Sport i turizam dva su najvažnija promotora Hrvatske u svijetu. Neovisno u koju državu otputovali, prva asocijacija na Lijepu Našu obično su nevjerojatna sportska postignuća i prelijepa obala koju isti ti stranci svake godine posjećuju u sve većem broju. Ambiciozna redateljica i scenaristica Irena Škorić svojim najnovijim uradcima odaje počast najvećim hrvatskim ambasadorima. Proteklog kolovoza pod zvjezdanim nebom Biograda na Moru održana je premijera njezina dokumentarnog filma “Biograd na Moru – ždral u srcu Jadrana”, u kojem Škorić na poseban način donosi manje poznatu, emotivniju stranu grada. A emocija ne nedostaje ni na snimanju novog nastavka dokumentarnog serijala “Legende hrvatskog sporta – nepoznato o poznatima” o Anti Kosteliću, kultnoj figuri hrvatskog skijanja i sporta općenito.
Ovog ljeta svjetlo dana ugledao je dugoiščekivani dokumentarac “Biograd na Moru – ždral u srcu Jadrana”. Jeste li zadovoljni prijemom filma?
Moram reći da sam jako zadovoljna. Od samih početaka i snimanja u New Yorku i Biogradu na Moru željela sam da “Biograd na Moru – ždral u srcu Jadrana” ne bude samo klasičan dokumentarac, nego emocionalno putovanje kroz povijest, sadašnjost i budućnost jednog posebnoga grada, ali i njihova grada prijatelja iz organizacije “Mayors for Peace” – Hirošime. Publika je to prepoznala, a to je za mene najveća nagrada. Posebno me dirnulo što su se nakon premijere na otvorenom, na kojoj je velik broj ljudi stajao jer nije bilo mjesta, mnogi Japanci javljali s osobnim pričama i uspomenama, govoreći da su u filmu pronašli djelić sebe, svoje obitelji i svojeg identiteta. To pokazuje da smo uspjeli prenijeti duh ove priče, i to na način koji ostavlja trag.
Osim domaće publike, pozitivne reakcije stižu i od posjetitelja koji možda nikada nisu imali priliku upoznati Biograd na Moru. Mnogi su mi rekli da im je film otvorio nove poglede na grad i probudio želju da ga dožive iz prve ruke. Time smo postigli i ono što sam priželjkivala – spojili smo lokalno i univerzalno, jer priča o Biogradu na Moru i gradonačelniku Ivanu Knezu te organizaciji “Mayors for Peace” zapravo je priča o zajedništvu, snazi tradicije i ljepoti života uz more.
Za premijeru ste odredili poseban datum, zašto?
Obljetnica atomskog napada na Hirošimu je 6. kolovoza. Biograd na Moru je, prvi izvan Japana, 2009. podigao spomenik ptici ždralu, tradicionalnom japanskom i svjetskom simbolu dugovječnosti, mira i sreće. Ispred spomenika svakog 6. kolovoza već 16 godina zaredom komemoriraju se nevine žrtve američkog atomskog bombardiranja Hirošime i Nagasakija, a ove godine bila je 80. godišnjica.
Irena Škorić o novom dokumentarcu: 'Filmom želimo pokazati i naš doprinos svjetskoj borbi za mir'
Kao lokacije snimanja poslužili su svjetski velegradovi Hirošima i New York. Kako ste se snašli snimajući u takvim okolnostima i koji vam je detalj vam ostao u posebnom sjećanju?
Snimati u gradovima poput Hirošime i New Yorka bio je poseban izazov, ali i veliki čar. S jedne strane imate goleme logističke zahtjeve – od dozvola, prilagodbe lokalnim pravilima i ritmu života tih gradova, do same dinamike snimanja, gdje se često morate snaći u trenutku i biti vrlo fleksibilni. S druge strane, upravo energija svakoga od tih gradova daje posebnu dimenziju filmu. Željela sam da kontrast između intimnog, mediteranskog Biograda na Moru i tih svjetski poznatih gradova dodatno naglasi univerzalnu poruku filma – da je Biograd na Moru, premda manji grad, u srcima svojih ljudi i u svojoj povijesti jednako važan ne samo za Hrvatsku nego i za svijet.
U Hirošimi me najviše dirnuo trenutak snimanja Ceremonije plutajućih lampiona ispred Memorijalnog parka mira, po rijeci Motoyasu-gawa, s porukom mira kojima odaju počast žrtvama napada 6. kolovoza 1945. godine, kada je SAD prvu atomsku bombu na svijetu bacio na Hirošimu. To je mjesto koje svakoga tko kroči tamo podsjeti na krhkost života, tragediju koja se ne zaboravlja, ali i na snagu ljudske obnove i otpornosti. Hirošima je danas prelijep, moderan grad, ali uspomena na tragičan događaj iz 1945. ondje vas prati i trajno je prisutna.
