Naslovnica Premium Analize i intervjui

I u Vučićevoj oporbi vidim seljački, malograđanski i džukelski nacionalizam

S poznatim književnikom o stanju u Srbiji, Đinđiću, prosvjedima, budućnosti...
02. travnja 2019. u 15:32 3 komentara 1282 prikaza
Svetislav Basara
Foto: Srđan Ilić/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

U svojoj najnovijoj knjizi “Atlas pseudomitologije”, objavljenoj u nakladi beogradskog Službenog glasnika i predstavljenoj javnosti krajem siječnja, ovako Srbiju opisuje jedan od najvećih i najvažnijih srpskih pisaca Svetislav Basara: “Nepovratno zaglibljena u prošlosti, Srbija neprestano lebdi u sferi iracionalnog i neprestano se vraća na početak. Ta se nestvarnost – u kojoj postoji narod, ali u kojoj ne postoji društvo, što će reći zajednica slobodnih ličnosti – prikriva čestim promenama ustava, političkih sistema i raznoraznim reformama, od kojih je svaka neuspešnija od prethodne.”

Marijan Pavliček reakcija Iz HKS-a poručili Pupovcu i istomišljenicima: Dosta ste nam, gospodo, ispirali mozak

Autor i meni osobno kultnog romana “Fama o biciklistima”, objavljenog 1987. godine, bavi se opsesivno odnosom Srbije i Srba prema vlastitoj prošlosti i načinima na koji prošlost oblikuje sadašnjost, sadašnjost prošlost, pri tom redovito i vidovito predviđajući budućnost. Posljednjih godina ispisuje i objavljuje jednu do dvije knjige godišnje, a već i sami naslovi pojedinih romana i zbirki eseja ili priča ukazuju na oštricu njegove kritičnosti prema stanju u državi i društvu, a osobito iracionalnosti kojom politika i narod odbacuju stvarnost i činjenice kada ne idu u prilog nacionalnoj mitologiji: “Ukleta zemlja”, “Vučji brlog”, “Gnusoba”, “Mein Kampf”, “Očaj od nane”, “Fundamentalizam debiliteta”...

Prosvjed protiv Vučića Čelnik srbijanske oporbe: 'Atmosfera u Srbiji je takva da bi eventualni izbori mogli dovesti do incidenata i nasilja'

Među priznanjima za Basarin književni rad je i Ninova nagrada kojom je “Uspon i pad Parkinsonove bolesti” proglašen u Srbiji romanom godine 2006. Prevođen je na mnoge jezike, a drame su mu izvođene na mnogim pozornicama. Pisac rođen u Bajinoj Bašti 1953. neko se vrijeme bio i aktivno uključio u politiku dok je Srbiju vodio Zoran Đinđić, a bio je i veleposlanik na Cipru.

Svetislav Basara
1 / 5
Svetislav Basara

Šaljem vam pitanja baš na 20. godišnjicu početka bombardiranja Srbije. Kao središnji događaj tog dana najavljena je velika, neki mediji kažu, i najveća do sada vojno-policijska parada u Nišu. Što takav način obilježavanja (komemoracija, proslava, komemorativna proslava, što li je?) tog datuma govori o današnjoj Srbiji? Što o njenoj vlasti, što o društvu? U svojoj kolumni stavili ste taj datum u kontekst, odnosno niz s još dva druga koja se redovito komemoriraju: ubojstvo Đinđića i Oluju. Koje su pouke tih događaja i drži li itko do njih?

Što te komemorativne vojno-policijske parade znače, najbolje se vidjelo po izrazu dosade i prijezira na licu V. V. Putina, u čiju je čast prije nekoliko godina upriličena jedna slična. To je, dakle, najobičnije bacanje prašine u oči i zasjenjivanje prostote, vašarsko-operetski politički, a ne vojni marketing. A što to govori o Srbiji, njenim vlastima i njenu društvu, najbolje je pokazala frojdovska gesta Mila Dodika na prošlogodišnjoj, čini mi se, komemoraciji Oluje održanoj na nekom palanačkom stadionu. Dodik se, usred ritualnih jadikovki, naricanja i molepstvija, stojeći “o desnuju” patrijarha Irineja, sve vrijeme češao po dupetu, uhvatila je to kamera. Ove se godine (vidjeh sinoć na TV) nije češao, nego je kuckao SMS na telefonu. Lijepo kažu Kinezi – jedna slika vrijedi više nego deset tisuća riječi.

