Voditelj 'Špice', radijske emisije Hrvatskog radija koja je iznimno popularna na društvenim mrežama, Miro Čabraja, je također glumac i redatelj, a trenutačno ima zanimljiv projekt koji podsjeća na video igru. Naime - u njegovoj autorskoj predstavi 'Spoj na slijepo' publika odlučuje o tijeku radnje, bira likove i kreira završetak.
"Spoj na slijepo" je prvi interaktivni kazališni projekt u Hrvatskoj. Što vas je inspiriralo da krenete u ovaj inovativni projekt i kako ste zamislili ulogu publike u predstavi? U 2026. godini obilježit ću deset godina rada u svom kazalištu LaLaLand, u kojem sam stvorio brojne projekte za djecu i mlade. Upravo kroz taj rad, kroz gotovo tisuću izvedbi interaktivnih predstava shvatio sam koliko je publika važan, aktivan dio svake izvedbe. Interakcija s publikom postala je moj zaštitni znak i temeljni element uspjeha, jer upravo taj neposredni kontakt čini predstavu živom, dinamičnom i drugačijom svakim izvođenjem.
Kad sam se okrenuo večernjim komedijama za odrasle, znao sam da želim zadržati taj princip, tj. publiku kao suigrača. U mojim predstavama publika nikad nije pasivan promatrač, nego dodatni glumac koji sudjeluje, reagira i usmjerava energiju na sceni. Interakcija je, po meni, srž kazališta, ona stvara vezu između glumca i gledatelja i čini da svaka izvedba ima svoj jedinstveni pečat.
U dosadašnjim projektima: “Baka ima dečka” i “Spoj na slijepo”, koje sam radio s dramaturginjom Doroteom Šušak, publika je taj koncept objeručke prihvatila. Gostovali smo po cijeloj Hrvatskoj, ali i izvan nje, čak i u Dubaiju i reakcije su bile fantastične! Upravo zato vjerujem da je interaktivni format nešto što publika treba i voli, a meni osobno donosi ogromno zadovoljstvo jer omogućuje iskrenu, živu komunikaciju i razmjenu energije između scene i gledališta.
Koji je bio najveći izazov u stvaranju predstave koja se razvija ovisno o odlukama publike? Kako ste osigurali da predstava bude jednako zanimljiva bez obzira na to koji će smjer odabrati gledatelji? U predstavi „Spoj na slijepo“ najveći izazov bio je navesti publiku da od samog početka prihvati igru koju im nudimo. Dolaskom na predstavu publika skenira QR kod i putem posebne aplikacije tijekom cijelog showa glasa za svog favorita među kandidatima. Trebalo je stvoriti atmosferu u kojoj će se ljudi odmah uključiti i shvatiti koncept, no zahvaljujući naratoru koji publiku vodi kroz priču, to je vrlo brzo zaživjelo. Gledatelji su se već od prvih minuta počeli zabavljati i aktivno sudjelovati! Upravo oni odlučuju tko će otići na “spoj na slijepo” s tajanstvenom osobom iz publike.
Drugi veliki izazov bio je tehničke prirode i to izvedbeno. Predstava traje sat i pol, a ja sam cijelo vrijeme na sceni, bez ijednog izlaska. Igram devet likova, često prelazim iz muških u ženske uloge i obrnuto, a sve te presvlake i transformacije odvijaju se pred publikom, u roku od svega 60 sekundi. To zahtijeva ogromnu koncentraciju, brzinu i fizičku spremnost, ali je publici iznimno zanimljivo jer svjedoče pravoj kazališnoj magiji uživo. Zbog toga svaka izvedba ima svoju energiju i svoj završetak jer pobjednik kojeg publika odabere mijenja tijek predstave. Nijedna izvedba nije ista, a publika upravo to prepoznaje i cijeni - osjećaj da su oni su-kreatori priče, da bez njih predstava ne bi bila ista. I upravo u toj nepredvidivosti i zajedničkoj igri leži čar “Spoja na slijepo”.