Nakon Miroslava Ćire Blaževića, Nikole Bralića i Tonija Tomasa, novi nastavak dokumentarnog serijala “Legende hrvatskog sporta – nepoznato o poznatima” bavi se pričom Ante Kostelića. Zašto ste se odlučili baš za njega?
Ante Kostelić figura je koja nadilazi okvire sporta. On nije samo trener i otac naših najtrofejnijih skijaša nego i čovjek nevjerojatne širine i životnog iskustva. U njegovu životopisu isprepliću se sport, umjetnost, pedagogija i filozofija života. Upravo to me privuklo – željela sam prikazati jednu dublju, ljudsku dimenziju čovjeka kojeg javnost često doživljava samo kroz rezultate i uspjehe njegove djece.
Nakon što smo u serijalu predstavili Ćiru Blaževića, Nikolu Bralića i Tonija Tomasa, logičan slijed bio je prikazati nekoga tko je također obilježio hrvatski sport, ali na posve drukčiji način. Kostelićev život i put, od sportaša do trenera, od umjetnika – Kostelić svira gitaru i piše pjesme, do vizionara, prava su riznica priča koje inspiriraju i potiču na razmišljanje. On je čovjek koji se nikada nije uklapao u klišeje i koji je, bez obzira na sve prepreke, išao svojim putem.
Odabrati baš njega značilo je dati glas jednoj osebujnoj životnoj filozofiji koja stoji iza medalja i velikih uspjeha. Htjela sam da gledatelji upoznaju Gipsa ne samo kao legendarnog trenera nego i kao čovjeka koji je svoje snove i uvjerenja pretočio u djela, često protiv struje i očekivanja. To je ono što ga čini posebnom legendom hrvatskog sporta, ali i šire.
Irena Škorić: 'S Ćirom smo plesali uz Abbu, a Toni Tomas je zbog turnira propustio rođenje prvog djeteta'
Riječ je o živopisnoj osobi, postoji li dio njegova života na koji ste se više fokusirali u filmu?
U filmu smo se najviše fokusirali na Antu Kostelića “nepoznatog” široj javnosti, kako i glasi naziv serijala, “Legende hrvatskog sporta – Nepoznato o poznatima”, a životno razdoblje koje smo najviše obradili bilo je ono prije njegove svjetske slave i prve olimpijske medalje, kao i ono sadašnje.
Ante Kostelić toliko je slojevita i živopisna osobnost da je zapravo najveći izazov bio odabrati na što se usredotočiti. Javnost ga najčešće poznaje kroz ulogu Janičina i Ivičina trenera i oca, no mene je zanimalo otići korak dalje i pokazati čovjeka iza sportske legende. U filmu smo se posebno usmjerili na njegovu životnu filozofiju, kreativnu stranu i način razmišljanja koji se uvelike razlikuje od uobičajenih sportskih priča.
Željela sam prikazati kako se u njemu isprepliću sport, umjetnost i pedagogija. Kostelić je bio ne samo trener nego i umjetnik, glazbenik, čovjek s izraženim osjećajem za estetiku i disciplinu. Poseban naglasak stavili smo na njegovu upornost i sposobnost da i u najtežim trenucima pronađe put koji vodi naprijed, bez obzira na prepreke i nerazumijevanje okoline.
Također, bilo mi je važno pokazati njegovu ljudsku stranu – trenutke slabosti, sumnje, ali i nevjerojatne energije kojom je inspirirao svoju obitelj i sportaše. Upravo taj kontrast između stroge trenerske figure i kreativne, filozofske duše čini ga fascinantnim i daje filmu posebnu dubinu. Mislim da će gledatelji nakon ovog dokumentarca upoznati Antu Kostelića u sasvim novom svjetlu – ne samo kao legendu hrvatskog sporta nego i kao čovjeka čiji je život prava priča o stvaralaštvu, upornosti i slobodi duha.
Odradili ste dvije trećine snimanja, je li vas nešto kod Ante Kostelića iznenadilo?
Iznenadila nas je fascinantna energija i požrtvovnost čega god se prihvati, a u ovom primjeru to je bilo – stvaranje dokumentarnog filma. Ponekad nam se činilo da ima više energije od nas, radilo se od zore do sumraka... Osim što je sportski vizionar, otkrili smo i njegovu strast prema umjetnosti, glazbi, literaturi, pa čak i filozofiji. Njegove misli često idu puno dalje od sporta, dotičući se života općenito, smisla stvaranja i ljudske izdržljivosti.
