Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

VANJA

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora.
21. rujna 2021. u 12:05 0 komentara 146 prikaza

Znalo se da će postati glumac još otkad je u četvrtom ili petom razredu osnovne škole glumio Vanju u nekoj anegdoti o šljivama i uz odglumljeni plač priznao da je doista pojeo šljive ali da je „otrovne“ koštice bacio kroz prozor, izazvavši smijeh svih učenika. Tada je i dobio nadimak – Vanja. Bio je vrlo dobar recitator i najbolji čitač u razredu pa ga je učiteljica redovito pozivala da čita tekstove iz čitanke. Svi su uživali u njegovu tečnom, već tada zvonkom glasu, pa je ubrzo postao omiljen u maloj dramskoj sekciji u školi. U srednjoj školi, za vrijeme odmora, izazivao je smijeh imitirajući pojedine nastavnike. Oponašao je vjerno njihove glasove, geste i grimase, pa su ga ubrzo prozvali – Glumac. Čini se da mu je gluma bila suđena. Nakon srednje škole upisao se na kazališnu akademiju, studij glume. Ispitivači su bili oduševljeni njegovim glasom, mekim baršunastim tenorom, prirodnim govorom, ispravnim štokavskim naglaskom, scenskim pokretom. Primljen je s nekolicinom kandidata i već kao student završne godine glumio je u gradskim kazalištima. Zadržavši veseo dječački izgled, osobito se iskazao u komedijama. Čim bi se pojavio na sceni, i ne progovorivši, izazvao bi simpatije gledatelja. Mogao je na sceni biti sam, a da je ispuni svojom pojavom, svojom glumom.

kratka priča Sivulja

Godinama je glumio, glumci vole reći „igrao,“ u klasičnim i suvremenim komedijama, a kasnije i u ponekoj televizijskoj seriji, udahnuvši strasno svakom papirnatom književnom liku i svoju riječ i svoju dušu. Ali nakon niza godina na kazališnim daskama dugogodišnji prvak drame odjednom se osjetio praznim. Je li griješio u tome što je tako uspješno tumačio dramske likove pa je posve izgubio vlastitu osobnost? Ono što se u glumi pokazalo uspješnim u stvarnosti ga je poništavalo kao osobu. Glumac u njemu prerastao je čovjeka.

Počeo je nehotice glumiti i u privatnom životu. Svaku bi zgodu iskoristio da ubaci nekoliko rečenica iz neke komedije, čije je tekstove znao napamet, ili izrecitira poneki stih. Igra šah s prijateljem, zaprijeti mu matom, pa će: „Ne nadaj se spasenju, prijatelju. Dovoljno je lovaca na tvome tragu da ćeš jednom biti pogođen – tako ćeš lijepo vrisnuti da će procvjetati šuma.” Kad bi ga suigrač pogledao s nerazumijevanjem, ne shvaćajući izgovorene riječi, dodao bi ono prepoznatljivije : „Biti il’ ne biti, to je pitanje.“ Neobično je bilo čuti šahista koji glumi Hamleta. Bilo je to u početku zabavno, ali poslije je postalo zamorno. Prijatelji su ga počeli napuštati – dolazeći k njemu, nisu željeli doći u kazalište.

Napustila ga je i djevojka koju je u početku veze zabavljala njegova igra riječima, ali ne i u trenucima nježnosti kad bi odjednom progovorio : „Mir se spustio u tvoje grudi, san na tvoje oko. Da mi je biti mir i san da počinem duboko. Jutro sinjeg oka smiješi se namrgođenoj noći…” Zasmetale su joj patetične romeovske, ljubavne riječi, željela je čuti njegove. Od njegova jezika očekivala je da radi nešto drugo, a ne da izgovara tuđe riječi. Pokušao se oglasiti svojima, ali bezuspješno. Je li u krevetu s njim ili s veronskim ljubavnikom, pitala se. Zar i u krevetu mora glumatati – ljutila se, povrijeđena. Ustala je i nepovratno otišla iz njegova kreveta i iz njegova života. U svakoj prilici na njegova bi usta progovorio netko drugi.

Glumac je postao depresivan, odao se piću. I tko zna koliko bi duboko tonuo da mu jedan prijatelj, vidjevši ga u jadnom stanju, nije rekao: „Ako iz tebe tako nesuzdržano progovaraju drugi likovi, ako ih tako vjerno imitiraš – budi imitator!“ I zaista, Glumac je svoju manu pretočio u prednost. Počeo je s oponašanjem popularnih ljudi – u kafićima, kabaretski. Sjeo bi u kut bifea i s čašom pića u ruci počeo bi imitirati poznate sugrađane, osobito političare i njihove svađe s televizije i društvenih mreža; imitirao je popularnog TV voditelja, pjevače, gradonačelnika. Njegovi su se nastupi toliko pročuli da su ga pozivali u nekoć pune, a tada prazne kinodvorane, pa u kazališta. U ista ona kazališta u kojima je godinama glumio klasične dramske uloge.

