao. Tako da kad pitate koliko je drukčije pa eto, jest mrvu drukčije, al' ok, živi smo, ocjene odlične, baš kao i gledanosti RTL-a.
Često čujemo kako će nas ova situacija opametiti, kako ćemo postati obzirniji prema prirodi, ljudima..Što vi mislite hoćemo li biti bolji ljudi nakon ovog iskustva i je li vas promijenila ova pandemija?
Već sad smo bolji ljudi, u to sam siguran. Strpljivije se čeka u redovima, više se cijeni svježi zrak, tlo koje miruje, dobar koncert na otvorenom... S nestrpljenjem se čeka vrijeme kad ćeš se opet slobodno moći pozdraviti zagrljajem, poljupcem, bez neugode i pitanja: Jel' se rukujemo ili laktarimo? Ipak mi se čini kako nije dobro da priroda predugo ovako preodgaja svemoćnog čovjeka da se ne bi pošandrcalo. Gdje je više to cjepivo pa da se konačno u tramvaju opet počne kontrolirat tko ima kartu, a ne masku.
Kada ste počeli novinarsku karijeru na HRT-u ste surađivali s različitim profilima emisija od Mir i dobro do Dobro jutro, Hrvatska, a sada ste već dugo informativac, čime vas je kupila informativa?
Isprobavao sam različite forme, tražio sam se u svakakvim temama i žanrovima novinarstva i dokumentarizma, sve me zanimalo i svašta sam probao. Ali informativa je – to!
U čemu je tajna vaše ljubavi s RTL-om, jesu li vas ovih godina vrbovali s drugih televizija?
Bilo je poziva i ponuda. Ali ne takvih da bih napustio sve ono što sam utkao ovdje u 16 i pol godina.
Ima li trenutaka koje biste voljeli izbrisati iz svoje karijere, primjerice neke gafove koji su vam se dogodili tijekom vođenja vijesti, kako danas gledate na te situacije?
Nema brisanja. To sve treba proći, sa što manje ožiljaka skupljati iskustvo i kaliti novinarski zanat. Kao i u životu, nije svako zlo za zlo. A i dobro smo se svi zajedno nasmijali.
Ovo je stresan posao i već na početku karijere osjetili ste taj stres na svom zdravlju kada je puknuo čir, je li vam to bila opomena da usporite i kako se danas suočavate sa stresom?
Dobro je sve to, tijelo kaže svoje i upozori na vrijeme. Kad si mlad i neiskusan, na životne dubioze gledaš sa strepnjom, a danas ih prevaljuješ sa smješkom. Stres je u novinarskom poslu ok, pokreće te i daje snagu za nove radne pobjede.
Vodili ste predsjedničke debate tijekom svoje karijere i razgovarali s premijerima i predsjednicima, koliko se naša politička scena promijenila na bolje ili lošije od vaših novinarskih početaka?
Čini mi se da u politici nema bolje – lošije. Svako doba nosi svoje jednako dobre ili jednako loše likove. Ono što se mijenja su eter i mediji, kad sam započinjao s ozbiljnijim novinarstvom bio je tu takoreći samo HTV na kojemu sam brusio zanat sedam godina. Često konferencije za medije nisu počinjale dok nije došla novinarska ekipa i kamera HTV-a pa su nas druge kolege prezirale jer smo mi s Prisavlja uvijek kasnili. Glavnim je glumcima najveći interes bilo pojaviti se na ekranu javne televizije pa su nas čekali iako to nikad od njih nismo tražili. Danas je to nezamislivo i dobro da je tako. Etera za svakoga ima koliko želiš.
Pretpostavljam da vas ljudi prepoznaju na ulici, imate li popust kod kumica na Trešnjevačkom placu jer ste tv lice, što ljudi najčešće kažu kad vas zaustave?
Najveći popust mi je kad si uspijemo proćaskati o aktualnoj političkoj situaciji ili prolaznosti života, zašto je Zoki nešto rekao ili Plenki nije. Onda ti ne trebaju velika istraživanja javnog mnijenja, sve doznaš kakvo raspoloženje u narodu vlada. A i uzorak je na Trešnjevačkom placu reprezentativan, od krajnjeg juga i Zagorja do Međimurja i Slavonije.
Kako vaša djeca reagiraju na to da im se tata pojavljuje na malim ekranima, imaju li oni novinarskih ambicija?
Djeci je tata na televiziji normalna svakodnevica, rodili su se s time. Ove nove generacije svijet i promatraju većinom putem ekrana, a kakva epidemiološka vremena dolaze bojim se da se to neće tako skoro promijeniti. Vidim po sastavcima iz hrvatskog, školskim nastupima i aktivnostima u dramskim grupama da su klinci uhvatili maminu i tatinu žicu, pa su im umjetnost i pozornica sigurno negdje na životnom putu.
Jeste li oduvijek htjeli imati veliku obitelj i što vam je najveća misao vodilja u odgoju djece?
