Američki rock-gitarist Edward Van Halen preminuo je u utorak 6. rujna nakon borbe s rakom i brojnih zdravstvenih tegoba koje je imao od 1999., kada mu je ugrađen umjetni kuk. Rođen u Amsterdamu, odrastao u Kaliforniji, erumpirao je već nakon prvog albuma “Van Halen” 1978. s grupom koju je osnovao s bratom Alexom na bubnjevima, basistom Michaelom Anthonyjem i pjevačem Davidom Leejem Rothom. Nastupni album prodao se u više od deset milijuna primjeraka, a Van Halenove akrobatske solo dionice postale su zaštitni znak grupe već od pjesme “Eruption”.
Postoji stari vic koji kaže: “Koja je razlika između Boga i solo gitarista? Bog ne misli da je solo gitarist.” Američki gitarist Eddie Van Halen (1955.-2020.) od početka karijere približio se poziciji “novog Boga” među gitaristima. No, iako je bio maksimalno talentiran, Van Halen se nikada nije približio trendu gnjavaže koji vam gitaristi tog usmjerenja često znaju priuštiti besmislenim i predugim solažama. Eddie Van Halen uz sasvim jasno virtuozno umijeće bio je i vizionar novog zvuka gitare koji se pojavio krajem sedamdesetih, a dominirao u osamdesetima. Revitalizirao je zvuk gitare za kraj 20. stoljeća i stekao mnogo sljedbenika, uvevši u studio i na scenu drukčiji način sviranja.
Ponekad i na žalost mnogih koji nisu voljeli “natapirani soft-metal”, dominantan žanr tih godina koji je iznjedrio mnoštvo gitarista koji su preuzeli Van Halenov efektan finger-tapping način svirke (s obje ruke na vratu gitare). Za razliku od njih, Eddie Van Halen bio je i arhitekt zvuka, bendovski čovjek koji je svirao s ostalima, a ne ispred ostalih. U tome je do neke mjere predstavljao nastavak onoga što je Jimmy Page iz Led Zeppelina napravio dekadu ranije.
Važnost Eddieja Van Halena nalazimo u činjenici da je zbog popularnosti matične grupe od kraja sedamdesetih godina bio važan za održavanje na površini američkog klasičnog rock-zvuka, nakon naleta disco-kulture, a u trenucima kad se većina produkcije popularne i rock-glazbe prebacila na sintetske ritam-mašine i electro-pop, dominantan osamdesetih. Za razliku od mnogih potonulih rokera u tom desetljeću, Van Halen je upravo u toj dekadi postigao najveće uspjehe i snimio najvažnije albume. Samo njegov solo u pjesmi “Beat It” na megauspješnom “Thrilleru” Michaela Jacksona 1982. pokazuje koliko ukusno može postaviti spektakularan solo, iako su Van Halenovi sljedbenici imali puno niži prag ukusa i artikulacije. S te strane Eddie Van Halen jest presudno utjecao na mnoštvo epigona koji su se pojavljivali, ali nije bio kriv za to. Isto bi se, uostalom, moglo reći i za Jimija Hendrixa.
Bend Van Halen, uz pjesme “Runnin’ With the Devil”, “Panama”, “Hot For Teacher”, “Why Can’t This Be Love?” i “Jump” – svojim jedinim singlom koji se 1984. popeo na vrh američke ljestvice singlova – bio je tipičan soft-metal proizvod osamdesetih, ali puno bolji od sličnih pojava kojih je bilo u izobilju. Bili su među 20 najprodavanijih imena u SAD-u i pet godina, od 1978. do 1982., prodavali su albume u milijunskim nakladama (“Van Halen”, “Van Halen II”, “Women and Children First”, “Fair Warning”, “Diver Down”), da bi najveći uspjeh postigli s ključnim albumom “1984”.
S pjevačem Davidom Leejem Rothom u prvom planu Eddie Van Halen imao je kontrafiguru i scenskog partnera poput mnogih klasičnih rock-bendova. Zbog međusobnih razmimoilaženja Leeja Rotha krajem osamdesetih zamijenio je Sammy Hagar, ali i s njim su postizali uspjehe, jer su privlačnost Van Halenova gitarskog rada, solidne pjesme i pouzdana koncertna sprema grupe izdržali i odlazak zaštitnog znaka Davea Leeja Rotha. Kasnije je Hagara zamijenio Gary Cherone, da bi se potom Hagar vratio u sastav, a nakon njega i Dave Lee Roth, zaokruživši rad grupe 2007. u postavi u kojoj bio i sin Eddieja Van Halena, 16-godišnji Wolfgang na bas-gitari.
Na popisu “100 najboljih gitarista” svih vremena američkog magazina Rolling Stone 2015. Eddie Van Halen našao se na visokom 8. mjestu, a u obrazloženju svog gitarističkog rada spomenuo je samo Erica Claptona, koji je bio na drugom mjestu popisa; “Eric Clapton jedini je gitarist koji je utjecao na mene, iako čak i ne zvučimo slično. Ono što me inspiriralo, što me natjeralo da uzmem gitaru, bili su njegovi rani radovi. Neke od tih sola i danas znam svirati, ona su za stalno upisana u mom tijelu. Taj zvuk temeljen na bluesu osnova je zvuka moderne rock-gitare”. Eddie Van Halen utjecao je i na nekadašnju jugoslavensku pop-scenu, barem površinski; “Padaju zvijezde” Bijelog dugmeta aranžmanski je očita prerada pjesme “Jump”, dok je cijeli imidž Divljih jagoda, čiji je gitarist Zele Lipovača itekako slijedio Van Halen na albumu “Motori” 1982. – a ponajprije izgled Alena Islamovića, bio očita kopija Davea Leeja Rotha.
