Danas pisci televizijskih serija i filmova nisu toliko vješti u ubitačnoj, a finoj ironiji pa im je omiljena tema puno izravnija - oh, kako su bogati bešćutni (i disfunkcionalni, nesposobni za normalan život, emocionalni invalidi...). Takvih priča u posljednje vrijeme gledala sam možda i previše, od "Bijelog lotosa" i "Vaših prijatelja i susjeda", do "Sirena" i HBO-ova novog filma "Na vrhu" (originalni naslov film "Mountainhead" upućuje izravno na poznati prokapitalistički roman "The Fountainhead", "Veličanstveni izvor", sovjetske disidentice, američke književnice i filozofkinje Ayn Rand).
Nakon naslova, na početku te satire scenarista i redatelja Jesseja Armstronga (inače višestruko nagrađivanog autora serije "Nasljeđe"), veza s Rand potvrđena je i kroz izrugivanje s bogataškim, brutalističkim "bunkerom" na osami, na vrhu snježne planine u državi Utah, u kojem se okupljaju četiri "vladara svijeta", četiri najuspješnija američka IT-evca koji se igraju s umjetnom inteligencijom i pri tome zarađuju milijarde. To zdanje, veli jedan od tih najboljih "prijatelja" - a zapravo nesmiljenih poslovnih suparnika - izgrađeno je u "stilu Ayn Bland" (što znači bezlično i dosadno). Zdanje je sivo i nehumano, nalik nekom depersonaliziranom, jako skupom konferencijskom centru, do te mjere samodostatnom da sadrži i najrazličitije sportske dvorane u podrumu i moglo bi izdržati opsadu vanzemaljaca ili neprijateljske vojske - što modernim tehnološkim milijarderima valjda treba kao nekoć Hitleru u Orlovu gnijezdu u Bavarskoj.
Elon Musk dobio 14. dijete s izvršnom direktoricom Neuralinka: Evo kako su ga nazvaliSatiričar Armstrong vrlo je jezično vješt autor zajedljivih, vrlo često i nezamislivo, tinejdžerski prostih doskočica, ciničnih rečenica za pamćenje, štoseva. Jedan od gostiju u tom ružnom zdanju, nakon što ga je opisao kao bezlično, a domaćin uzvratio sa žaljenjem da ga je i previše koštalo, odgovara u dahu, bez razmišljanja, nešto u stilu, "ma nemoj se nervirati, pedofilska jazbina ipak se kupuje samo jednom u životu". Haha. To je njihova tipična zafrkancija, humor multimilijardera. Evo još jednog dobrog primjera: tog domaćina, najsiromašnijeg od tih novih internetskih poduzetnika, koji teži "uvredljivo malo" - nešto ispod milijarde dolara - pa se osjeća iskompleksirano pred uspješnijim prijateljima, ostali zovu Soup, što je skraćeno od soup kitchen, pučka kuhinja. Sve ispod B-nuta, kako oni to zovu jer razgovaraju u formulama i skraćenicama, sve ispod milijarde je siromaštvo.
Cijeli film "Na vrhu" uopće nisam gledala kao film - tako ga ni ne vrijedi recenzirati - nego kao niz dobrih karikatura, s odlično sročenim poantama, recimo, kao karikature iz časopisa New Yorker ili nekih engleskih kvalitetnih novina (samo su Armstrongovi štosevi uvijek kudikamo vulgarniji). Svaki prizor u filmu je karikaturalan, likovi su parodije nekih stvarnih techno milijardera, kao što su u Armstrongovoj seriji "Nasljeđe" članovi tajkunske medijske obitelji Roy zapravo karikature obitelji Murdoch, a ne stvarni, psihološki zaokruženi likovi čiju motivaciju možemo posve razumjeti.
Armstrong je na početku karijere radio kao istraživač tekućih političkih tema za laburističkog člana engleskog parlamenta i to se osjeća i danas, desetljećima kasnije, u svakom njegovom scenariju. On je istinski socijalni demokrat. No, u filmu "Na vrhu" on te svoje likove, bezdušne kapitaliste bez osjećaja za društvo oko njih, zapravo ne mrzi, promatra ih prije kao razmaženu djecu koja su izgubila kompas, osjećaj za granice, osjećaj za realnost (jedan od njih stavlja si kuhati jaja, ali u lonac ne dodaje vodu). Ta njihova suštinska nezrelost vodi u opsjednutost sobom i samo svojim mjestom pod suncem, a onda i u različite katastrofe po čovječanstvo, jer su istovremeno i pametni, s onom vrstom racionalne, kognitivne inteligencije koja često onemogućuje emocionalnoj i socijalnoj da se razvije do kraja. U tom smislu takvi ljudi i ti likovi ostaju socijalni i emotivni invalidi i to Armstrong odlično prenosi.