Misao vodilja u odgoju mi je da dignu glavu s ekrana i uživaju u svijetu oko sebe, da vide ljude s kojima žive i susreću se, a ne samo njihove profile, da postanu dobri ljudi uvijek spremni pomoći i nasmijati se. Tada je obitelj i više nego velika.
Uz Brač ste obiteljski vezani, tamo ljetujete, možete i se jednog dana zamisliti kako živite na otoku ili ste više za čvrsto kopno i grad?
Ma šta jednog dana, već sutra. Jedino što još nisam uspio nagovoriti vlasnike iz Njemačke i Luksemburga da televiziju prebace na Brač. Al' bit ću uporan. (smijeh)
Jeste li od pokojnog oca naslijedili tu umjetničku i dramaturšku žicu? Nedavno je na filmskom festivalu u Postirama prikazan i film čiju priču potpisuje vaš otac i glumi u njoj, jeste li njemu prvom pokazivali vaše dokumentarce?
I od tate i od mame, ne možeš ti protiv gena, oboje su umjetnički vudreni svatko na svoju stranu. Tata je kao Chuck Norris pročitao sve, bio lud za filmovima koje je konstantno gledao, a bio je i prije Billa Gatesa moj Google za sve što me zanimalo, jednostavno hodajuća enciklopedija. Gledanje dokumentaraca bilo je prilično konstruktivno uz mnoštvo razgovora što je moglo biti bolje, u filmu i u životima ljudi.
Radite li na nekom novom dokumentarnom projektu, što vam je velika želja snimiti, kakvu priču zabilježiti?
Nakon 6 godina snimanja završili smo dokumentarac o fascinantnoj priči umirovljenika Stjepana Vokića u Slavonskom Brodu koji 26 godina brine o ranjenoj životinji koja pritom ne može biti nečiji kućni ljubimac niti ju možeš kome malo dati na čuvanje dok te nema. Ta životinja pritom ima i vjernu ljubav koja joj se punih 16 godina svako proljeće vraća iz južne Afrike kako bi obnovili vrstu. Tijekom snimanja sam se uvjerio da su diljem svijeta opčinjeni ovom pričom iz Hrvatske pa mi je drago da će film koji je koprodukcija s kolegama iz Slovenije i Italije, dokumentarac o Klepetanu i Malenoj, publika premijerno imati priliku vidjeti 24. kolovoza na otvaranju Liburnija film festivala u Opatiji.
Kako to da su se u hrvatski film o poznatoj priči iz Hrvatske uključili Slovenci i Talijani?
To je garancija da će se ljubavna priča iz Hrvatske pronijeti svijetom. Drago mi je da su uz produkcijsku kuću Antitalent potencijal ove priče prepoznali i slovenski Tramal Films i talijanski Transmedia Production i svojom profesionalnošću pomogli u realizaciji filma na sve moguće načine. Dokumentarac smo i finiširali u te dvije zemlje, od montaže, tonske i kolor postprodukcije do snimanja glazbe koju je komponirao genijalni talijanski kompozitor Luca Ciut. Bit će to 70-ak minuta umjetnosti za mnoga osjetila.
Kako stižete uskladiti posao, obitelj, režiju, bojite li se da nekada na nekom od ovih polja ne stižete dati najbolje od sebe?
Balansira se i naravno da uvijek nažalost nešto trpi, a ja se trudim da najmanje trpi obitelj. Raditi se mora, a onda koliko vremena i energije ostane za gušte i hobije toliko se daš u to i čuvaš ambicije i ideje za neke druge prilike.
U čemu ja tajna vašeg skladnog braka i tko je popustljiviji u vašem odnosu, vi ili supruga?
Ne bih ja od braka stvarao neku veliku famu i otkrivao posebne tajne dugotrajnosti. To bi trebalo biti nešto sasvim normalno. Život s uvažavanjem i poštivanjem partnera bez gledanja samo svojih interesa i komocija mi se čini nekako nužnim, a kad je to obostrano onda ne bi trebalo biti problema koji se ne mogu prebroditi.
Ne djelujete kao osoba koja lako eksplodira, ako se takvi momenti i dogode što ih može potaknuti?
Hrvatska u finalu Svjetskog prvenstva i žvakanje zadnjeg komada deserta nakon nedjeljnog ručka kod mame ili punice.
Imate li želju jednog dana možda imati svoj talk show, neku formu koja je ležernija od vijesti i koga biste prvog ugostili da možete birati?
Imam ja svaki dan talk show sa svojim sinovima, kao s pravim malim političarima kada su njihova prava i zahtjevi u pitanju, kreativnosti argumenata tu nema kraja, replika i ispravaka krivih navoda, da se to snimi gledanost uopće ne bi bila upitna. Da sutra imam talk show najprije bih ugostio svoju šogoricu Editu da pred kamerama prodiskutiramo odlazak na proslavu 25. godišnjice mature. To bi bio urnebes.
Simpatican covijek. Vidise na njemu da ima Kulturu . Takovih si mozete samo pozeljeti.