Predsjedništvo BiH BURE BARUTA Paradoks Balkana: što veći apetit za teritorijem, sve manje stanovnika

Kako vi pamtite i što je vama (bio) taj 24. ožujka 1999. i ono što je slijedilo?

Odlično pamtim taj datum, početak bombardiranja. Naročito mi se urezalo u pamćenje da je popriličan broj mojih poznanika, sve dok projektili nisu počeli eksplodirati, mislio da nikakvog bombardiranja neće biti, da je to nekakav blef, što me uopće ne čudi jer se u Srbiji odvajkada masovno vjeruje u nevjerojatne stvari (i događaje), a istovremeno se ne daje pet para na očite činjenice. Bitne događaje iz idućih osamdeset i – valjda – sedam dana, mogao sam ugrubo opisati još prvog dana. Daleko od toga da sam vidovit, samo sam s vremenom uočio neke ovdašnje zakonitosti i predvidivosti. Znao sam, recimo, da će Miloševićev režim iskoristiti ratnu pomutnju i patriotsku psihozu da poubija što je moguće više političkih protivnika, a da ostale jednom zasvagda zastraši. Slavko Ćuruvija je strijeljan. I to na Uskrs. Zoran Đinđić je izvukao živu glavu pravodobnim bijegom u Crnu Goru. Privremeno, na žalost. Strijeljan je nakon Miloševićeva pada, takoreći na korak od ostvarenja cilja – transformacije Srbije iz plemenske u političku zajednicu. Kao i u slučaju bombardiranja, mogao sam samo jedan sat poslije strijeljanja ugrubo opisati što će se sve događati od tog pa do današnjeg dana.

Borko Stefanović Borko Stefanović 'Vučić je dobio zadatak da riješi Kosovo, a u Srbiji može raditi što želi'

Pretpostavljam da nije samo stvar vašeg osebujnog stila i bogatog rječnika to što za atentat na Zorana Đinđića uvijek koristite izraz “strijeljanje”?

Ne, “strijeljanje” nije stvar stila, uvijek pišem “strijeljanje” zato što to jest bilo strijeljanje, unekoliko modificirano zbog ustupka duhu vremena i međunarodnoj javnosti. Hoću reći, samo nije bilo javnog čitanja presude i publike premda ne bi bio nikakav problem pronaći je.

Kakav je bio vaš osobni odnos s Đinđićem, je li taj odnos bio glavni razlog što ste se tada aktivno angažirali u politici, odnosno diplomaciji i mislite li još uvijek da je Srbija s njim doista imala šansu da se zaista promijeni?

Ja s Đinđićem nisam bio intimus, moj odnos s njim bio je karakterističan za našu generaciju i za beogradsku sredinu i mogao bi se opisati kao odnos “prisnih poznanika”. I te kakve je šanse imala Srbija da se uz Đinđićevu pripomoć prene iz orijentalne čamotinje. Njegova namjera nije bila da mijenja ljude i njihovu svijest, nego da ih navede da se prenu iz pseudoepskih sanjarija i postanu slobodni ljudi, a ne kolonija višestaničnih organizama srpskog roda. Stvari bi se poslije postupno sređivale same od sebe. Srbija, očito, nije bila sazrela za takav iskorak. Pokazalo se to vrlo brzo. Ubrzo nakon njegove smrti, do tada odlično organizirana i efikasna, Demokratska stranka pretvorila se u solidno organizirani kartel malih ljudi i malih privrednika koji su mlatili velike pare, potom se sunovratila u populizam, pa se čudom začudila kada ju je Vučić otpuhao u ropotarnicu povijesti, u kojoj još uvijek nariče iliti, narodski rečeno – “usekuje”.