Naša poznata voditeljica prije 15 godina je izrekla sudbonosno da, sa suprugom je od studentskih danaDavnih osamdesetih godina gledala sam film "Izabrani" Jeremyja Paula Kagana, po romanu Chaima Potoka, koji mi se zaista usjekao u pamćenje. Odvija se u zatvorenoj newyorškoj hasidskoj židovskoj zajednici u kojoj rabin (Rod Steiger) shvaća da je njegov sin izuzetno nadaren i pametan, s fotografskom memorijom, i zato sklon druge u školi, ne tako uspješne, gledati s visoka. Čak prezrivo. Da bi mu razvio uspavani osjećaj za empatiju - dakle ljudskost - da bi mu jasno pokazao što za čovjeka znači biti odbačen i koliko svima treba ljubav i prihvaćanje, on svojeg miljenika najednom isključuje iz svojeg najužeg intimnog kruga. Kao što kaže Hamlet, on mora biti surov da bi dobar bio. Otac uopće sa sinom ne komunicira, sina to izjeda jer ne razumije zašto se to dogodilo. No, on na koncu, uz tešku borbu, nauči očevu lekciju i shvaća da je za dobrog čovjeka prvo i najvažnije voljeti svoje bližnje. Film propituje i to je li rabin bio isuviše surov, je li dopušteno tako nešto napraviti svojem sinu kojeg voli i to pitanje ostaje otvoreno. Kod ovih tehno milijardera toga nema. Oni su ostali zakinuti za ljudskost.
U jednom trenutku Venis, najbogatiji od svih njih - najbogatiji na svijetu, dakle očito parodija Elona Muska - pita svog starijeg prijatelja i učitelja pomalo rastreseno, "Vjeruješ li ti u ostale ljude?... Može li osam milijardi ljudi biti jednako tako realno kao mi", gotovo kao da je čovječanstvo samo još jedan proizvod njegove umjetne inteligencije. Za Venisa, kojeg po meni odlično (i zabavno raspamećeno) glumi Cory Michael Smith, "drugi" nisu pakao kao za Sartrea, oni su statisti, najčešće posve nevažni i o njima ne treba razbijati glavu.
Kad Venisa zove na mobitel američki predsjednik jer je svojom aplikacijom umjetne inteligencije napunio internet lažnim vijestima koje su zapalile mase po cijelom svijetu i pokrenule krvave obračune umjetno zaraćenih strana, Venis/Musk samog sebe tješi i hrabri pred prijateljima. I predsjednika, kao i sve ostale ljude na svijetu, proglašava samo posebno "složenom nakupinom ugljika".
Inače, čini se da se Armstrong za ovaj scenarij dobro pripremio. Prepun je kojekakvih tehničkih izraza (uvijek u karakteristično skraćenom obliku pa deceleracija ili usporavanje kao termin iz fizike postaje decel i slično), koje doista koriste ti američki IT-jevci. Autentičnost njihovog jezika osnovno je polazište filma, ne zaplet ili karakterizacija likova u scenariju.
Kad jedinog humanog i zabrinutog za sudbinu čovječanstva među njima brutalno napadnu, jer želi zaustaviti ubrzani prelazak na transhumanizam, on ih pokušava odvratiti pozivanjem na "prva načela", odnosno analiziranje problema od samih osnova i motivacije, što je mantra Silikonske doline. To je navodno i česta Muskova poštapalica u "racionalizaciji" problema s kojima se susreće u svojim brojnim tehnološkim pothvatima. Što se "racionalizacije" u međuljudskim odnosima tiče, tu jako šteka. Ne zna krenuti od prvih principa, od motivacija i ciljeva. Vjerojatno zbog sukoba s američkim predsjednikom, Musk je prije desetak dana u jednom danu izgubio više od 40 milijardi dolara (doduše, to nije njegov rekord, već je prije jednom izgubio i više). Samo ću ovdje dodati da je u jednom danu izgubio više od cjelokupnog hrvatskog godišnjeg budžeta - dakle svih hrvatskih državnih troškova, plaća i penzija - a nije ni trepnuo. Čudan je svijet u kojem živimo.