U predstavi se transformirate u deset potpuno različitih likova. Kako pristupate svakoj od tih transformacija i koliko je važno da svaki lik bude autentičan u svom ponašanju i karakteristikama? Za mene svaki lik u predstavi ima svoj život, svoju priču i svoju emociju. U tih petnaestak minuta, koliko svaki od njih ima na sceni, važno mi je da publici prenesem njegovu bit, da ga upoznaju, zavole ili čak ne vole, ali da reagiraju. Svaki lik ima samo jedan cilj: zadobiti publiku i osvojiti njezine glasove kako bi završio na famoznom spoju na slijepo. Kada smo Dorotea Šušak i ja stvarali ovu predstavu, od samog smo početka znali da želimo da svaki lik bude potpuno drugačiji i izgledom, karakterom, govorom i temperamentom. Dolaze iz različitih dijelova Hrvatske, govore različitim dijalektima i imaju potpuno različite svjetonazore. Publika tako upoznaje šalterušu, doktora, kamiondžiju, svećenika, influencericu, fitness trenera i mnoge druge. Sve likove koji su naizgled karikature, ali u sebi nose i prepoznatljive osobine ljudi iz svakodnevnog života. U tome i leži ljepota glume u mogućnosti da u sat i pol vremena proživim devet različitih života. To je za mene i izazov i privilegija. Nakon svake izvedbe priđe mi barem desetak ljudi koji mi žele stisnuti ruku, zahvaliti i reći da ih je nešto u predstavi posebno dirnulo ili nasmijalo. Takvi trenuci su najveća potvrda mog rada jer tada znam da sam uspio prenijeti sve ono što sam zamislio, kroz svaku od tih devet uloga.
Kao voditelj emisije Špica na HR, poznati ste po svom opuštenom i duhovitom stilu. Kako uspijevate održati ravnotežu između vaše radio osobnosti i izazova koje donosi kazališna scena? Rekao bih da su kazalište i radio dva potpuno različita medija. U kazalištu nisam Miro Čabraja, tamo sam isključivo glumac koji živi svoje likove, svaki sa svojom pričom, karakterom i emocijom. Na radiju, pak, imam priliku biti - ja. U ulozi voditelja nastojim pokazati što više svoje osobnosti, spontanosti i humora. Iz sezone u sezonu to je sve više onaj pravi Miro - prirodan, opušten, s puno vlastitih priča i ideja. Posebno sam ponosan na to što je „Špica“ postala multimedijalna emisija koja se prati i na društvenim mrežama, gdje smo, prema rezultatima, jedan od najviralnijih formata u Hrvatskoj. Malo tko zna da upravo ja stojim iza koncepta cijele emisije od ideja, igara, izazova do sadržaja koji svakodnevno privlače tisuće gledatelja i slušatelja. Više od 380 milijuna pregleda u drugoj sezoni emisije! Iza „Špice“ stoji vrlo mali, ali izuzetno predan tim: snimatelj, novinarka Josipa Rupić i ja. Troje nas stvara sadržaj koji često nadmašuje i mnogo veće redakcije, i to je ono što me posebno veseli. Radio mi je dao priliku da radim autorski projekt u kojem mogu izraziti sve ono što volim – ideje, ljude, energiju i teme koje smatram vrijednima dijeljenja. „Špica“ traje svake subote od 11 do 13 sati, i za mene je to prostor potpune slobode u kojem mogu stvarati, zabavljati i povezivati se s publikom, baš kao i u kazalištu, ali na potpuno drugačiji način.
