Priča jednostavna, stereotip iz školskih vremena u onome dobu: lijepa i pomalo ohola profesorica francuskog, u koju su svi učenici zaljubljeni, tajanstvena onako kako samo objekt žudnje to može biti, ali u tom tajanstvu postoji još nešto, što nema veze s adolescentskim hormonima, a nema ni s držanjem jedne lijepe žene pred razredom punim đaka, postoji tajanstvo koje se već tiče povijesti i vječnosti, društveno-političkog uređenja, komunizma i prokletstva odrastanja i života u stalnom i nepopravljivom neskladu između vlastite sudbine, zadane obiteljskom poviješću, i sudbine naroda i velike povijesti koja čovjeka samelje u prah i zaborav. To je, dakle, tema romana "Madame". Objavljen 1998, desetljeće po kraju komunističke vladavine u Poljskoj, ovaj roman igra neobičnu ulogu unutar žive književnosti i kulture. Neobičnu, jer ga ne možemo usporediti ni s jednom hrvatskom niti južnoslavenskom postkomunističkom knjigom, jer takva naprosto nije napisana. U njemu je, na način privlačan i čitatelju blizak, opisano ono što se prethodno dogodilo. Kroz običnu, gotovo trivijalnu, skoro već i čuvenu priču, kroz legendu o đačkim zaljubljivanjima u nedodirljive školske nastavnice, ispripovijedana je, u formi skoro trilerskoj, pripovijest o povijesti Poljske pod komunizmom, a naročito o metodama suzbijanja slobodarske misli i inicijative iz tog vremena.
Nama, pak, koji smo u to vrijeme živjeli pod jednim ponešto kompleksnijim sustavom, koji je istodobno bio neusporedivo liberalniji od poljskih iskustava sa sovjetskom okupacijom i njome nametnutim marksizmom-lenjinizmom, ali je u dubinskom smislu bio isto toliko emocionalno i mentalno korumpiraniji, prikazi i prizori ideološkog nasilja iz "Madame" dvostruko su interesantni. S jedne strane, to razvrstavanje podobnih i nepodobnih intelektualaca, sveučilišnih profesora primjerice, kod nas je postojalo kao daleki refleks i odraz onog o čemu Libera piše, ali, s druge strane, prikazi i prizori iz današnje hadezeovske ili klerikalno-hadezeovske Hrvatske gotovo da su mjestimice šokantno slični staljinističkim igrokazima iz Poljske, pedesetih godina. Malo kad mi se posljednjih godina i desetljeća dogodilo da sliku vlastitog svijeta tako jasno i zorno prepoznam u prikazima jednoga drugog, prostorno pa još kalendarski i povijesno tako udaljenog doba. Možda je i u činjenici što naša književnost nikada nije imala te snage ni interesa da reflektira vlastitu povijest pod komunizmom razlog što nam se ta povijest danas u Hrvatskoj ponavlja, naravno više ne u crvenoj, nego u crnoj inačici.
Antoni Libera (1949.) pisac je, prevoditelj i kazališni redatelj, koji je 1984, malo po ukidanju "ratnog stanja" u Poljskoj, i diktature generala Jaruzelskog, na Poljskoj akademiji znanosti doktorirao s disertacijom o Samuelu Beckettu. Trajno zabavljen Beckettom na poljski je preveo sve njegove drame, većinu proze, eseja i poezije, te je, što u Poljskoj, što širom svijeta, u Londonu, Dublinu, New Yorku, Melbourneu, režirao tridesetak predstava po Beckettu. A kao usput preveo je i cijeli jedan prilično opsežan kontingent europskih dramskih, pa i pjesničkih klasika.
FOTO Maju Šuput na konertu u Splitu pratio je Šime i fotografirali su se s gradonačelnikom Splita
Sve to nama je zanimljivo napominjati iz nekih, rekli bismo stilsko-književnih i žanrovsko-formacijskih, pa i svjetonazorskih razloga. Naime, roman "Madame", ta raskošna modernistička proza, privlačna i prijatna za čitanje, do u beskonačnost udaljena je od svega što je Samuel Beckett ikad mislio ili napisao. Umjesto rezignacije, mračnog očaja, zarobljenosti u vlastitom tijelu, životnog i egzistencijalnog apsurda, totalne inpersonalnosti i toponomastičke anonimnosti onoga koji mu je cijeli život bio i tema, i svojevrsni uzor, Libera nam nudi šarenilo i bogatstvo svijeta, ne plaši se razlijevanja svojih riječi i rečenica, nije ga briga što će to što radi svima biti lijepo i privlačno, i što će ga čitati čak i oni koji ništa ne čitaju, i što njegov svijet, sve u svemu, nasuprot Beckettu, djeluje u ovom romanu nekako - brehtijanski! I još o nečemu Antoni Libera nimalo ne brine: njegov romaneskni tekst potpuno je lišen svih konfesionalnih obaveza. On će lako i spremno kliznuti u esejiziranje, u predavanje, u književno i književnoteorijsko tumačenje, koje baš nimalo pritom ne narušava arhitekturu romana. "Madame" je knjiga raskošne i posve slobodne književne kulture i imaginacije njezina autora, ali i cijele jedne neusporedivo moćne i samosvjesne žive zajednice, koja je na takvu knjigu bila spremna.
Prijevod Dalibora Blažine, zaslužnoga hrvatskog polonista, umirovljenog profesora zagrebačkog Filofaksa, ovom je čitatelju skoro jednako dragocjen. Pogodilo se i potrefilo da pisca prevodi generacijski blizak njegov kolega i sudrug. U ovom slučaju to je važno, u prijevodu to se osjeća. I još nešto: Dalibor Blažina jedan je od onih starinskih zagrebačkih profesora koji se svojim poslom ozbiljno bave i mimo fakultetskih kabineta, bolonjskih protokola i pseudoznanstvenih preseravanja, kakvima je danas toliko sklona većina njegovih kolega. Golema je moja čitateljska zahvalnost na tome.
Otvori KEKS Pay
