U zatvoru u Odesi vrijedi jedno, naizgled humano pravilo: osuđene žene smiju zadržati i odgajati svoju djecu do njihove treće godine života.
Upravo ta premisa okosnica je filma "107 majki" redatelja Petera Kerekesa, koji nas upoznaje s Lesjom, mladom ženom osuđenom na sedam godina zatvora zbog zločina iz strasti. U zatvoru rađa sina i suočava se s bolnom realnošću odgoja djeteta u surovim uvjetima, ali i s neizvjesnošću onoga što slijedi. Što će se dogoditi s djetetom nakon njegovog trećeg rođendana ako ona ne dobije pomilovanje? Hoće li ga preuzeti obitelj s kojom nema blizak odnos ili će završiti u sirotištu? Kroz Lesjinu priču, film plete mozaik sudbina stotinu i sedam majki, stvarajući portret majčinstva u najnekonvencionalnijim okolnostima, gdje se ljubav i nježnost rađaju usred nasilja i očaja.
Kako bi postigao potpunu autentičnost, redatelj Kerekes donio je radikalnu odluku: u filmu, uz jednu profesionalnu glumicu, glume stvarne zatvorenice i čuvari. Da publici od samog početka bude jasno kako ovo nije lažna priča, film otvara autentičnom snimkom pravog poroda. "Od prvog trenutka kad vidite stvarnu bebu kako dolazi na stvarni svijet, znate da ovaj redatelj ništa ne glumi. Bol je bolna, a radost je radosna", objasnio je Kerekes. Film je, naime, započeo kao dokumentarac o cenzuri, no kada je Kerekes otkrio ovaj zatvor, priča je dobila potpuno novi smjer. Hibridna forma, kako tvrdi, omogućila je ženama da budu iskrenije. "Veo fikcije dopustio je zatvorenicama da slobodnije izraze svoje nade i strahove, što nam je zauzvrat omogućilo da učinkovitije dokumentiramo njihove uvjete", rekao je redatelj.
Ono što film čini posebno uznemirujućim su bizarni i potresni detalji zatvorskog života koji lede krv u žilama. Majke sa svojom djecom smiju provesti samo dva sata danju i dva sata noću. Nakon toga, prikazane su šokantne scene u kojima moraju izdojiti preostalo majčino mlijeko ravno u umivaonik. Vizualni identitet filma, sveden na kliničke plave i bijele tonove, dodatno pojačava osjećaj hladnoće i otuđenosti. Jedan od najneobičnijih likova je zatvorska čuvarica Irina, zadužena za cenzuriranje pisama koje zatvorenice pišu i primaju. Dok čita njihove najintimnije misli, i sama se bori s vlastitom usamljenošću i pritiskom majke da se uda i zasnuje obitelj, stvarajući tako neobičnu paralelu između života s obje strane rešetaka.
Paradoksalno, snimanje u stvarnom zatvoru s ograničenim vremenom od sedam ujutro do sedam navečer, umjesto uobičajenih 16-satnih radnih dana, pokazalo se ključnim za uspjeh filma. Duga čekanja zbog lošeg vremena ili birokracije postala su prilika za druženje. "Ta neodređena odgađanja provedena u pušenju i čavrljanju u dvorištu najviše su pridonijela stvaranju filma. Omogućila su nam da provedemo više vremena sa zatvorenicama, čujemo njihove priče i izgradimo prijateljstva s njima", prisjetio se Kerekes. Takav pristup temelji se na njegovoj cjeloživotnoj filozofiji da je dokumentarni film dijalog, a ne propovijed. Iako su mu priče koje je čuo bile emocionalno poražavajuće, inzistirao je na izbjegavanju patetike. "Najtužnije stvari su obično vrlo tihe. Nisam htio ucjenjivati publiku plačem", rekao je, dodajući kako prava spoznaja i suze dolaze tek nakon izlaska iz kina.
Film "107 majki" trijumfirao je na brojnim festivalima. Na prestižnom Venecijanskom filmskom festivalu 2021. godine osvojio je nagradu za najbolji scenarij u programu "Horizonti", a bio je i slovački kandidat za Oscara. No, sudbina stvarnih protagonistica filma ostaje tragično isprepletena s poviješću. Zatvor u Odesi zatvoren je 2020. godine, a zatvorenice su prebačene u druge ustanove diljem Ukrajine. Neke od njih završile su u Harkivu, gdje su se našle u samom središtu ratnih zbivanja u veljači 2022. godine. Iako su mnoge majke puštene na slobodu zbog rata, njihov povratak u društvo, bez posla, doma i obiteljske podrške, ostaje najveći izazov, čime ova filmska priča dobiva još mračniji i urgentniji epilog.
*uz korištenje AI-ja
Otvori KEKS Pay
Jadna Ukrajina, sve zlo ju je obuzelo. Ali ipak - hrabra Ukrajina!