Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Ruže za Rafaela

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora.
13. rujna 2021. u 10:24 0 komentara 121 prikaza

Kada sam u jednoj monografiji o talijanskom renesansnom slikarstvu ugledala reprodukciju Rafaelove slike ‘La fornarina’, odjednom sam kao u nekom nenadanom, tajnom otkrivenju osjetila i prepoznala sebe. Doživljaj tog prepoznavanja u drugoj osobi bio je kratak, ali intenzivan do te mjere kao da je ta slika, u tom času, bila jasan odraz mog lica u ogledalu, a ne reprodukcija remek-djela renesansnog genija.”

Kratka priča Naputak za sjene

Ove je riječi u svom dnevniku zapisala mlada magistra L. M., koja je radila u jednoj rimskoj ljekarni. Susret s lijepom mladom ženom, po predanju pekarovoj kćeri, koja je bila Rafaelov model i fatalna ljubavnica, promijenio je život tridesetogodišnje Rimljanke. Ta ju je promjena u dubini bića toliko zaokupljala da je L. M. počela svjesno živjeti paralelan život, dvije stvarnosti kojima je gotovo idealno balansirala. Čak joj se ova druga imaginarna stvarnost sve intenzivnije činila stvarnijom od svakodnevnog, realnog života. Nitko nije mogao primijetiti promjene u njenom ponašanju. Međutim, identifikacija s lijepom Fornarinom imala je očitog smisla. Lice pekarove kćeri toliko je bilo slično mladoj magistri da bi onaj koji vjeruje u reinkarnaciju pomislio da se doista Rafaelova ljubavnica i model otjelovila u liku suvremene Talijanke. I ona je kao slikarov model imala crnu gustu kosu češljanu na razdjeljak po sredini glave, nježnu tamniju i glatku put, crvene senzualne usne, pravilan nos. Također su naslikane krupne crne oči modela, kao i žive oči L. M. nadsvođene tankim obrvama, odavale pronicljiv pogled, iskušavale promatrača s  dvosmislenim suzdržanim smiješkom.  L. M. je u Rafaelovoj slici vidjela poseban znak čiju je važnost percipirala iz jednog detalja. Na crnoj traci  naslikanoj na goloj nadlaktici, u visini Fornarinine lijeve dojke, ispisano je slikarovo ime. Taj je znak bio presudan u stvaranju neke gotovo svetačke odanosti koju je Rimljanka počela osjećati prema renesansnom majstoru.

Nedjeljom bi odlazila u Panteon i polagala jednu ružu na majstorov grob. Sljedeće bi nedjelje donosila novu, svježu ružu, a staru bi odnosila u svoj dom. Prešala bi je kao u herbariju i potom umetala u stranice svog dnevnika. Bila je uvjerena da miris ruže privlači Rafaelov besmrtni dah pa bi je prinosila nosu i duboko udisala opojni parfem mrtvog cvijeta. Kako je vrijeme prolazilo, sve je više bila uvjerena da ona nije samo lijepa Fornarina, nego da će jednog dana, bez sumnje, morati sresti slavnog slikara. Ta identifikacija toliko je postala snažna da se odražavala i na njene snove. Jedan je san zapisala u dnevnik. Sanjala je kako sebe osjeća u površini slikarskog platna i kako po njenom tijelu klizi Rafaelov kist, kako slikar meko nanosi vlažan pigment po površini nagih oblina. Činilo joj se da se tako ponovno rađa njen obnaženi korpus izranjajući iz tamne pozadine slike. Posebno je uzbuđenje doživljavala kada je Rafael slikao bradavice njenih grudi. Naslikao ih je sličnim ružama koje je polagala na njegov grob. Bradavice su izgledale kao da su stvarne rascvjetane ruže. Kad je Rafael počeo iz cvijeta udisati miris svježe ženske puti i potom nježno  čupati latice, jednu po jednu, L. M. se od uzbuđenja i slatkog bola naglo probudila. Dnevnik je čuvala u jednoj drvenoj izrezbarenoj kutiji pod ključem koji je  uvijek nosila sa sobom. Jednog se dana u ljekarni pojavio mlađi čovjek produhovljena bljedunjavog lica. Tražio je lijek za čir na želucu.