Video - Vučić i Putin u Beogradu

Da je Srbija tu šansu iskoristila, o čemu biste danas pisali i bi li se dogodila vaša autorska “druga mladost” (T. Pančić)? Objavljujete dvije knjige godišnje, a uz to kolumnu dnevno. Nastaju li svi ti tekstovi u gnjevu i bijesu, kao što ste, prema vlastitim riječima, napisali “Gnusobu” neposredno nakon 10. godišnjice strijeljanja Đinđića?

Nema sumnje da bi se dogodila jer moja “druga književna mladost” mnogo više duguje mom starenju nego okolnim političkim vratolomijama. Zvuči apsurdno, ali nije. Kako sam zalazio u godine, postupno sam gubio interes za mnogo toga što me je odvlačilo od čitanja i pisanja. Ne smatram to, međutim, izgubljenim vremenom, daleko od toga. Bolje je, uostalom, gubiti vrijeme nego ga koristiti za pogrešne stvari, a za pisanje je – osim talenta i rada – i te kako potrebno i životno iskustvo. Ono je možda najpresudnije. A o čemu bih pisao? Uvijek se nađe neka tema. Pisci pišu – i to s gnjevom – čak i u uređenim zemljama poput Kanade, u kojoj zaista nema o čemu da se piše.

Marijan Pavliček GOVOR NA KOMEMORACIJI HKS: Srbija ne može u EU dok je na vlasti Vučić

Pretpostavljam da pišete ili ste već napisali sljedeću knjigu. Koju? Dopisujete li se i dalje redovito s Miljenkom Jergovićem i hoće li uskoro knjiga vaših pisama “Tušta i tma” dobiti nastavak?

Radim na jednom romanu, podaleko je to još od završetka, a istovremeno nastavljam prepisku s Jergovićem, koja je bliža završetku nego roman.

Kako su danas i jesu li još živi Aprcović i ostali pacijenti sa psihijatrijskog odjela u romanu “Mein Kampf”? Ispisujete već godinama dijagnoze narodu, državi i društvu. Ima li lijeka – osim “zajebancije”, o kojoj već na početku svoje posljednje knjige “Atlas pseudomitologije” pišete kao jedinom mogućem odgovoru na “nacionalistički prostakluk”?

Živi su Aprcović & Co. Vječni su zapravo. Ne vrijedi postavljati dijagnoze jednom društvu bez imunog sustava – druge sisteme i da ne spominjem – koje je čvrsto i većinski uvjereno da je zdravo, a da nešto nije u redu s okolnim svijetom. Takav stav – a on je dominantan, čak i među onima za koje se smatra da su demokrati i europejci – samo komplicira društvenu patologiju. “Zajebancija” nije odgovor na nacionalističko prostaštvo, to je jedino na što to prostaštvo nema odgovor. Humor ništa nije u stanju promijeniti, ali i te kako olakšava život.

Aleksandar Vučić BOMBARDIRANJE Vučić kroz suze: Srbija nikad neće biti članica NATO saveza

Vi imate u nogama veliku prosvjedničku kilometražu, još tamo od onog opozicijskog prosvjeda u proljeće 1990. u (tada još) Titovu Užicu, do aktivne uloge u zauzimanju Skupštine 5. listopada. Aktualne prosvjedne šetnje sarkastično nazivate šetkanjem. Zašto? Jeste li izašli u ijednu od njih?