'Danas postoji mnogo onih koji ne nude konstruktivnu kritiku, nego vrijeđaju, omalovažavaju ili ismijavaju tuđi rad'
Kako usklađujete svoje kazališne i radijske angažmane? Što vas više ispunjava – raditi pred kazališnom publikom ili u eteru radija? Koji je izazov veći? Emisija „Špica“ emitira se svake subote od 11 do 13 sati na Drugom programu Hrvatskog radija, a dodatni se sadržaji snimaju prije i poslije emisije, te po potrebi tijekom tjedna. Već je postalo dio moje rutine da subotom budem na Zagrebačkoj špici, ispred Sunca u Bogovićevoj ulici i to je sada već tradicija koja traje treću sezonu zaredom. Posebno me veseli činjenica da svake subote sve više ljudi dolazi gledati emisiju uživo. Neki zastanu na pet minuta, a neki ostanu i po sat vremena, jednostavno uživajući u energiji „Špice“. Tu posebno moram spomenuti našu vjernu gledateljicu gđu Katicu, koju s razlogom zovemo najvećom špicericom, jer je gotovo svake subote tamo, podržava nas i donosi tu posebnu toplinu koju samo publika uživo može stvoriti. Što se tiče usklađivanja kazališta i radija, tu zapravo nema većih poteškoća jer su predstave najčešće u večernjem terminu. I kad su subotom, uglavnom stignem na njih, čak i ako su izvan Zagreba. Jedino predstave za djecu, koje se ponekad izvode u jutarnjim terminima, znaju se preklopiti s emisijom, no većina organizatora se prilagodi mom rasporedu.
Teško je reći što me više ispunjava - kazalište ili radio - jer su to dva potpuno različita svijeta. Kazalište je moj umjetnički dom, ono što me oblikovalo i što mi omogućuje da se izrazim kroz likove i emocije. Radio, s druge strane, daje mi priliku da budem autentičan, spontan i u stalnom kontaktu s ljudima. Možda je kazalište veći izazov, jer je svaka predstava drugačija, svaka publika nova, a interakcija nepredvidiva i živa. No i „Špica“ nosi svoje izazove. To je emisija uživo, što znači da nikad ne znaš tko će kasniti, tko će iznenaditi reakcijom ili što će se dogoditi u eteru. Upravo ta neizvjesnost i energija čine i jedno i drugo iznimno uzbudljivima i ispunjavaju me na različite načine.
Koji je vaš omiljeni način opuštanja nakon napornog dana na sceni ili u studiju? Što gledate na Netflixu, koje knjige čitate? Ili je to ipak neka kava s društvom? Kad sam u Zagrebu ili Hrvatskoj, moj je fokus uglavnom na poslu. Osim rada na radiju i kazalištu, vodim i marketinške projekte tj. kreiram sadržaj za društvene mreže različitih klijenata, razvijam koncepte za „Špicu“, pišem scenarije i sinopsise, te organiziram kazališne izvedbe. Dakle, dan mi je prilično ispunjen, ali zato kad se želim odmoriti - putovanja su moj način punjenja baterija. Iskreno, u Hrvatskoj teško nalazim mir jer mi um uvijek radi „sto na sat“. Zato kad putujem tek tada se istinski opustim i odmorim. Dok vam ovo govorim, sjedim na terasi jednog kafića u Dubaiju, pijem sok od lubenice i uživam u trenutku. Ove sam godine imao sreću posjetiti Brazil, London, Zanzibar, Dubai, Kolumbiju, a već sutra krećem na Tajland. Putovanja su za mene više od odmora… to su trenuci u kojima nastaju nove ideje, inspiracije i kreativni projekti. Često upravo u avionu napišem prve verzije svojih tekstova i koncepata. Kada sam u Zagrebu, volim ispijati kave… mislim da smo svi na Balkanu poznati po tom ritualu. Dnevno odradim barem dvije do tri kave s prijateljima ili suradnicima i to me ispunjava. Večeri su rezervirane za Netflix, a trenutno gledam seriju „Boots“ po preporuci kolege glumca Domagoja Nižića, s kojim pripremam novu predstavu „Vojni rok“, čija će se premijera održati 2. prosinca u kazalištu Kerempuh. Riječ je o komediji koja donosi sukob dva svijeta - influencera i narednika u duhovitom i interaktivnom tonu. Što se knjiga tiče, trenutno čitam „Sedam navika uspješnih ljudi“ autora Stephena R. Coveyja. Iako mi posao ide odlično, vjerujem da uvijek postoji prostor za rast i rad na sebi. Takva me literatura trenutačno najviše privlači jer sam uvjeren da je rad na sebi najvrjedniji oblik ulaganja koji možemo imati.
