Istarska kantautorica, akademska glumica i umjetnica Elis Lovrić svoj hvaljeni debitantski album "Merika", nakon deset godina, odlučila je objaviti na vinilu. "Moja Merika" izlazi u svega 300 primjeraka, a umjetnica je pripremila brojna iznenađenja za svoju publiku. Osim redizajna, iza nje je vrlo uzbudljiva godina u kojoj je nastupala diljem Europe, ali i u Kanadi, a predstoji joj koncert i u New Yorku i to sve u sklopu projekta "BELEM". O čemu se točno radi, što priprema i kamo će na godišnji odmor otkrila nam je u razgovoru.
Objavili se vinilno izdanje "Moje Merike", redizajna svog debitantskog albuma koji je izašao prije deset godina. Kako ste došli na ideju za redizajn i koliko vam on znači?
Kad mi je prijateljica prije godinu i po rekla da želi naručiti 10 vinila Merike, rekla sam: Ok, ajmo! Vrijeme je za Meriku na vinilu!
"Merika" je moj prvi album koji me katapultirao u svijet diskografije. U njemu su i more i mojih 60 škalina, i odlazak u svijet, povratak mojoj Istri i svi oni koji me nisu razumjeli, ali i tračak nade da će me jednog dana razumjeti. Čini mi se kao da sam uzela to moje more, ispohala ga, izvrtjela na žaru i onda ga servirala sirovog, odležanog u svojim snovima. Kad se toćam u moru pročisti me. Nadam se da tko sluša "Meriku" i "Moju Meriku", doživi to isto.
Dok sam smišljala kako ću s vinilom, naišla sam na istomišljenike, razmjenjivali smo ideje i svidjelo mi se imati svježe poglede. S njima sam zaronila u redizajn i izašla kao nova osoba koja više nije sama.
A vinil je kao ispijanje japanskog čaja, ritual. Okreneš šalicu, okreneš ploču.
Elis Lovrić o Portugalu: 'Tu se vraćam najvjernijoj sebi i punim baterije'
Sadrži li "Moja Merika" neke novosti za razliku od "Merike"?
Apsolutno da, željela sam dati pečat novog desetljeća. Prvo sam željela snimiti djecu iz moje bivše osnovne škole Matija Vlačić u Labinu i Umjetničke škole Matka Brajše Rašana kako pjevaju "Kanat od mora" jer su je već izvodili više puta, a neki i pobjeđivali na natjecanjima, tako da album završava upravo s tom izvedbom. Koliko smo se zabavili, čuje se i u malom hidden tracku koji će strpljiva uha otkriti. Nisam se mogla suzdržati, a da ne ostane kao pečat ovog izdanja.
Zatim, ne bi "Merika" bila "Merika" da ne stavim tri verzije pjesme "Merike" na album: labinjonsku, talijansku i naravno američku. Realno, to su tri potpuno drugačija teksta i meni je to bio poseban izazov.
A onda sam osjetila da i pjesma "Se ca još željin" želi na vinil, a kako intuiciju treba slušati, eto i nje utisnute na albumu. Sam "Kanat od mora" dobio je i svoju orkestralnu verziju. Posebno mi je drago što izdanje ima i skriveni QR kod koji vodi na dodatne materijale koji se stalno nadopunjuju. Volim spoj starog i novog: vinil kao čvrsti trag, predmet koji možeš mirisati, okretati u rukama baš takvog kakav je, i digitalni prozor kroz koji možeš gledati u prošlost i budućnost, i jednim klikom ubaciti novu informaciju ili nagradnu igru.
Kakve su reakcije publike?
Reakcije ljudi su emotivne. Zahvaljujući "Merici" doznala sam puno dirljivih obiteljskih priča. O očevima, djedovima, kuvertama s dolarima koje su putovale mjesecima, o otoku Ellis, mom imenjaku, na kom se odlučivala sudbina mnogih doseljenika. Kad album prestane biti samo moj i postane nečiji osobni album, to mi je najljepše. "Moja Merika" je kao migracija koja te vrati u sebe.
Od vašeg prvog albuma prošlo je skoro desetljeće. Kako danas gledate na njega? Biste li rekli da ste bili jako hrabri kada ga je trebalo izdati?
Ma ja sam vam istarska koza. Pusti me da brstim po svoje. Kad sam usred nečega, ne vidim hrabrost, osjećala sam tad samo nužnost. Ja sam morala napraviti taj album jer sam njime stvorila moju Ameriku. Osjećala sam se kao Kolumbo koji je umjesto Amerike otkrio sam sebe.
Objaviti autorski album na labinjonskoj cakavici s pjesmama koje nisu rađene po radijskom formatu, nije bio "poslovni" potez, to je bila borba za život; traženje smisla usprkos tuđim i vlastitim prosudbama, nepovjerenju i onom "nikad ništa od tebe" glasa koji je vrištao.