Nisam izašao ni na jednu, niti namjeravam. Ne bih izašao sve da ih predvode i oni s kojima sam davnih godina šetao. Ja i inače nikada nisam volio masovna okupljanja, masovne narodne proteste, demonstracije, pa čak ni velike koncerte. Devedesetih sam sudjelovao u demonstracijama naprosto zato što drugog izbora nije bilo. Nisam sebi mogao dopustiti da ostanem po strani. Ne bih danas mogao spavati. Sada izbora ima možda i manje jer su ideologije i (nepostojeće) politike Vučićevih opozicionara stvar zbog koje smo protestirali devedesetih. Nekima se priviđaju razlike između vodećih opozicionara, Đilasa, Jeremića i Obradovića, ja tu ne vidim nikakve razlike. To su samo tri vrste nacionalizma – seljački, kulovski (džukelski op. B. P.) i malograđanski. Oni su čak i retrogradniji od Vučića koji se, bar deklarativno, opredijelio za europski put i koji – bar na riječima – pokušava razriješiti kosovski problem. Sve to ne znači da se, kada za to kucne čas, spomenuta trojica neće dograbiti vlasti. Potom će jedan od njih prigrabiti svu.

Svetislav Basara | Autor : Srđan Ilić/PIXSELL Foto: Srđan Ilić/PIXSELL

O pretprošloj suboti i upadu u RTS mnogo se pisalo kao o mogućoj prekretnici prosvjeda. Kako vi vidite njihov razvoj od onog prvog 8. prosinca, kojem je izravan povod bila krvava košulja pretučenog Borka Stefanovića?

Ne znam jeste li primijetili da je opoziciji trebalo tri tjedna da upriliči proteste zbog Borkove krvave košulje, a najvjerojatnije ih nikada ne bi ni upriličila da im demonstracije “žutih prsluka” u Francuskoj nisu dale ideju koju su – da je bilo pameti – morali imati najkasnije 2013. Do tada je opozicija, koja se iz nekih razloga naziva “demokratskom” (kao da drugačijih ima), morala oporaviti od šoka zbog naglog gubitka vlasti. Najmanje polovica, vjerojatno i više, onih koji danas protestiraju protiv Vučića s pravom nije bila zadovoljna DS-om i služiteljskim strankama, pa ih je masovnim neizlaskom na izbore i “bijelim listićima” smijenila umjesto da je pokušala napraviti pritisak na Tadića & Co. da se okane populizma i lopovluka i da se posvete institucionalnom uređenju države. Nadali su se, valjda, da će Vučić učiniti ono što se mora učiniti, a on je učinio (i čini) samo ono što može. A prekretnice? Vrijedi li to uopće komentirati u zemlji u kojoj je svaki trenutak povijesni, a svaki nered prekretnica.

Srbija NATO AKCIJA NATO-a Dvadeset godina od akcije koja je obuzdala Slobodana Miloševića

Sjajna mi je ova vaša definicija đavolje rabote, odnosno “tehnologije Rogonjinog delovanja”: “mešanje baba i žaba, spajanje stvari (i ljudi) koji treba da stoje odvojeno i razdvajanje stvari (i ljudi) koji treba da budu zajedno, stvaranje, ukratko, zbrke, raspirivanja niskih strasti prerušenih u visoke ideale, unošenje razdora i nasilja pod zastavom odbrane”. Mnogima je, u Srbiji i izvan nje, razlog, povod ili opravdanje za oprez prema Savezu za Srbiju upravo spajanje i zajedničko djelovanje ljudi, stranaka i ideologija okupljenih u fronti protiv Aleksandra Vučića. Kako vi stojite sa Savezom za Srbiju? Muči li i vas uloga Dveri i Boška Obradovića, koji isto tako s desnice dobiva prigovore što hoda s lijevima?

Fronta – to je prejaka riječ, ja ih zovem “savez rogova u vreći”, grupom slučajnih prolaznika kojima je jedina kohezija želja za vlašću i podjela plijena. Osim u slučaju Obradovića, kod ostalih nema nikakve ideologije, nikakvog programa, nikakve ideje “što poslije”, a tek nema primisli da bi se moralo svojski poraditi da se uspostavi stvarni politički i pravni sistem, a ne vladavina nepisanih zakona, vrlo sličnih onima koje ima sicilijanska mafija. Oni to uopće i ne kriju. Jesu oni pokvareni, ali nisu glupi. Vrlo su namazani. Čekaju da Vučiću istekne rok trajanja, polovica mu je već istekla, pa da – doduše s manje buke i bijesa – nastave raditi isto što radi i Vučić.