Što vas osobno motivira? Postoji li neki trenutak iz vaše karijere koji vam je posebno ostao u pamćenju i koji vas je potaknuo da nastavite dalje? Najveća motivacija su mi uvijek reakcije publike, bilo da su to osmijesi i emocije u kazalištu, komentari gledatelja „Špice“ uživo na terenu ili reakcije na društvenim mrežama. Volim taj osjećaj kada vidim da ono što radim ljude čini sretnima, da im barem na kratko pružim bijeg od svakodnevice i da se nasmiju, opuste i osjećaju dobro. Upravo to je potvrda da moj poziv ima smisla i da radim ono što ispunjava i mene i publiku. Imam sreću da sam okružen projektima koji su pozitivnog i zabavnog karaktera, i to je moj izbor! Želim stvarati sadržaj koji donosi veselje, humor i dobru energiju!
Kada je riječ o kazalištu, jedan od trenutaka koji mi je posebno ostao u sjećanju bio je rad na predstavi „Djedi Karlo“sa pokojnim Žarkom Potočnjakom, mojim profesorom s Akademije. Ta suradnja za mene je bila iznimno vrijedna jer je Žarko ne samo glumio u mojoj predstavi, nego mi je svojim iskustvom i životnim pričama dao ogroman poticaj da rastem kao glumac i kao čovjek. Često ga se sjetim i s velikim poštovanjem spominjem kada govorim o kazalištu. Osim toga, jedno od priznanja koje mi je posebno značilo bila je nominacija za Večernjakovu ružu. Takva priznanja su pravi vjetar u leđa, dokaz da ono što radiš dopire do ljudi i da je prepoznato i od publike i od struke. To su trenuci koji me uvijek iznova motiviraju da idem dalje, da rastem i da svake godine budem još bolji u onome što radim.
U svijetu medija i umjetnosti, svakako ste prošli kroz mnoge promjene i izazove. Kakav je vaš pogled na budućnost hrvatske kulturne scene i medija? Koje promjene biste željeli vidjeti u industriji u kojoj radite? Promjene su uvijek dobrodošle. Svaki novi dan donosi nešto novo - izazov, priliku ili iskustvo koje nas potiče da rastemo. Uvijek se mogu odlučiti na dva načina: buniti se protiv promjena ili ih prigrliti. Ja sam tip koji ih prihvaća objeručke. Volim biti dio novog, volim istraživati i usvajati sve što dolazi, bilo da je riječ o umjetnosti, medijima ili tehnologiji. U kazalištu, ali i u medijima, promjene su stalne i neizbježne i upravo to čini ovaj posao uzbudljivim. Ono što, po mom mišljenju, trenutno nedostaje hrvatskoj kulturnoj sceni jesu naslovi koji ljudima vraćaju osmijeh. Mislim da kazalište treba biti mjesto gdje će publika doći, opustiti se, nasmijati i barem sat i pol zaboraviti na svakodnevne brige. Što se tiče promjena u samoj industriji, ja ih nastojim uvoditi iz projekta u projekt, uvijek želim unijeti nešto novo, biti u korak s vremenom i tehnologijom, i ne bojim se eksperimentirati. Publika to, vidim po reakcijama, prepoznaje i cijeni.
No, jedna promjena koju bih volio vidjeti u svijetu medija jest manje negativnosti i govora mržnje na društvenim mrežama. Nažalost, danas postoji mnogo onih koji ne nude konstruktivnu kritiku, nego vrijeđaju, omalovažavaju ili ismijavaju tuđi rad. Vjerujem da bi trebalo postojati jasnije sankcioniranje takvih ponašanja, jer upravo ta vrsta toksične komunikacije stvara lošu društvenu klimu i to mi se ne sviđa. Ako nekoga ne mogu učiniti sretnim, zašto bih ga činio nesretnim? Osobno se trudim ne pridavati važnost negativnim komentarima, no znam koliko oni mogu psihološki utjecati na druge, posebno mlađe ljude koji tek ulaze u svijet medija. Zato mislim da mi, koji radimo u javnosti, imamo i odgovornost ukazivati na štetnost hejta, te pokazivati da postoje puno ljepši i zdraviji načini da se izrazi mišljenje ali uz poštovanje, argument i osmijeh.
