Galerije i muzeji lagano se vraćaju u novu normalu pa žednima likovnosti ovaj tjedan u Zagrebu neće biti dosadno. Lauba je svoja vrata otvorila trima izložbama: fotografskom izložbom dvoje autora koji su fokus usmjerili na akt – Stanka Abadžića “Miris žene” i Lorne Kijurko “Živost”; izložbom “Kakve veze imaju Kožul i Kožarić” s probranim radovima Kristiana Kožula i Ivana Kožarića iz Laubine kolekcije te izložbom “Iz spremišta” s radovima iz kolekcije koji dugi niz godina nisu postavljeni u izložbeni prostor. U MSU pak, osim izložbe Svena Klobučara “3 ujutro”, otvorena je i izložba Montažstroja o nikad dovršenoj Sveučilišnoj bolnici Zagreb kojom pozivaju na raspravu o pitanju uloge javnog zdravstva i posljedicama njegove liberalizacije, a svojevrsni déjà vu čeka nas naletimo li u galeriju Karas.
Fantazmagorični prizori krajolika zagušenih neonskim dimom i otežalim, toksičnim zrakom, ispražnjenih od života i postojanja. Izloženi postapokaliptični slikarski scenarij koji podsjeća na scene iz romana “Cesta” Cormaca McCarthyja i tužnu sadašnjost potpisuje Valentina Supanz Marinić koja je ciklus zaokružila naslovom “Toxicity”, a ono što je proročanski zastrašuje u prikazima njenih gradova, kod nje uglavnom Zagreba, bez ljudi ili tek rijetkih pojedinaca s maskama koji živo podsjećaju na ovo što još uvijek proživljavamo jest činjenica da su slike nastale neposredno prije početka koronakrize.
– Počela sam, kao i uvijek, slikati iz osobne priče i potaknuta onime čime nas bombardiraju kroz medije i vijesti o globalnom zagrijavanju. Željela sam taj svoj intimni strah od mogućih posljedica pretvoriti u ciklus svojevrsnog upozorenja, osvješćivanja svih nas da počnemo paziti na svoje postupke. Do sada nisam radila na ovakav način angažirane slike, ovo je prvi put, a s koronom i potresom koji su uslijedili neposredno nakon nastanka ciklusa doista je sve skupa ispalo jezivo. Kao da sam unaprijed preslikala ulice bez ljudi i životinje koje su se vratile u gradove. Samo što je u našem slučaju došlo do totalne kontre pa su se zemlja, rijeke i jezera očistili, a životinje prodisale nevezano uz posljedice globalnog zagrijavanja, već zbog nečega što nismo mogli predvidjeti. I samoj mi je zastrašujuće kad vidim da sam prije samo nekoliko mjeseci naslikala “Mediku” i osobu s maskom što nam je momentalno odraz realnosti, svakodnevice. Maske, rukavice, zaštitna odijela. Ali nadam se da će uskoro to biti stvar prošlosti jer iz ovako nečeg zastrašujućeg mora se krenuti nabolje – govori zagrebačka slikarica napominjući da, počevši slikati iz brige, nije na pameti imala sebe, već svoje dijete zbog kojeg se pita kakav svijet će ona doživjeti i što je čeka u budućnosti?
– Osim toga, proživjeli smo i onaj nedavni požar na Jakuševcu, blizu kojeg živimo, pa me i to navelo da oslikam ovu temu – kaže Valentina Supanz Marinić.
Otvorenje izložbe održano je online, no ona se uz mjere opreza koje nalaže stožer, sada i fizički može pogledati do 24. svibnja, a izloženo je osam slika velikih i dva mala formata sve u tehnici akrilika na medijapanu.
Iako je slikarstvo usamljenički posao, od početka koronaizolacije autorica je, kaže, trenutačno više mama i supruga nego slikarica jer ne može u svoj atelje.
– Atelje mi je u Mediki, no kako je ona dosta stradala u potresu, upitno je kada ću ga moći početi koristiti. Jedan dio zgrade dobio je zelenu, drugi dio crvenu naljepnicu i sve skupa je žuto pa tek čekamo ishod mogućnosti nastavka rada tamo – veli pa o životu umjetnika u Hrvatskoj općenito, a posebice sada kada je sve stalo, nastavlja:
– Ako umjetnik radi 120 posto, e onda se kod nas da preživjeti. Osobno ne živim od prodaje slika, već radim ilustracije, trenutačno za jednu dječju knjigu, scenografije, radim i za serije... doslovno me ima posvuda. Sada je, doduše, sve stalo i moram priznati da sam presretna što nam je država osigurala nešto da možemo preživjeti jer mi umjetnici živimo doslovno iz mjeseca u mjesec. Nadam se da se novi val epidemije neće dogoditi jer ne možemo si opet priuštiti ovakvu vrstu izolacije.
Što se tiče posljedica korone na društvo, kaže, ne bi voljela da nakon ove izolacije introverti postanu još veći introverti, što se pomalo dogodilo i njoj pa sada kad ponovno izlazimo van ima dojam da je to “novo normalno” s parkovima punim ljudi sve skupa malo previše.
– Ali voljela bih da svi izvučemo one pozitivne stvari kao što je nužnost korištenja bicikla umjesto automobila ili da ne treba trošiti novac na sve što vidimo jer zbilja se može živjeti s puno manje toga, a na taj način ćemo smanjiti i konzumerizam i proizvodnju i posljedično nanositi manju štetu okolišu – kaže.
Njena umjetnička priča klasična je priča djevojčice koja od malena voli slikati i kreće tim putem. Uslijedili su primijenjena škola i akademija i sad je tu, smije se, gdje je. Slikarstvo je diplomirala 2012. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi Zlatka Kauzlarića Atača za kojeg s radošću kaže da ju je izgradio i kao slikaricu i kao osobu.
– Svi u klasi zvali smo ga Tatač i bio nam je doista poput drugog oca. Utjecao je na moj način promišljanja, pomogao mi da brzo shvatim činjenicu da nećemo uvijek biti mladi, kao i da treba raditi isključivo ono što osjećamo iznutra jer u umjetnosti iskrenost je najvažnija. Naravno, tražio je od nas i dozu humora i ironije, ali iskrenost prije svega. Toga se i držim – kazala je i dodala o svojim umjetničkim uzorima i impulsima:
– Bavim se onim što je usko vezano za mene i moju okolinu. U slikama ”Toxicity” pojavljuje se i moj suprug i moj atelje, to je znak da ne idem daleko od onoga što mi je blisko. Uzori su mi svi oni koji ne odustaju od svoje umjetnosti. Nadam se da neću ni ja.