Radio je to vrlo uspješno, pa su zlobnici tvrdili da je običan prevarant, trbuhozborac, da samo miče usnama, a da je negdje skriven zvučni zapis, da govori na playback, ali ubrzo je razuvjerio i najveće sumnjičavce. No kao što se nakon niza godina dobre glume odjedanput osjetio praznim, ubrzo se jednako počeo osjećati i kao imitator. Bio je tijelo bez duše, ljuštura, papiga. Glumac, pa imitator, što je sljedeće? Hoće li postati klaun? Neće mu trebati ni perika, ni crvenilo za usne, ni široke kratke hlače, ni cipele tri broja veće, izdignutih vrhova. Lako će se preobraziti.

Njegova neobična sudbina potakla je jednog uglednog izdavača da objavi knjigu o Glumčevu životu, ljude će to zanimati, ali Glumac nije vjerovao u sebe kao pisca, cijeloga života je govorio. I to tuđe riječi. Napravit će to netko drugi. Ali kako će netko drugi opisati ono što mu se događalo kad to ni njemu nije bilo jasno? Osim toga, izdavača je zanimala samo njegova životna priča, priča odraslog glumca, a ne i djetinjstvo i mladost, srasli kao prst i nokat.

Može li taj netko drugi opisati osjećaj bose dječje noge u toploj prašini; radost trčanja po mlakama nakon ljetnog pljuska; strah koji je osjećao berući šafrane i kukurijek na groblju (za školski herbarij); umor nejakog dječaka nakon berbe grožđa u ujakovu vinogradu? Tko može opisati obraze u koje je briznula krv kada je promrzle prste jednog gimnazijalca – putnika, njegova kolegica zavukla pod svoju vestu, među tople grudi da ih zagrije. Je li taj ikad nosio kaput naslijeđen od starijeg brata, umirao od straha kada je kao ministrant dovlačio lijes u mjesnoj crkvi, za „crnu misu“ (prije no što u nju uđu prve starice s molitvenikom u ruci). Je li taj ikada kao dječarac vozio bicikl ispod „štela“, hitajući bolesnom susjedu po novine? Pamti li on okus zrelih zelenih ogrozda u djetinjstvu? Je li ikad u hodajući ulicom zamijetio koji je cvijet prvi procvao u nekom zapuštenom vrtu? Je li u životu ikad vidio hrast?

Kasnije, mnogo kasnije došla je gluma.

Ako to ne umije, kako će napisati priču o njegovu životu? Morao bi je sam napisati, ali tada bi morao svoju intimu iznijeti pred javnost kao povrće na tržnicu, a nije bio siguran da je spreman za to. Bojao se da izdavača zanima samo životna priča propalog glumca, ne i sve ono što joj je prethodilo, a što ga je oblikovalo.

kratka priča Ruže za Rafaela

Onda je nenadano, kako to već u životu biva, sreo svog prijatelja iz razreda, tada stjuarda na nekom prekooceanskom brodu, na odmoru u zavičaju iz kojeg je dugo izbivao. Ušli su najbliži bife i raspričali se o godinama koje su prohujale, ponajviše o zajedničkim osnovnoškolskim danima. Sjetio se njegov prijatelj i anegdote o šljivama kojom ih je nasmijavao. I da je bio najbolji čitač u razredu.

Dugo su razgovarali. Prijatelj je zamijetio da se ni fizički nije mnogo promijenio. Kao da je samo dublje utonuo u svoj lik: crte lica u djetinjstvu orisane olovkom, u zreloj dobi kao da su tek naglašene flomasterom. I glas mu je ostao isti. Glumac je odjedanput shvatio da ne glumi, da ne citira ni Mihalića, ni Shakespearea, ni ikog drugog. Govorio je svojim riječima. Dugo su razgovarali i on se osjetio lakim, kao da je silan teret zbacio s leđa, sretan. Nakon dugo vremena više nije bio ni glumac, ni imitator.

Kad su se rastajali, pružio mu je ruku i ču sebe kako izgovora: “Doviđenja, dragi, do viđenja; ti mi, prijatelju, jednom bješe sve. Urečen rastanak bez našeg htijenja obećava i sastanak, zar ne.“ 

Bilješka o autoru:

Stjepan Tomaš rođen je 1947. godine. Objavio je devet zbirki priča i šest romana te zbirku drama, od kojih su dvije postavljene na scenu (Zagreb: „Smrtna ura“; Osijek: „Zlatousti ili tužni dom hrvatski“). Autorova ratna dnevnička proza „Moj tata spava s anđelima – Mali ratni dnevnik“ dugogodišnja je osnovnoškolska lektira.

Nagrađivan je za priče u „Večernjem listu“ (prva i treća nagrada). Dobitnik je i Nagrade Ksaver Šandor Gjalski. Živi i radi u Osijeku.

Sarajevo: Umirovljenici unatoč pandemiji koronavirusa svakodnevno uživaju u partijama šaha
VEČERNJI DOZNAJE
Radnici stariji od 65 zbog novog zakona ostaju bez prava na otpremninu, donosimo detalje
INA Klub volontera
Volontiranje u Hrvatskoj
Deseti im je rođendan otkako su svoje vrijeme nesebično počeli ulagati u dobrobit zajednice
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.