Sjećate li se trenutka kada ste se odlučili za karijeru u umjetnosti i medijima? Je li bilo trenutaka kad ste pomislili da biste mogli raditi nešto potpuno drugačije?
Vrlo jasno se sjećam trenutka kad sam sam sebi rekao da više nikada neću raditi stvari koje me ne zanimaju. To se dogodilo još u srednjoj školi. Iako sam se već tada iz hobija bavio glumom u Zagrebačkom kazalištu mladih, odlučio sam upisati školu za arhitektonskog tehničara. Međutim, već nakon prvog razreda shvatio sam da to nije put kojim želim ići. Bilo je tu previše matematike, fizike, konstrukcija i svega onoga što mene, iskreno, tada – a ni danas – ne zanima. Tada sam donio odluku da ću završiti školu, ali da se u životu više nikad neću baviti ničim što me ne ispunjava. Odlučio sam da će moj hobi postati moj posao, i to se pokazalo kao najbolja odluka mog života. Na drugoj godini Akademije otvorio sam vlastitu firmu i počeo samostalno stvarati kazališne projekte. Od tada, pa sve do danas, radim isključivo ono što volim a to je gluma, kazalište, mediji i kreativni sadržaj. Zahvalan sam Bogu i roditeljima na podršci koju sam imao od samog početka, jer upravo su mi oni omogućili da se posvetim onome što me ispunjava.
Nikada nisam pomislio da bih mogao raditi nešto drugo… jedino o čemu razmišljam jest hoće li jedan život biti dovoljan da ostvarim sve ideje i projekte koji mi se vrte po glavi. I to je, zapravo, moj najveći izazov… kako sve te snove pretvoriti u stvarnost.
Kako se nosite s trendovima i tehnologijama koje oblikuju industriju? Vi ste posebno dobar primjer za ovo pitanje jer je 'Špica' jako popularna na Tik Toku. Kako mislite da će tehnologija i društvene mreže utjecati na budućnost kazališta i radija? S trendovima i tehnologijama nosim se odlično. Još od samih početaka svoga rada u kazalištu nastojao sam biti u korak s vremenom i otvoren prema novitetima. Još u prvoj dječjoj predstavi koju sam stvarao, uveo sam STEM tematiku i interaktivni pristup, što je tada bilo prilično inovativno. U sljedećim projektima, poput „MC Showa“, spojio sam kazalište i svijet društvenih mreža. U toj predstavi gostovali su brojni poznati influenceri, YouTuberi i TikTokeri s Balkana, a publika je kroz interaktivni format imala priliku upoznati svoje idole, postavljati im pitanja i pritom učiti o sigurnosti na internetu. Takvi projekti pokazali su da kazalište može i treba komunicirati s novim generacijama, upravo kroz formate koji su njima bliski. Ja osobno pratim trendove i aktivan sam na svim relevantnim društvenim mrežama, a „Špica“ je dobar primjer kako kvalitetan, autentičan sadržaj može postati viralni fenomen.
Volim stvarati sadržaj koji ima potencijal da dopre do što većeg broja ljudi, ali da zadrži kvalitetu, toplinu i duhovitost. Osim što razvijam sadržaj za vlastite mreže, radim i za profile različitih klijenata, i vjerujem da je upravo ta kombinacija kreativnosti i razumijevanja digitalne publike ključ uspjeha. Što se tiče budućnosti kazališta i radija, smatram da će tehnologija i društvene mreže imati pozitivan utjecaj, ako ih znamo pravilno koristiti. U mom slučaju, društvene mreže su postale glavni kanal promocije - zahvaljujući njima, moje su predstave redovito rasprodane. Zato vjerujem da nove tehnologije mogu samo doprinijeti umjetnosti, pod uvjetom da ih koristimo u prave svrhe… za inspiraciju, komunikaciju i povezivanje s publikom, a ne kao zamjenu za stvarni doživljaj koji donose kazalište i radio.
Otvori KEKS Pay