Inače, transhumanizam, Muskova opsesija, svakome od likova u filmu važan je zbog novca koji se njime može zaraditi - "što je gora bolest, to je vredniji lijek" - zaključuju oni cinično. No, najstariji od njih, vjerojatno modeliran prema milijarderu i filozofu Peteru Thielu, Muskovu prvom važnom partneru i prijatelju (glumi ga Steve Carell), zato što je bolestan i zna da umire, zaista vjeruje da bi njegova svijest mogla ostati živjeti zauvijek kao dio umjetne inteligencije. U tom smislu, dakako, uza sve te nemire i ubojstva po svijetu, kao izravnoj posljedici lažnih videa i fotografija koje više nitko ne prepoznaje kao lažne, film pokušava biti distopija, no Armstrong nije Orwell, to ipak ostaje samo zabavna parodija. Carell je objasnio da je taj film za njega neka vrsta modernog Kubrickovog "Dr. Strangelovea". Nije baš, ali meni jest zabavan.
Još jednu stvar je Armstrong ponovio iz svoje serije "Nasljeđe" - neprestane silovite seksualne aluzije, koje dakako nemaju nikakve veze s ljubavlju i svode se isključivo na borbu za dominaciju, na power play, dokazivanje vlastite pozicije moći. Seks je neka vrsta silovanja. Venis se divi nedirnutim planinskim vrhuncima među kojima se oni razmeću pa veli da izgledaju tako moćno "da bih ih odmah j..ao", štamparski strojevi, koje su njihove internetske aplikacije pretvorile u zastarjelu tehnologiju, za njih su "pre-cum" (vulgarno aludiranje na pred ejakulat). Oni su kao tinejdžeri kad je seks u pitanju pa se spominje kako su nekad skupa u Palo Altu, gdje je i sveučilište Stanford, masturbirali i svršili na neki kolač koji su potom pojeli zajedno. Klinci bi rekli, bolesno! Kad najmlađi među njima zafrkava najstarijeg, još uvijek naoko s velikim simpatijama, pa mu veli da ne zna psovati kao mlada generacija i "morao si je unajmiti klinca iz Baltimorea da ga nauči propisno vulgarno prostačiti", stari milijarder uzvraća mu "da si je on pak morao unajmiti klinca iz Toronta da ga nauči kako se j..e". Nitko od njih, dakako, nema pravi ljubavni život jer su nesposobni za istinsku emocionalnu vezu, fokusirani samo na tehnološke bitke i uspjehe. Tema bijednog, varanog rogonje jednako je prisutna kao i u "Nasljeđu".
Meni je možda jedan od najduhovitijih prizora u filmu ismijavanje Venisovog odnosno Muskovog odnosa prema svojem djetetu. Venis za razliku od Muska, čini se, ima samo jedno dijete, majka nije u igri. Njegov voljeni sin zove se Sabre, sablja, što je aluzija na Lightsabre (svjetlosni mač) iz "Ratova zvijezda"', filma koji Musk i njegovo IT društvo navodno obožavaju. U jednom trenutku filma Venis se osjeti uznemiren jer je (ipak donekle) svjestan da je otvorio Pandorinu kutiju najgorih zala koja će napasti čovječanstvo pa zove svoju pomoćnicu da mu što prije na kratko dovede sina Sablju da se umiri. Ona dolazi s autom pred vrata planinskog zdanja, vadi malu bebu koja još ni ne hoda, on je na trenutak oduševljeno uzima u ruke, ni ne unosi u kuću, ljubi ga u glavicu koju miriši da se umiri... Nakon nekoliko minuta ne zna što bi dalje s bebom i stavlja je na trbuh, na hladan asfalt da se igra sa šahovskim figurama (Musk jako voli šah koji je često igrao s Peterom Thielom). Nakon toga, dijete odlazi autom s pomoćnicom, a Venis se iživljava i emocionalno prazni suludim "napadom na jelku" u dvorištu, dok ga ostali gledaju.
Musk se nedavno pojavio u Bijeloj kući na primanju za turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana s malim X-om ("Lil X", tako ga katkad zovu, da ne prenosim čitavu suludu formulu umjesto imena) i rekao predsjedniku da je on nedavno dobio skrbništvo nad tim sinom i sam se njime bavi i zato ga često vuče posvuda sa sobom pa čak i u Ovalni ured. Jednom ga je nazvao "rekvizitom za slatkoću" - valjda je mislio da je to duhovito - no često je pričao (to se može pronaći i u njegovoj biografiji koju je napisao izvrsni novinar i pisac Walter Isaacson), da je mali X njegova "emocionalna ljudska podrška". Katkad ga naziva i svojim protežeom kojeg intelektualno prati i motivira, ali ključno, opisao ga je kao dijete koje za njega zrači nekom posebnom milinom koja ga liječi. Kad čovjek to čita, gotovo da bi se sažalio nad tim alijeniranim čudakom, no eto, Armstrong nas upozorava da to sažaljenje uvijek mora biti pomiješano sa zazorom i strahom.