Iznenadila me i njegova skromnost. Iako je stvorio svjetske šampione i obilježio povijest hrvatskog sporta, on i dalje živi vrlo jednostavno, gotovo spartanski u vrlo robinzonskim uvjetima u uvali Omani na Mljetu. Ta njegova kontradiktornost – strog autoritet i istovremeno umjetnička duša – čini ga posebno zanimljivim i daje filmu onu dubinu koju sam priželjkivala.
FOTO Ovo su svi kandidati nove sezone 'Života na vagi'
Jeste li prije početka ili tijekom dosadašnje produkcije naišli na kakve poteškoće i kako se s njima obično nosite?
Tijekom dosadašnje produkcije susrela sam se s nekoliko poteškoća, a u dokumentarnom filmu to je najčešće vremenska prognoza koju je nemoguće kontrolirati. Samo ću reći – jak vjetar i burno more često su nam mrsili planove u prijevozu od Sobre do Kostelićeve uvale Omani na Mljetu... Tu su, naravno, uvijek i tehnički izazovi, usklađivanje termina cijele filmske ekipe i vremenskih ograničenja. S njima se najčešće nosim tako da ostajem smirena, analiziram problem i tražim kreativna rješenja. Važno je održavati dobru komunikaciju s filmskom ekipom, biti fleksibilan i koristiti prethodno stečeno iskustvo za brzo pronalaženje optimalnih rješenja. Uvijek težim tome da izazove pretvorim u nešto kreativno.
Kostelić je tijekom karijere skijaškog trenera odgojio velike šampione, možemo li u filmu očekivati neka posebna gostovanja?
Veliki dio u filmu posvećen je Ivici i Marici Kostelić, bit će tu još i njegovih dugogodišnjih najboljih prijatelja, a što se tiče ostalih, čuvamo i neka iznenađenja za premijeru.
I vi ste od najmanjih nogu stali na skije. Sjećate li se tog perioda i kakve uspomene vas za njega vežu?
Uspomene na taj prvi kontakt sa snijegom na Sljemenu, crvene skije Elan i strme staze ispunjene su uzbuđenjem i radošću. U pamćenju mi je ostala kao jedna od najljepših avantura, kada sam prvi put osjetila slobodu na skijama i osjećaj postignuća nakon svladavanja prvih padova i uspona. Ta su me iskustva naučila upornosti, strpljenju i ljubavi prema sportu te su ostala dragocjen dio mojih najranijih uspomena.
Skijanje nije jedini sport kojim se Gips bavio. Hoćete li se dotaknuti mlađih dana u kojima je trenirao nekoliko različitih sportova?
Rukomet, skijanje, plivanje, autoutrke... U filmu je fokus dosta i na njegovoj “rukometnoj karijeri”, tijekom koje je i upoznao suprugu Maricu, tada rukometašicu.
Koja vas crtica iz karijere Ante Kostelića najviše fascinira ili je se rado sjetite?
Ante Kostelić – Gips je Rocky Balboa. On nikada nije imao idealne uvjete – ni financijske ni infrastrukturne – ali je iz skromnih okolnosti stvarao vrhunske rezultate. Upravo činjenica da je iz jedne male zemlje, gotovo bez ikakve tradicije u alpskom skijanju, uspio stvoriti šampione svjetskog formata nešto je što me uvijek zadivljuje. Najviše me fascinirao popis poslova, većinom fizičkih, kojima se bavio da bi financirao obiteljski sportski put, treninge, smještaj itd. prije prvih velikih uspjeha i sponzora. Sve bilježi u svoj dnevnik, a čak je i naša filmska ekipa završila u njemu... Najradije se prisjetim njegovih početaka, kad su svi oko njega sumnjali, a on se nije dao pokolebati. U toj upornosti, koja se ponekad graničila s tvrdoglavošću, krije se ključ njegova uspjeha. To je crtica koja mene osobno najviše inspirira – da nikada ne odustaneš od onoga u što vjeruješ ma koliko prepreka bilo na putu.
Jedna od najemotivnijih scena u filmu je ona kad Gips na gitari u uvali Omani u suton pjeva autorsku pjesmu koju je posvetio Janici, na mjestu gdje su nekad trenirali i gdje je stvorio šampione.
Je li poznato gdje i kad će se održati premijera filma?
Premijera filma bit će ove zime u Zagrebu.
Imate li možda već ideju za sljedeće, peto izdanje serijala ili pak planirate snimanje novog dokumentarnog ili igranog filma?
Finalna riječ o odabiru protagonista za novu epizodu uvijek je na HOO-u i HOO TV-u, tako da neka to zasad ostane mala filmska tajna. Planiram snimanje igranog filma “Posljednji peron” sljedeće godine.
Otvori KEKS Pay
