Prošlo je osamnaest godina otkako je Split i cijela Hrvatska zanijemila pred viješću o odlasku Borisa Dvornika. Preminuo je 24. ožujka 2008. u 69. godini od srčanog udara, tiho u svom domu, ostavivši iza sebe golemu prazninu, ali i neizbrisiv trag u filmskoj i kazališnoj umjetnosti. Iako ga generacije pamte kao Roka Prča ili Meštra, Dvornik je bio mnogo više - bio je "čovik i po", lice i glas svoga grada, temperamentni Dalmatinac čiji su život obilježile vrtoglava slava, jedna velika ljubav i legendarno prijateljstvo prekinuto ratom. Njegov odlazak bio je kraj jedne ere, a tuga je postala još veća kada je samo pet mjeseci kasnije preminuo i njegov sin, glazbena ikona Dino Dvornik. Kako je kasnije rekla njegova supruga Diana, bila je zahvalna Bogu što je Boris otišao prvi, jer ne bi mogao preživjeti sinovu smrt.
Dodjela Večernjakove ruže koja će se dugo prepričavati:
Njegov put do zvijezda bio je sve samo ne tipičan. Rođen u obitelji drvodjelca, po struci je bio električar, no talent za glumu koji je pokazivao još kao dječak u amaterskim predstavama bio je prejak da bi ga se ignoriralo. Nakon Srednje glumačke škole u Novom Sadu i Kazališne akademije u Zagrebu, na velika vrata ulazi 1960. godine ulogom koja ga je definirala kao vrhunskog dramskog glumca. U potresnom filmu "Deveti krug" Francea Štiglica, koji je bio nominiran i za Oscara, glumio je mladića koji brakom pokušava spasiti mladu Židovku od holokausta. Cijela se tadašnja država, kako su pisali kritičari, na prvi pogled zaljubila u naočitog Dalmatinca, a vrata su mu bila širom otvorena. Ubrzo je pokazao i svoj komičarski genij u filmovima poput "Martin u oblacima" i "Prekobrojna", čime se svrstao uz bok najvećih zvijezda jugoslavenske kinematografije poput Milene Dravić i Ljubiše Samardžića.
Ipak, zenit popularnosti i status besmrtne legende donijele su mu uloge u serijama nastalim prema peru Miljenka Smoje. Kao Roko Prč u "Našem malom mistu", a kasnije i kao brijač Meštar u "Velom mistu", Dvornik je postao dio svake obitelji. Njegov šarm, ludizam i autentični dalmatinski dijalekt urezali su se u kolektivno pamćenje, a te su uloge postale opće kulturno dobro. Bio je toliko stopljen s tim likovima da su ga mnogi tako i doživljavali, no kolege su ga pamtile kao nevjerojatnog profesionalca i velikog gospodina. Glumica Marija Sekelez jednom je ispričala kako ju je na snimanju "Kapelskih kresova" spasio od neugodne scene razodijevanja, glatko odbivši redateljevu zamisao. "On je tada bio zvijezda takvog kalibra da su se po njemu prepravljali scenariji", prisjetila se. U splitskom HNK zvali su ga "Pape", jer je za mlađe kolege bio poput oca, gromada od umjetnika i čovjeka.
Unatoč slavi koja ga je pratila, Dvornik je uvijek ostao čvrsto na zemlji, vezan za svoj Split, obitelj i Hajduk. Njegova ljubavna priča sa suprugom Dianom započela je na splitskoj Pjaci dok je ona imala tek šesnaest godina. Čim je postala punoljetna, vjenčali su se i ostali zajedno cijeli život, a on joj je pod prozorom pjevao serenade zbog čega je dobio nadimak "Trubadur Radunice ulice". Upravo zbog obitelji, supruge i sinova Dina i Deana, usporio je filmsku karijeru i posvetio se kazalištu u svom Splitu. "Sve je primao srcu i duboko proživljavao, svaka bi ga stvar uznemirila, a posebno nepravda. To ga je, čini mi se, i odvelo u smrt. Nije bio jak kako je izgledao", otkrila je Diana nakon njegove smrti, dajući uvid u nježnu dušu koja se skrivala iza lika robustnog Dalmatinca.
Posebno poglavlje u njegovom životu zauzimao je odnos sa srpskim glumcem Velimirom Batom Živojinovićem. Bili su više od kolega, bili su nerazdvojni prijatelji i najpoznatiji glumački tandem partizanskih filmova, od "Mosta" do "Bitke na Neretvi". Njihovo prijateljstvo bilo je toliko snažno da je njegov raspad početkom devedesetih viđen kao simbol raspada cijele jedne države. Zbog političkih razilaženja, Dvornik na strani HDZ-a, a Živojinović na strani Miloševićevog SPS-a, njih dvojica su se 1991. godine javno, putem otvorenih pisama u novinama, odrekli jedan drugoga. Bio je to bolan rez koji je odjeknuo regijom. Pomirenje je stiglo tek godinama kasnije, 2006., putem video-linka između Splita i Beograda. "Posljednjih godina nije bilo mržnje između nas", rekao je tada već bolesni Živojinović, a Dvornik se nadovezao riječima da je sve to bio "samo nesporazum".
Taj kratki izlet u politiku, na nagovor prijatelja Antuna Vrdoljaka, i sam je Dvornik kasnije smatrao pogreškom. Godine 1992. izabran je u Hrvatski sabor, no brzo je shvatio da to nije svijet za njega i ubrzo se povukao. Posljednje godine života bile su mu teške. Zdravlje mu je bilo narušeno nakon moždanog udara. Ipak, nije se predavao. Svoju posljednju ulogu odigrao je u seriji "Ponos Ratkajevih", a pet je godina radio na scenariju za autobiografsku dokumentarnu seriju "Balade o glumcu", projekt koji, nažalost, nikada nije uspio završiti. Srce velikog glumca i još većeg čovjeka prestalo je kucati, ali njegov duh i dalje živi kroz bezbrojne uloge kojima je zauvijek zadužio hrvatsku kulturu.
Otvori KEKS Pay