Pitala sam se: što želim reći, a da prešutim ružnoću? Radila sam bjesomučno, kao u transu, sve sam katarzirala unutar sebe i svaka krnja rečenica u pjesmi davala mi je smisao koji sam prije prešućivala.
Odgojena sam istarski. Muči, muči! (šuti!) I stavi osmijeh na lice. Nije bitno ako se iznutra trgaš. A ja nisam htjela više prešutjeti pa sam otpjevala. Razumio to netko ili ne razumio, u tom trenutku više nije bilo bitno.
Koju biste pjesmu s albuma danas doživjeli drukčije nego prije deset godina?
Onu koju nisam stavila u album, a htjela sam (smijeh): "Koza nostra".
Zapravo, pjesmu "Va sne" sad doživljavam drukčije. Pisala sam je za nonu, ali me otac uvijek pitao zašto u pjesmi pjevam da noni nosim ljubičice kad sam ih nosila mami. Rekla sam mu da se baš zato pjesma zove "Va se" (U snu), jer je metafora. Sad kad je mama nedavno preminula, imam čudan osjećaj, pitam se hoću li ju pjevati drukčije, izaziva mi strahopoštovanje kad nakon puno godina shvatim koliko su moje pjesme pametnije od mene. Sve sam pjesme "zapakirala" da sakrijem bol, htjela sam ljudima dati nešto lijepo, baš samo taj dio, međutim, pjesme su se pisale same od sebe i nisam im htjela kvariti put.
Jedan vaš veliki uspjeh ove godine jest i sudjelovanje u BELEM-u, koji vam je omogućio nastupe u Francuskoj, Italiji, Kanadi... Kako izgleda vaša priprema za jedan takav nastup?
BELEM je glavni "krivac" za puno lijepih stvari koje su se dogodile. Taj EU natječaj na koji sam se s nevjericom prijavila, otvorio mi je toliko novih mogućnosti i upoznao s ljudima koji žive za ono što sam godinama radila sama, a sad imam osjećaj da sam našla familiju.
Pripreme za sve moje nastupe počinju u trenutku kad doznam za nastup. To je jedan cijeli proces unutar mene, a često počinje tako da već od tog trenutka kad me netko zvao na telefon znam kako ću započeti nastup, glumački ili pjevački, gdje će biti publika i koju haljinu ću nositi. Stvaram sliku scene u glavi pa makar onda sve izokrenula na licu mjesta.
Za svaki koncert pišem novi poredak, to mi je ritual. I obožavam kartončiće iz čarapa na kojima zapisujem pjesme i onda ih lijepim po gitari ili vadim iz džepova na sceni. To mi dođe kao zabavljanje same sebe i publike jer nikad ne znam otkud će se pojaviti išarani šalabahter.
A pjesme vježbam pred nastup k'o na ubrzanoj traci. Danima i mjesecima ranije ih vježbam sporo, ponavljam prijelaze, srašćujem se ponovo s trenucima kad sam ih stvarala, sa svakim zarezom, pauzom i frazama na različitim jezicima. Osjećam se malo kao Mary Poppins kad vježbam pjesme na 7, 8 jezika istovremeno, moram reći da mi bude jako zabavno kad mi se riječi izmiješaju ili ih zaboravim i onda moram zaroniti u taj nevidljivi bunar naučenih jezika. Tada mi se najlakše prešaltati na labinjonski koji svi razumiju (smijeh).
Za nastupe u inozemstvu često pripremam i kratke uvode na jeziku zemlje u kojoj nastupam. Obožavam jezike. Jezici su oblik poštovanja, jezici su život za sebe.
Spomenuli ste da je trenutak kada je publika zajedno pjevala "Je ča je" označio novo poglavlje. Kakvo je to poglavlje?
Ma to je bilo ludilo kad sam vidjela snimku. Nisam ja to odmah shvatila. Tek kad se nakon Japana desilo u Rovinju, u dvorani Adris, tek tad sam shvatila da taj moj "kineski" pjeva cijela dvorana.
To je bio taj trenutak koji neću nikad zaboraviti. A onda nakon toga, stojim tisuće kilometara od moje Istre u Kanadi, i slušam kako publika opet iz sve snage pjeva "Je ča je, ča je bilo bilo je". I još mi poslije kažu da labinjonski uopće nije težak. U sekundi se poimanje jednog malog dijalekta iz teškog pretvorilo u najlakše.
Tada sam shvatila da labinjonsku cakavicu više ne moram braniti, nego samo dijeliti. Više ne moram objašnjavati zašto labinjonska cakavica može u svijet. Ona je već otišla u svijet. Ne kao jezik koji umire, nego kao živi jezik emocije.