Premda nije sličio Rafaelovu autoportretu, L. M. je u nekoj zagonetnosti njegova izraza osjetila kako bi u tom čovjeku mogao biti još neprobuđeni Rafaelov duh.  Smatrala se pozvanom da ga probudi. Namjerno je neznancu ponudila slabiji lijek rekavši da za jače doze nikad nije kasno. Na taj je način osigurala nekoliko susreta s mladim čovjekom. On je cijenio brigu koju je iskazala za njegovo zdravlje. Prihvatio je poziv L. M. da je posjeti u njenom domu. Osjećajući sve veću mladićevu naklonost, pitala ga je voli li Rafaela. Iznenađen pitanjem odgovorio je da se ne razumije u umjetnost i da ga Rafael ne zanima. L. M. je rekla da će ga naučiti kako zavoljeti slikarstvo dodavši uz osmijeh da ga prvo treba izliječiti od bolova u želucu. Uvjerljivo i sugestivno koristila se medicinskim terminima (imala je završene tri godine medicinskog fakulteta) pa ju je mladi čovjek pozorno slušao. Uzela ga je za ruku rekavši mu da legne na trosjed. Tražila je da raskopča košulju, savije ruke ispod glave, da duboko i mirno diše zatvorenih očiju. Prelazila je rukom po napetim mišićima mladićeva trbuha. Nježno je pritiskala prstima pitajući ga osjeća  li bol. Rekla je da ostane miran u istom položaju dok donese ljekovitu kremu i utrlja je na bolno mjesto. Mladić je odjednom vrisnuo trgnuvši se cijelim zadrhtalim tijelom. L. M. je smrtonosno zabadala kuhinjski nož u njegov abdomen. Okrvavljeno je mrtvo tijelo gurnula na pod. Otkopčala je žrtvine hlače i razvezala kravatu. Paničnim glasom pozvala je policiju. Izjavila je da je ubojstvo učinjeno u samoobrani zbog pokušaja silovanja. Sumnju u njen iskaz potvrdio je zdravstveni karton mladog automehaničara. Osim od ulkusa liječio se i od impotencije.

L. M. je odmah priznala ubojstvo. Učinila je to s određenom vrstom zadovoljstva. Bila je uvjerena da ju je neka zla sila iskušavala, da joj je podmetnula neznanca kao lažnog Rafaela. Kada je odvedena u zatvorsku psihijatrijsku bolnicu, tražila je da sa sobom ponese dnevnik. Bila je miran pacijent. Sasvim pribrana i razumna u komunikaciji. Povjerila se psihijatru koji se bavio njenim slučajem. Kad joj je ovaj rekao da je poklonik Rafaelove umjetnosti te da ona odista sliči na lijepu Fornarinu, L. M. je bila ushićena. Psihijatrovu je naklonost nagradila dozvolivši mu da pročita njen dnevnik. Osjetila je da se sviđa liječniku koji ju je u noćnim dežurstvima zvao u svoju sobu. Jedne su noći oboje nestali. Za njima je policija mjesecima bezuspješno tragala. Jednog je dana psihijatar nađen mrtav u hotelskoj sobi nekog mjesta na jugu Grčke. Uzrok smrti bio je srčani udar. L. M. su bezuspješno tražili. Policijskog inspektora, zaduženog za ovaj slučaj, zbunila je činjenica što je jednog dana vidio položenu ružu na Rafaelovu grobu. Organizirao je cjelodnevno nadgledanje slikarova sarkofaga.

kratka priča Noge iz praktičnih razloga pošteđene

Kad je cvijet uvenuo, jedan ga je stari hromi redar bacio u koš s ostacima dogorjelih svijeća s oltara monumentalnog hrama.

O autoru

Dimitrije Popović rođen je u Cetinju. Završio je studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Već 1978. izlaže u Parizu sa Salvadorom Dalíjem. Autor je nekoliko zapaženih knjiga. Pričama u Večernjem listu afirmirao se kao vrlo zanimljiv i osebujan pripovjedač.

Zvonimir Despot
Što se to dogodilo s Milanovićem? Ovo se ne bi usudio kazati ni Tuđman
Umjetnost kao terapija
Umjetnost kao terapija
Doživite kulturu u metropoli – ovo ne biste smjeli propustiti
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.