Prosvjed protiv Vučića Traže ostavke Prosvjed protiv Vučića: Ne smijemo im dopustiti da nas okrenu jedne protiv drugih

Aleksandar Vučić, s druge strane, svaku žešću poruku, gestu, metaforičke rekvizite (vješala, pila) do krajnosti dramatizira kao da mu je goli život u pitanju i preko većine medija koje kontrolira neprestano ponavlja mantru o vođama opozicije kao lopovskim tajkunima, fašistima i na linč spremnim siledžijama, ubojicama i silovateljima. Kod koliko ljudi to zaista pali i kako se tome suprotstaviti – osim “zajebancijom”?

Rekosmo naprijed da je u Srbiji mehanizam političkog opsjenarstva zasnovan na stvaranju atmosfere permanentne ugroženosti, na pridavanju pretjeranog značaja beznačajnostima i na prešućivanju i zabašurivanju bitnih stvari i činjenica. Ništa se u Srbiji neće bitno promijeniti dok se to ne preokrene, dok se srpske politike ne počnu prilagođavati realnosti, a ne realnost politikama. Upravo je to htio Zoran Đinđić i u tome je brutalno spriječen. Posljedično, ako se ne dogodi čudo biblijskih razmjera, Srbija će nastaviti da tavori u vječitom poluratnom stanju, u psihološkom smislu bombardiranija 2019. nego što je bila 1999. Ima za to jedna lijepa riječ u teoriji – involucija.

Svetislav Basara
1 / 7
Prosvjed protiv Vučića

Svi koji vas prate znaju i za vašu duboku religioznost. Kako stojite sa Srpskom pravoslavnom crkvom, osobito nakon što ste u svojoj posljednjoj knjizi “Atlas pseudomitologije” brutalno razmontirali i svetosavski mit kao primjer “nacionalizacije kršćanstva”, “srozavanja svetog u blato” i “sakralizacije profanog”?

Dio arhijereja i monaštva SPC poprijeko gleda na mene – ali i ja poprijeko gledam na njih, jedan dio je manje-više ravnodušan, s manjim dijelom sam u srdačnim odnosima. Tako je to odvajkada u crkvama. Svim. Ne samo pravoslavnim. “Konzervativci” su tu da spriječe da se crkve pretvore u lunapark, “liberali” pomiču stvari i sprečavaju crkvu da se pretvori u hram mrtvih rituala. Tako će i ostati. Jednoumlje, “sabornost” i ostale trice i kučine opasnije su u stvarima vjere nego u politici. To je ponajbolje formulirao Berdjajev napisavši: “Svaka sabornost koja nije u Kristu je sabornost u Antikristu”.

Umjesto da prepisujem iz vaših tekstova, molim vas da i našim čitateljima ukratko objasnite “Zakon Pantelije Srećkovića” koji, vidi se to i u Hrvatskoj i drugdje na Balkanu, nije specifičnost samo Srbije i Srba u odnosu prema svojoj prošlosti i povijesti.

Ukratko i ugrubo, Pantelijin zakon glasi ovako: izmislit ćemo “zlatnu prošlost” da bismo zabašurili mučnu sadašnjost i stekli samopoštovanje. Zvuči primamljivo, ali je vrlo opasno – ne za prošlost, nego za sadašnjost kojom počinju dominirati fatamorgane, himere, a sve češće i masovne halucinacije od kojih su najopasnije one svjesne, to jest kada se realnost sagledava, ali se radi nekog probitka namjerno previđa.

Broj 7
"Magičan broj“
7 razloga zašto smo opčinjeni brojem 7

A1 izdvaja za Vas

  • olujadolazi:

    Isti je ko drugi me možda još i gori ako dodje na vlast.

  • DemigodessNixie:

    Koji je smisao VL...priprema terena za "regijonalno" mlataranje i ponovno povezivanje dok nas ne nestane? Imate li vi uopće ideju o tome tko bi trebali biti vaši čitatelji i što oni misle?