I zato sam na albumu napisala na stickeru "Polabinjonizacija u tijeku". Kažu da Labinjonski govori oko 10000 ljudi. Ja svaki put publici kažem: Vi ste desettisućstoipedestiprvi (pa tako redom povećavam) koji pjeva na jeziku za koji su mi tvrdili da je u suvremenom smislu neuglazbljiv. Ljudi moji, vi pjevate po naše!
Morat će past neka nagrada kad dođemo na sto tisuća! (smijeh)
Urnebesno! Maja Šuput podijelila što su konobari pogrešno zaključili o Bloomu, objavila i snimku
U Kanadi ste predstavili i inovativni koncept InConcert Lyrics. O čemu se radi i kako to funkcionira?
InConcert Lyrics je ideja da publika tijekom koncerta može pratiti tekst pjesama uživo na ekranu iza mene ili na pametnom telefonu. Nešto kao simultano titlovanje, ali na način koji ne oduzima pažnju od izvedbe. Kod mene je to posebno važno jer pjevam na rijetkim dijalektima, ne samo labinjonskom, nego i na istroventetu (istromletački), vlaškom (istrorumunjski), osaka-ben (japanski iz Osake) i drugim manjinskim jezicima, pa publici tako dajem ključ razumijevanja bez razbijanja magije. Publika prati, razumije, doživljava, a u jednom trenutku i zapjeva.
Zahvalna sam gospodinu Singermanu i njegovoj ekipi na datom povjerenju i prepoznavanju. Zasuze mi se oči svaki put kad to govorim..
InConcert Lyrics su kao srce koje pulsira s emocijom žive izvedbe: prenosi dostojanstvo teksta i publici istovremeno daje mogućnost sudjelovanja.
Sretna sam što sam ustrajala u vjeri da svaka mala stvar može izazvati veliku promjenu. I ta je vjera dobla svoje utjelovljenje putem BELEMA i InConcert Lyricsa. Cijeli je taj proces bio moguć i dugogodišnjim ulaganjem u diskografski dio koji skoro nitko ne vidi jer me svi percipiraju kao umjetnicu. Tu su svoj doprinos dali RUNDA, IMPALA, LYRICFIND, FLEEPIT, dragi ljudi poput Bruna Guillarda, Alexa, Laure... A "ocu", izumitelju YouTube titlova, gospodinu Singermanu, velika zahvala i čast na ustrajnosti i primjeru kojim me duboko inspirira kako biti agent promjene u praksi, kako živjeti ono za što si stvoren i što ti je dano da budeš.
Gdje planirate idući nastup u sklopu projekta? Pripremate li nešto posebno za taj grad? Koji gradovi i zemlje su još na popisu turneje?
Sljedeći je New York gdje sam pozvana na međunarodnu konferenciju na kojoj ću održati svoj koncert. Merika napokon gre va svoju Meriku! (smijeh). Naravno da će InConcert Lyrics dobiti svoje posebno mjesto, a pripremamo i neka iznenađenja.
Znala sam da govorite više jezika, ali kada sam pročitala da pjevate na njih deset, stvarno sam se pozitivno šokirala. Koliko vam treba za naučiti novi jezik? Razmišljate li sada o učenju još nekog europskog jezika na BELEM-u?
Nije isto govoriti jezik i pjevati na jeziku. Ja neke jezike govorim, neke razumijem, a neke pjevam. Naprimjer: japanski i mađarski pjevam, malo razumijem, ali ne govorim kao što na primjer govorim tečno njemački, talijanski, istroveneto ili engleski. Kad učim pjesmu na novom jeziku, najzanimljiviji su mi oni zvukovi kojih nema kod nas tako da mi je nizozemski do sad bio najteži, a japanski, mađarski, francuski, poljski ili gaelski su mi laki naspram nizozemskog. Nekad mi treba nekoliko minuta za uhvatiti melodiju jezika, a nekad danima i mjesecima ponavljam fraze.
Trenutačno su na redu turski, kineski, jačanje mađarskog i nova borba s nizozemskim. A vlaški i žminjski su mi kao sladoled, guštam u njima i imam super učiteljice. Ako se pojavi još neki jezik ili dijalekt, sve primam s veseljem, samo treba vremena i strpljenja.
Inače volim tu moju dijagnozu multijezičnosti, nisam joj još našla lijek osim da naučim još jedan pa još jedan jezik (smijeh) ili barem pjesmu. Svi jezici su sami po sebi već pjesma.
Šime Elez uhvaćen s atraktivnom TV voditeljicom: Ubrzo se oglasio, evo što je rekao
Otvori KEKS Pay
